BEČ – Muzej moderne umjetnosti u Beču novu je sezonu počeo ambicioznim programom.
Izložba “Jednako i različito” nastoji sagledati umjetničke prakse 20. stoljeća kroz prizmu matematičkih postupaka. U tom je smislu Dürerovo ime, uz nekoliko primjera iz doba manirizma, samo u funkciji metafore. Njegov grafički list iz 1514. (Melankolija) sadrži bitne matematičke figure – od poliedra do magičnog kvadrata – na osnovi kojih će kustos izložbe Wolfgang Drechsler publici pokušati približiti umjetničke strategije prošloga stoljeća, zaključno sa šezdesetima te rijetkim upadima u sedamdesete i kasnije.
Enigmatična geometrija
I Dürer i Sol LeWitt autori su koje zanimaju enigmatična geometrijska tijela. Prvi ih je koristio u prikazima alegorija, a drugi se, kao istaknuti američki minimalist, njima služio na krajnje pragmatičan način.
Opće je poznato kako su brojni autori u 20. stoljeću, od ranih avangardi pa do početka konceptualne prakse, prisvajali geometrijske strukture te se služili statističkim modelima i algoritmima. Ekipa kustosa (uz W. Drechslera, Gabriele Werner i Dieter Bogner) slijedila je pragmatičnu matematiku u njihovim umjetničkim poetikama.
Pa čak i kada nastoje proširiti smisao Maljevičeva crnog kvadrata, nisu se u stanju odlijepiti od školske konstrukcije. Ne pomaže ni ime Brucea Naumana koji je potkraj šezdesetih hodao po iscrtanom kvadratu u zatvorenom prostoru, niti fotografija Irwinova kvadrata od crne tkanine koju je slovenska grupa polagala na moskovski Crveni trg 1992. godine.
Predstavljena je i Fibonaccijeva serija brojeva (1-2-3-5-8-13-21…) u djelu pokojnoga Marija Merza. Talijanski je umjetnik još od početka sedamdesetih razvijao spiralnu strukturu, čak je prigodom jedne večere uzvanike i stolove razmjestio po tom modelu. Svoj je klimaks Merzova serija dosegnula potkraj osamdesetih u vrijeme transavangarde, i dobar je primjer kako matematički model ne mora biti uštogljen i oslanjati se isključivo na geometrijske oblike.
S druge strane, čudi kako je bečka izložba zaobišla europska umjetnička iskustva koja su, zapravo, anticipirala kasniju teoriju determinističkog kaosa. To se prije svega odnosi na zagovaratelje op-artističkog pokreta, u zagrebačkim okvirima poznatijeg pod terminom Novih tendencija.Također, zanimljivo je da statističke metode na ovoj izložbi počinju i završavaju njemačkom umjetnicom Hanne Darboven.
Preko tristo djela
Čini se da bečki kustosi zaboravljaju na hladno i provokativno razdoblje potkraj šezdesetih kada je, primjerice slovenska grupa OHO statističkim metodama zadirala u područje ekstrasenzorne percepcije.
I dobar dio umjetničkih poetika dvadesetog stoljeća debelo se služi iracionalnom matematikom, daleko od uobičajenih formula – tipa kvadrat, trokut, poliedar i slično. Razumljivo je da bi drastičniji pregled iracionalnih jednadžbi u umjetnosti narušio njezinu povijesnu stabilnost u euro-američkim okvirima.
Matematičke fikcije latinoameričkih autora, magijska komponenta afričkog kontinenta ili kaotične strukture s jugoistoka Europe ozbiljno bi ugrozile njezinu liniju. Odnosno, zasmetale bi redu i disciplini na bečki način.
U MUMOK-u je predstavljeno je 120 umjetnika i preko 300 djela. Četvrtom etažom, iz koje se ulazi u zgradu, dominira ime Sola LeWitta, šesta je u znaku Fibonaccijeve serije brojeva i figure kvadrata, na sedmoj su, između ostalog, predstavljeni registri Hanne Darboven, a osma je revijalna – od Dürera do predstavnika ranih europskih avangardi.
Komentari