Kada biste danas naišli na tolikog zglavkara, a pre 390 miliona godina dostizao je dužinu od dva i po metra, ne biste ni pomislili da ga spljeskate. Zastrašujuće stvorenje živelo je pre dinosaura
PALEONTOLOGIJA
Hoćete li se posle čitanja uvek nakratko zamisliti da li da zgazite stonogu na podu ili spljeskate pauka na zidu? A tek škorpiju koju ste preneraženi spazili u svojem stanu?
Nemački naučnici su ovih dana u zapadnim krajevima svoje zemlje iskopali ogromnu kandžu zglavkara srodnog pauku, za koga su pretpostavili da je orijaški škorpion, dva i po metra dugačak, sa stalnim boravištem, najverovatnije u moru, a možda i u velikom jezeru.
Da je mogao kojim slučajem da se uspravi, nadmašio bi visinom svakog košarkaškog centra.
Zastrašujuće stvorenje, koje bi ponekome moglo da se javi u noćnim morama, živelo je pre dinosaura, a to je 390 miliona godina u davnini računajući od naših dana.
Gotovo pola metra nadmašio je u rasponu od glave do repa do sada najveće poznate insekte. U to pradavno vreme voda je prekrivala znatna prostranstva sadašnjeg evropskog kopna.
Članak u kojem je opisan najkrupniji ikad nađeni člankonožac, objavljen u uglednom časopisu „Biološka pisma” (Biology Letters), koji izdaje Kraljevsko društvo Velike Britanije, izazvao je i ushićenje i iznenađenje. Ako je praškorpija (Jaekelopterus rhenaniae) bila divovskih razmera, zašto ne bi i drevni pauci, bubašvabe, rakovi i druga slična stvorenja?
Na osnovu pronađenih ostataka (fosili) istraživači su već izvesno vreme znali za divovske stonoge, natprosečno velike škorpije, ogromne viline konjice, ali niko nije, zapravo, shvatao veličinu ovih drevnih životinja koje kod ljudi izazivaju nelagodu, objašnjava paleontolog Sajmon Bradi sa Univerziteta u Bristolu, prvopotpisani na pomenutom naučnom radu. Pomislite samo da ih sada negde ugledate, zar se ne biste prestravili?
Pre nekoliko godina Markus Pošman, paleontolog iz Glavne uprave kulturnog nasleđa u Majncu (Nemačka), razbijajući davnašnje stene čekićem i dletom u kamenolomu blizu Pruma naišao je na 46 santimetara dugačku kandžu, koju je odmah stavio u gipsanu košuljicu da se ne bi polomila. Verovatno je to zaostali rukavac ili močvara posle iščeznuća prepotopskog mora (ili džinovskog jezera).
Morske škorpije prebivale su, dakle, pre 450 do 255 miliona godina, a smatraju ih precima današnjih, a možda i pauka. Georg Šnajder iz Frajberske rudarske akademije, još jedan paleontolog, koji nije učestvovao u ovom proučavanju, ističe da su dotični „zglavkari milionima godina preovlađivali, zato što nisu imali prirodne neprijatelje”. Verovatno su ih istrebile ogromne ribe s čeljustima prepunih oštrih zuba.
Jedni geolozi veruju da su se divovske morske škorpije razvile zahvaljujući nagomilavanju kiseonika u Zemljinom vazdušnom omotaču u dalekoj prošlosti. Drugi zastupaju gledište da je to bila praistorijska „trka u naoružanju”, u kojoj su se utrkivale sa svojim istrebljivačima ribama sa čvrstim spoljašnjim oklopom.
Sajmon Bradi naglašava da su škorpije, takođe, bile grabljivice koje su se međusobno tamanile, što je, možda, potpomoglo da toliko narastu. I da u određenom razdoblju dostignu svojevrsnu „nuklearnu ravnotežu“, današnjim rečnikom kazano, u kojoj se suparnici upinju da izmisle što ubojitije oružje. Pre nekoliko stotina miliona godina su, upravo, ovi zglavkari sa svojim prednjim (gornjim) kleštima (udovi) imali preimućstvo u odnosu na kičmenjake, životinje s kičmom, od kojih smo i mi potekli.
Borba za opstanak se odavno završila, potomci poraženih su se smanjili da bi preživeli do naših dana.
Stefan Vukašin
Komentari