Kockičicin iBlob

Što je potrebno da bi svijet postao bolje mjesto? Politika sama nije dovoljna, ali uz pomoć rocka, masmedija i Bona Voxa stvar možda čak i uspije.

Bono Vox se objašnjava ovako: “Zašto bi rock zvijezda bila važnija od majke, vatrogasca ili medicinske sestre? Koncept celebrityja je naprosto smiješan. Ali je vrijedna valuta i ja ga trošim. Ljudi mi često govore lijepe stvari, da imam srca, da imam osjećaja za sirotinju, da sam Majka Tereza. Nisam ja nikakva Majka Tereza. Ja sam rock zvijezda. Ali imam glavu za svjetsku sirotinju. Ja sam strateg.”

‘Ulaznice za U2 podijeljene tvrtkama i dilerima’

Kad u kolovozu u Zagrebu iziđe na pozornicu, bit će prvenstveno lider irskog U2, neraskidivog, autentičnog rock banda odavno ustoličenog među najvažnije i najpopularnije u povijesti. Njihov koncert bit će najveći rock spektakl u povijesti Hrvatske uz Davida Bowieja i Rolling Stonese.

Obama i Bono

Svirat će nove pjesme s albuma “No Line On the Horizon”, najosobnije i najsnažnije koje su snimili. Ali dogodit će se još nešto. Bono će i na maksimirskom stadionu podići “crkvu U2”. Dok publika bude okretala dlanove prema nebu, recitirat će psalme, prozivati ravnodušnost svijeta i autizam politika i držati publiku čvrsto u stisku od prve do posljednje sekunde.

Publika će u Zagrebu dobiti i više od zadovoljštine za sve one turneje U2 koje su ga zaobišle. Ovo je jedna od najvažnijih, upravo zbog onoga što Bono Vox radi i što simbolizira. Nekoliko desetljeća nakon što je proglasio da je rock’n’roll mrtav, svijet je (ili barem tako osjeća) postavio rock ikonu u Bijelu kuću, a rock u mainstreamu učinio vitalnim političkim pokretačem.

Na imanju u Irskoj

Na takvoj sceni rastegnutoj između Dylana, Springsteena i Radioheada, Bono Vox je samozvani rock propovjednik, politički i vjerski edukator masa, istodobno inspirator i utjelovljenje te promjene.

“Ovo je naša generacija, mi za razliku od prijašnjih imamo sve što nam treba da mijenjamo svijet”, tvrdi Bono. On mijenja svijet na jedinstven način. On i njegova supruga Ali nikad nisu usvojili dijete iz trećeg svijeta kao Angelina Jolie i Madonna.

Žive na izoliranom imanju nad liticama u Irskoj sa svoje četvero djece. Bono nikad nije pred kamerama napao političara kao što je Bob Geldof napao Margaret Thatcher na njezinoj audijenciji. Grlio se sa svima, od Pape do Busha i Blaira i vatreno ih uvjeravao da moraju promijeniti pogled na stvari. Nije putovao svijetom tražeći odgovore u različitim religijama i kulturama, cijeli je život srčani vjernik, katolik. Bono vodi veliku, krovnu bitku u kojoj namjerno izbjegava neposrednost i intimnost kao što to čini i u pjesmama U2.

Od njegova se karaktera jasno vidi samo ambicija, potpuno oslobođena i namjerno nekontrolirana. Bono Vox želi preuzeti na sebe svaki zadatak na svijetu koji mu se ukaže pred očima, bez obzira na to o kolikom je zadatku riječ i je li dorastao njegovu izvršenju.

Upravo je ta ambicija potpuno razotkrivajuća i spaja Paula Hewsona, izgubljenog mladića, gotovo mediokriteta iz dublinskog predgrađa 70-ih s Bonom Voxom, neonskim mesijom 21. stoljeća.

Godine 1974. sredovječnog Bobbyja Hewsona, službenika u pošti, snašla je tragedija. Njegova supruga Iris Elizabeth umrla je od izljeva krvi u mozak nekoliko dana nakon sprovoda svoga oca.

Protestanti i katolici

Bobby je ostao s dvojicom sinova tinejdžera, starijim Normanom i mlađim 14-godišnjim Paulom, prepušten sam sebi da u zadrtom, sektaškom, siromašnom Dublinu održi obiteljski život i komplicirani odgoj dječaka. Bobby i Iris bili su jedan od vrlo rijetkih miješanih parova u Dublinu. Ona je bila protestantkinja, on katolik. Dogovorili su se da će Normana odgajati kao anglikanca, a Paula kao katolika. Oba dječaka su odlazila u obje crkve, ali puno veći Bobbyjev problem bilo je suočavanje s njihovom traumom i buntovnim godinama. “Ja imam veliki problem sa smrću”, rekao je Bono puno godina poslije, “jer uvijek pred očima imam istu smrt, uvijek je moja majka ta koja umire, uvijek nanovo gubim središte svemira i moram izmisliti nešto novo”. Stvari nisu dobro funkcionirale između Bobbyja i njegova mlađeg sina.

Izmetom na profesoricu

Nakon što su ga izbacili iz škole Zbora katedrale Sv. Patricka jer je bacio pseći izmet na profesoricu španjolskog, Paul je s velikim užitkom počeo graditi svoj svijet u kontroverznoj, eksperimentalnoj srednjoj školi, prvoj u Irskoj koja nije bila vjerski podijeljena i bila je najsličnija uobičajenoj državnoj srednjoj školi. Nije bio nikakav đak, donekle su ga zanimale samo umjetnost i povijest, zapravo je bio iskreno zainteresiran samo za šah i veze s djevojkama.

Paulova je pobuna, međutim, bila duboka i zbog nje je najviše patio njegov odnos s ocem. Užasno ga je nervirala izmučenost i skučenost ljudi među kojima je živio, to što ne propituju autoritete, ponajviše crkvu, i što se ne bore protiv zadanih okolnosti.

Ocu je zamjerao što je njega i brata između redaka poučavao da “ljudi koji si dopuste snove sami sebe osuđuju na razočaranje”. Bono je prkosio ambicijom i namjerno se prihvaćao svega što bi mu se pojavilo u vidokrugu.

Tako je i bez ikakvog osobitog interesa za glazbu dospio na audiciju u kući 14-godišnjeg bubnjara Larryja Mullena Jr. koji je htio osnovati band.

Bono je imao svoje društvo, skupinu neprilagođenih, ali donekle talentiranih i kreativnih mladića koji su se nazivali Lypton Village. Edgeov brat je svirao i kasnije osnovao band Virgin Prunes.

Zato što je pokušavao pjevati, a nije znao, Paul je tamo od svog prijatelja Guggija (postat će slikar) dobio stoti nadimak po redu, ali jedini koji se održao – Bonavox, po lokalnoj trgovini za slušne aparate jer je Guggi zezao Paula da se toliko dere da su mu prirodna publika gluhi. Paul se sramio nadimka dok nije doznao da je njegovo latinsko značenje suprotno, znači dobar glas, pa ga je dotjerao i zadržao.

Larry Mullen je u svoj band primio Bona Voxa, The Edgea, Adama Claytona i još trojicu svojih prijatelja. Jedan je sam ubrzo otišao iz benda, drugu dvojicu su “izlučili”, kako je to kasnije definirao Bono. Svirali su obrade, ali su bili loši pa su odustali od obrada i počeli pisati svoje pjesme. Prvi put su se posvađali oko iste stvari oko koje se svađaju i danas. I ostaju skupa. Bono se nadobudno i vatreno protivio organiziranoj religiji jer je bio premlad da bi shvatio odakle dolazi njegov osjećaj da ga unatoč njegovoj čistoj vjeri, iskrenosti i ljudskosti nitko ne prihvaća i ne uvažava, kao što nije razumio uobičajene društvene nepravde niti zašto mu se otac zgrčio nakon majčine smrti, iako mu je Bono bio privržen i htio mu je ostati blizak.

Angažiranje publike

Pridružio se kršćanskoj grupi Shalom, mladićima koji su proučavali Bibliju u potrazi za elementima prvobitne crkve i pokušavali ustanoviti je li izvorno kršćanstvo moguće vratiti u svakodnevni život. Entuzijastični Bono odvukao je sa sobom Edgea i Larryja.

Probe su patile, Adam Clayton, jedini ateist u bandu, bio je izoliran i nastali su problemi. Dvadeset godina kasnije inače rezervirani Larry Mullen javno je rekao da mu se “smuči kad vidi kako se Bono grli i druži s ratnim zločincima Bushom i Blairom i kad vidi koliko Bonova obitelj pati dok on putuje svijetom da bi pomagao drugima”. A pati i band, dodao je Larry u intervjuu magazinu Q.

Bono i Ali tvrde da imaju razrađen sistem za maksimalno iskorištavanje obiteljskih trenutaka. Bono Vox neprekidno je na putu, uporno odrađuje intervjue, turneje, crvene tepihe, kongrese, konferencije, prosvjede i večere s političarima, ali ljetni i vjerski praznici pripadaju samo obitelji Hewson. “To nam je svetinja, svetinja glupiranja i ljubavi”, kaže Bono.

Od prvih uspjeha U2, od pobjede na Guinnessovu lokalnom natjecanju mladih bandova 1978. i prekretnice koju je napravio menadžer Paul McGuinnes kad je preuzeo vođenje banda od Adama Claytona, Bono se razlikovao od drugih pjevača po tome što je pjevao kako je pjevao i kako je držao publiku. Napisao je samo nekoliko ljubavnih pjesama, sve ostale su o vjeri i politici.

“Kad slušam ploče U2”, kaže, “čujem svoj glas i neku napetost u njemu. Ne čujem svoj pravi glas. Ponajviše je to stoga što sam riječi smišljao na licu mjesta, onako u hodu. Ali Chrissie Hynde mi je rekla da ako želim pjevati kako mislim da želim, moram pisati i riječi u koje vjerujem”.

Ono po čemu je nenadmašan je sposobnost da emotivno i psihički angažira publiku. “To mi je tehnika koju sam posebno razvijao”, tvrdi te nastavlja: “Uvijek bih u klubu počeo hodati po stolovima, piti tuđe vino, ljubiti tuđe djevojke. Strašno mi je važno da publici ni u jednom trenutku ne popusti pažnja”.

Slavni niz počeo je na nastupu na Live Aidu 1984. kad je Bono primio kamermana za ruku i okrenuo mu kameru sa sebe na publiku, a zatim skočio na donju rampu, izvukao djevojku iz prvog reda i zaplesao s njom. Otada je redovno dovodio publiku na pozornicu, špricao ljude šampanjcem i snimao ih na turneji “Zoo TV”, plesao s njima na PopMartu, dao im da sviraju na “Elevationu” ili ih samo šutke grlio kao na “Vertigu”.

To je izazivalo i opću iritaciju, pa su Bona počeli kritizirati zbog pompoznosti i jeftinog populizma. Ipak je nastavio s površnim eksperimentima, u tri lika koje je izmislio za tri turneje, koji su se uvijek naknadno pokazivali kao dobar komentar vremena ili rocka.

Pjesme uvijek aktivističke

Na “Zoo” 1992. za album “Achtung Baby”, kad su potpuno promijenili zvuk i publika je mislila da su gotovi, a danas je esencijalni zvuk U2 i zvukom svijeta bombardiranog slikama, zvukovima i doživljajima. Bono je bio The Fly, “čovjek koji telefonira iz pakla i dobro mu je tamo”, skriven iza golemih crnih sunčanih naočala. Za europsku publiku na turneji “Zooropa” 1993. smislio je zloglasnog MacPhista, đavla kao umornu ostarjelu pop-zvijezdu.

U2 u sve to vrijeme nikad nisu kompromitirali ni svoj glazbenički status ni status na rock sceni. Novac u bandu uvijek dijele na jednake dijelove, s menadžerom Paulom McGuinnessom. I danas snimaju ploče za Island Records, koji im je na početku dao šansu za prvi album dok se CBS predomišljao. I dalje slijede svoje uzore, Ramonese, Clash i ostale punk i rock bandove iz vremena njihova odrastanja.

Njihove pjesme inicirale su Bona Voxa u politički aktivizam, kao što je Bono s bolnim, preciznim, jezivim, iz današnjeg kuta proročkim uvodnim stihom “I can’t believe the news today” iz pjesme “Sunday Bloody Sunday” na isti način inicirao milijune tinejdžera na zapadu. Pjesme U2 oduvijek su bile aktivističke, njihove poruke temeljene na biblijskom uvjerenju da čovjek mora djelovati prema onome što zna.

Bono i U2 postali su veliki kad još nisu gotovo ništa znali. Godinama su bili samo kreativni i puni želje da postanu veliki band, ali nisu bili tako dobri glazbenici. Pjesme su im se bavile stvarima koje nisu dobro razumjeli, bile su pomalo banalne, pune klišeja.

Razvijali su se uporno i stalno, pred očima publike, i postupno izborili današnji bezvremeni status, u glazbi i u političkoj ulozi do koje toliko drže. Cijeli današnji Bonov aktivistički život oblikovala su tri događaja. Jedan je bio koncert Live Aid 1984. nakon kojeg je sa suprugom otišao u Etiopiju raditi u sirotištu. “Svako jutro pred šatorima je bilo još ostavljene i mrtve djece. Roditelji su donosili djecu i molili nas da ih uzmemo jer im je to jedini način da prežive”, pričao je Bono.

Kritika britanske politike

Iduću godinu proveo je u Centralnoj Americi, gledajući posljedice američkih operacija u Nikaragvi i Salvadoru. Band se nakon toga priključio humanitarnoj turneji ”Conspiracy of Hope” koju je organizirao Amnesty International.

Drugi događaj koji ga je “otključao” bila je prijetnja otmicom koju su dobili na turneji “Rattle And Hum” ako ne izbace pjesmu “Sunday Bloody Sunday” iz dokumentarca koji su snimali na koncertima. Pjesma govori o jednoj od velikih sramota britanske politike, događaju iz 1974., kad su britanski specijalci u Londonderryju pobili 13 Iraca, uglavnom mladića i djevojaka, na mirnom prosvjedu. Band je prkosio prijetnjama.

Na početku turneje 1987. u Italiji Bonov intervju koji je za talijansku televiziju RAI s njim napravio Ron Wood brzo je prešao u dosta intimni razgovor o Bonovu odnosu s ocem. Već nekoliko tjedana kasnije pjesmu je u SAD-u počeo govorom: “Evo nas, Iraca u Americi”, u kojem je udario po britanskoj politici prema Irskoj. Otada više nije pričao gotovo ni o čemu osim o politici i vjeri. Devedesetih je s Greenpeaceom vodio kampanju protiv nuklearke u Sellafieldu na sjeveru Engleske i proputovao svijet da bi privukao pažnju javnosti na patnje ljudi pod opsadom u Sarajevu i u cijelom ratu u Bosni. Na turneji “Zoo TV” uključivao je dopisnike iz Sarajeva u izravna javljanja na koncerte i najviše surađivao s novinarom Billom Carterom. Iz njihove je suradnje nastao nagrađivani dokumentarac “Miss Sarajevo”.

Koncert u Sarajevu

Bono je boreći se za mir u Bosni pokazao u čemu je njegova moć kao aktivista. Istinita priča o djevojci koja i u užasu razaranja i smrti sretno uzima svoju krunu najljepše i to postaje vrhunski borbeni čin nevinosti i ljudskosti protiv ubojica te slika prelijepih sarajevskih ratnih misica koje drže transparent “Ne dajte da nas ubiju” koje je Bono spojio u pjesmi i spotu, ostale su jedan od najsnažnijih i najslojevitijih komentara rata u Bosni i sramotne ravnodušnosti svijeta prema njemu.

Istodobno, Bono se sastajao sa svim zapadnim političarima koji su ga htjeli primiti, doveo zvijezde na koncert U2 u Sarajevu, ukratko, kao i na svojim nastupima, napravio sve da pažnja publike ne popusti sve dok se nešto ne promijeni u njezinim glavama i srcima.

Afrika je ostala njegov glavni fokus, ali uglavnom je radio na tome da prikupi što više novca za humanitarnu pomoć. Godine 2000. sve se promijenilo i Bono više nije htio ostati usamljena rock zvijezda koja mahnito objašnjava stvarnost ciničnim političarima, zbog čega su mu se često podsmjehivali, proglašavali ga klaunom i optuživali da sve radi zbog vlastite promocije.

Ekonomija problema

Te godine, ispričao je Bono, nazvao ga je Jamie Drummond. “Rekao mi je da su oba golema projekta Live Aid prikupila 250 milijuna dolara za Afriku. Mislili smo da je to novac koji može pomoći, ali Jamie mi je onda rekao nešto što me zgromilo, da Afrika svaki mjesec Zapadu plati 250 milijuna eura samo u kamatama na kredite. Pitao sam se kog vraga izvodimo s tim inicijativama kad Afrika cijelo vrijeme financira nas. Počeo sam proučavati ekonomiju tog problema.”

Vratio se na teren kao na početku 1984. i otkrio da etiopijsko sirotište nije bio jedini užas, otkrio je cinizam, nemar i nesposobnost Zapada, korumpiranost afričkih političara, činjenicu da život i smrt dijeli 26 centi koliko stoji doza lijeka, da čak i kad sa Zapada stignu lijekovi, često ne stignu šprice i kojima bi ih liječnici davali oboljelima i da u Africi nema dovoljno ljudi koji znaju dati injekciju, kamoli liječiti bolesnike.

Na Zapadu je promijenio način djelovanja i počeo umrežavati organizacije i više koristiti svoja poznanstva s bogatima i slavnima, počeo se slikati s najvećim biznismenima i stvarao obilato financirane lobističke organizacije.

Kad je otkriveno da je jedan program UN-a za obrazovanje djece u Africi odumro jer su u neokonzervativnim krugovima tek ustoličenima u Americi zaključili da je toliko djece zaraženo HIV-om da neće doživjeti dob u kojoj bi svojim radom mogla iskoristiti obrazovanje, odveo je tadašnjeg ministra financija SAD-a Paula O’Neilla u Afriku i suočio ga s time.

Nekoliko mjeseci kasnije kroz UN je oživjela međunarodna inicijativa u kojom su milijardama dolara financirani generički lijekovi za Afriku. Stvar za koju se Bono borio bio je otpis dugova Africi, u čemu su ga podržali tadašnji šef Svjetske banke Paul Wolfensohn, Papa Ivan Pavao II., češki predsjednik Vaclav Havel i velik dio industrije zabave.

Sve dotadašnje aktivnosti Bono je 2002. spojio u organizaciju DATA (Dug, Pomoć, Trgovina, Afrika) koju i danas vodi Jamie Drummond, glavni operativac i lobist Jubilee2000 I DATA-e.

Kampanje One i Red

Filantropija i humanitarni rad postali su pitanje prestiža među pripadnicima bogate svjetske elite, Bono je istodobno glamurizirao cijelu stvar i učinio je vjerodostojnom. U upravnom odboru DATA-e su Bill Gates, Warren Buffett, George Soros i osnivači Googlea, harvardski ekonomist Jeffrey Sachs i Amartya Sen su mentori, a Brad Pitt, George Clooney i Matt Damon neslužbeni ambasadori.

U Americi je 2004. pokrenuo kampanju “One” pod motom “Pošaljimo siromaštvo u povijest” i pokret s istim motom u Velikoj Britaniji. Riječ je o koaliciji nevladnih organizacija, vjerskih udruga i pojedinaca fokusiranoj na krajnje siromaštvo.

S Geldofom je 2005. organizirao nove humanitane koncerte “Live 8” kao oblik pritiska na vlade da povećaju pomoć, otpišu dugove Trećem svijetu i urazume propise trgovanja sa siromašnim zemljama. Iste godine Bono, Ali i dizajner Rogan Gregory pokrenuli su liniju odjeće EDUN kojom promoviraju poštenu trgovinu i održivi razvoj proizvodnjom odjeće u siromašnim zajednicama, u dobrim uvjetima za rad, potičući ljude da što više koriste svoje vještine i prave odjeću koja se može prodavati po razumnim cijenama.

Bobby Shriver i Bono 2006. su pokrenuli kampanju “ProductRED” u koju su ušli American Express i najveći top-modeli, Microsoft, Dell, Emporio Armani. Sve kompanije koje sudjeluju imaju linije ili proizvode od dijela čije prodaje se financira globalni program za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije. Bono je gostovao kao urednik američkog Vanity Faira i britanskog Guardiana, napisao predgovore za knjigu Jeffreyja Sachsa “The End of Poverty”, knjigu irskog kršćanskog autora Adama Harbinsona “They’ve Hijacked God”, kritiku službene crkve te predgovor za izdanje psalama za ediciju “Pocket Canons”.

Institucionalno priznanje Bonovu je radu počelo stizati relativno nedavno. MTV mu je dao nagradu Free Your Mind za rad u Jubilee2000, britanska kraljica proglasila ga je vitezom, Francuska mu je dala Legiju časti, Time ga je objavio na naslovnici kao osobu godine zajedno s Billom i Melindom Gates, ugledna sveučilišta dodijelila su mu počasne doktorate i dva je puta nominiran za Nobelovu nagradu za mir.

Čovjek čini razliku

U svojoj knjizi “On The Move” iz 2007. u jednom dahu iznio je viziju promjena koje bi trebale nastupiti u nerazvijenim zemljama samo neznatnim povećanjem pomoći sa Zapada. U jedinstvenoj Bonovoj viziji politika, rock, pop, marketing, internet, trgovina, biznis i najintimnija ljudska pitanja i želje ne samo da nisu suprotstavljeni, već su nerazdvojni i podjednako važni da bi svijet postao, ako ne odmah bolje, onda barem p oštenije i razumnije mjesto.

Njegova nabrijanost i upornost i danas među mnogima izazivaju podozrivost i okretanje očima, ali vjerojatno se nikad neće otkriti neki drugi razlog zbog čega je Bono postao ono što je danas osim onoga koji se današnjem ciničnom svijetu čini prejednostavnim: želi puno, zna koliko zna, pokušao je milijun puta i pokušavat će i dalje. Jedan čovjek ipak može mijenjati stvari.