Dvadesetak dana poslije al-Qa’idina atentata na New York, Bush je zabilježio najviši pozitivni rejting otkako se provode istraživanja javnog mišljenja. Niti šest godina kasnije George Bush postao je najnepopularniji predsjednik u američkoj povijesti.
“Jedanaestog prosinca 2003. intervjuirao sam predsjednika Busha”, započinje zadnji odlomak svoje knjige, “State of Denial”, jedan od vodećih američkih novinara Bob Woodward, koji je svjetsku reputaciju stekao kada je početkom sedamdesetih s Carlom Bernsteinom u Washington Postu razotkrio aferu Watergate. “Intervjuirao sam Busha osam mjeseci poslije invazije na Irak. Oružje za masovno uništavanje još nije bilo pronađeno.”
“Htio bih razgovarati o oružju za masovno uništavanje”, kazao sam Bushu.
“Naravno”, rekao je predsjednik.
Jedan od mojih šefova u Washington Postu sugerirao je da pitam je li predsjednik bio pogrešno upućen.
“Ne”, prekinuo je Bush.
“Jesu li obavještajne službe vas pogrešno usmjerile ili ste vi pogrešno usmjeravali ovu zemlju?”
Duet prevagnuo:
Bush je odlučio vjerovati Donaldu Rumsfeldu i Dicku Cheneyju, a ne svima ostalima
“Ne.”
“Ne, doista?”, ponovio sam pitanje.
“Apsolutno ne.”
“Što se onda dogodilo?”, pitao sam.
“Što znači, što se dogodilo?”, pitao je Bush, djelujući kao da on nikada nije održao sve one silne govore o oružju za masovno uništavanje.
“Što se dogodilo s oružjem za masovno uništavanje?”, pojasnio sam pitanje.
Predsjednik je kazao kako je prvi izvještaj Davida Kaya, inspektora za naoružanje, snažno podržao ideju da je irački diktator Sadam Husein raspolagao programima za razvoj oružja za masovno uništavanje: “Mislim da je prerano da u potpunosti shvatimo povijest. Ovo su obavještajni podaci”, naglasio je Bush.
“Razumijem, ali ne i činjenice.”
“Bili su to obavještajni podaci”, nastavio je Bush, “i to dovoljno tvrdi obavještajni podaci da bi Ujedinjeni narodi na temelju njih donijeli nekoliko rezolucija. Dovoljno tvrdi obavještajni podaci da bi na temelju njih predsjednik Bill Clinton 1998. godine naredio bombardiranje navodnih iračkih lokacija s oružjem za masovno uništavanje.”
“Ali…”, nastavio sam s pitanjima.
“Mi nismo pronašli nijedan komad oružja za masovno uništavanje, pronašli smo programe koji su mogli biti oživljeni”, rekao je predsjednik.
“Mogli su, slažem se”, prokomentirao sam.
“Do oružja se može doći vrlo brzo. S obzirom na to i s obzirom na sve što smo znali o karakteru Sadama Huseina, kako smo mogli ne djelovati”, zapitao se George Bush.
Spomenuo sam predsjedniku da je on u očima mnogih Amerikanaca poslije katastrofalnog napada na Sjedinjene Države 11. rujna 2001. godine bio glas realizma kada je govorio da se Amerika mora pripremiti za dugu i tešku bitku s terorom, ali da ga njegova nevoljkost da prizna kako u Iraku nije pronađeno oružje za masovno uništenje sada čini znatno manje realističnim.
“Ne slažem se s tim. Sadam Husein imao je oružje i koristio ga je. Imao je sisteme. Imao je planove. I zato, glas realnosti je ovdje gdje smo mi sada. To je realistični pogled”, ustvrdio je predsjednik Bush.
“Jedino što još ništa nismo pronašli”, ponovio sam.
“Želim da ljudi znaju da je riječ o procesu koji se odvija u vrlo opasnom dijelu svijeta… Realizam je prepoznati prirodu Sadama Huseina, njegovu prošlost, štetu koju je potencijalno mogao nanijeti Sjedinjenim Državama”, govorio je predsjednik.
“Ali, činjenica je da mi nismo pronašli niti jedan primjerak oružja za masovno uništavanje”, nastavio sam inzistirati.
Kriva procjena:
Bush je vjerovao da vojni vrh ima zastarjele zamisli
“Točno, točno, točno”, pristao je Bush.
Trebalo je više od pet minuta da bi George Bush priznao jednostavnu činjenicu da nismo pronašli niti jedan primjerak oružja za masovno uništavanje.
Ovaj intervju Boba Woodwarda s Georgeom Bushom nikad se nije pojavio u novinama. Vođen je za potrebe Woodwardove knjige “State of Denial”, koja je trebala izaći 2004., ali se pojavila tek 2006. godine. Na kraju intervjua Woodwarda su još jednom upozorili da sadržaj razgovora ne smije koristiti u tisku.
“State of Denial” (Stanje poricanja) jedna je od najrazornijih knjiga o Bushovoj vladavini, u dosta žestokoj konkurenciji, u kojoj je posebnu pozornost lani dobila politička autobiografija bivšeg šefa CIA-e Georgea Tenneta, s kojom je Bijela kuća netipično oštro polemizirala, pokušavajući diskreditirati Tenneta i na političkoj i na osobnoj razini.
Woodward se u svojoj, već trećoj knjizi o predsjedniku Bushu, bavio uzrocima iračke katastrofe.
Naslov “Stanje poricanja” jasno sugerira da se Bush nije želio suočiti sa stvarnim podacima o situaciji u Iraku, i da ga je ta nespremnost koštala ocjene o najgorem modernom američkom predsjedniku; ocjene koja danas dominira svjetskim i američkim medijima.
General John Abizaid (lijevo), vrlo iskusni i uvažen i general, pritom i dobar poznavatelj arapskog dijela svijeta, samo je nijemo mogao slušati što mu o svojim vizijama ‘pobjede u Iraku’ objašnjavaju (slijeva) Rumsfeld, Cheney i Bush
Međutim, Bob Woodward, kao izvrstan poznavatelj unutarnjeg načina funkcioniranja američke administracije, uz Bushovu nevoljkost da se suoči s negativnim političkim i vojnim činjenicama, kao glavni razlog predsjednikova debakla navodi stanje među najbližim Bushovim suradnicima.
Pojednostavljeno rečeno, u dvorskim bitkama, kao i u otvorenim kabinetskim sukobima oko Iraka, predsjednik Bush u potpunosti je odlučio vjerovati bivšem ministru obrane Donaldu Rumsfeldu, i potpredsjedniku Dicku Cheneyju.
Woodward označava Rumsfelda kao glavnog krivca za američke poteze i poraze u Iraku, ali i kao najodgovornijeg političara za slom Bushove predsjedničke karijere.
Arogancija:
Rumsfeld se stalno ponašao kao da o vojsci zna više od generala i admirala
Doslovni rat Rumsfelda i Cheneyja s jedne, te svih glavnih američkih državnih i vojnih dužnosnika s druge strane, na čelu s Colinom Powellom i Condoleezzom Rice, prema Woodwardu je ključ Bushova neuspjeha u Iraku.
Takav je pristup, naravno, nužno pojednostavljen, ali ga Woodward dokazuje s bezbroj citata, dokumenata i intervjua, od kojih je osobito intrigantan i težak zadnji razgovor sa samim Rumsfeldom, u ljeto 2006. godine, kada je već postajalo jasno da će ga Bush morati smijeniti.
Uostalom, knjiga o iračkoj katastrofi Georgea Busha doslovno počinje i završava s Rumsfeldom.
U prologu knjige Woodward opisuje kako je Rumsfeld uopće postao američki ministar obrane.
U kasnom prosincu 2000. godine, mjesec dana prije inauguracije, Bush je još bio razmatrao tko bi mogao postati njegov ministar obrane. Predsjednik je trebao nekoga tko bi se mogao suprotstaviti generalima, ali i tko bi imao dovoljno političke težine kao i drugi članovi njegova tima za nacionalnu sigurnost.
Dick Cheney predložio je Donalda Rumsfelda. Rumsfeld, tada 68-godišnjak, i Cheneyjev bivši šef i mentor, imao je idealnu biografiju. Već je jednom služio kao ministar obrane, u vrijeme predsjednika Geralda Forda, od 1975. do 1977. godine. U pedesetim je godinama bio mornarički pilot, četiri je puta biran u Kongres, radio je kao Fordov šef kabineta, te vodio dvije kompanije s Fortuneove liste 500 najvećih tvrtki na svijetu.
George Tenet (lijevo), koji je bio šef CIA-a, general Tommy Franks (sredina), koji je vodio invaziju Iraka i Paul Bremer (desno) bili su kritizirani zbog načina na koji su postupali, ali Bush im je svejedno dao visoko odličje, Medalju slobode
Bush i Cheney bili su razgovarali o Rumsfeldu kao o kandidatu za šefa CIA-e, no onda su ustanovili kako im je možda ipak potrebniji u Pentagonu.
Tri dana prije Božića Bush, Cheney i Rumsfeld zajedno su ručali. Rumsfeld se ponašao kao da je dvostruko mlađi. Znao je sve o Pentagonu, imao je vizije o razvoju vojske, izgledao je kao da je znao sve o svemu.
Bush je bio iznenađen i impresioniran. Poslije ručka razgovarao je s Andyjem Cardom, svojim budućim šefom ureda. Buh je izložio Cardu kako smatra Rumsfelda najboljim kandidatom za mjesto ministra obrane, tvrdeći kako je Rumsfeld kadar transformirati vojsku: kako će Rumsfled vojsku i oružje učiniti mobilnijim, modernijim i smrtonosnijim.
Pokušaj transformacije vojske kasnije će se pokazati jednom od Rumsfeldovih (i Bushovih) najgorih zabluda. Bush je imao samo jedan ozbiljan problem u akciji angažiranja Donalda Rumsfelda za ministra obrane. Bushov otac nije podnosio Rumsfelda. Smatrao ga je arogantnim, presamouvjerenim i makijavelističkim. Vrijeme će pokazati da je stariji predsjednik Bush bio u pravu.
Condoleezza Rice (u pozadini), iako vrlo bliska s predsjednikom i utjecajna, godinama nije mogla suzbiti utjecaj Donalda Rumsfelda (u prvom planu)
Čim je postao ministar obrane, Donald Rumsfeld došao je u sukob s većim dijelom američkog vojnog establishmenta. Prvo, pokušao je narediti tadašnjem glavnom Bushovu vojnom savjetniku, generalu Sheldonu, da izvješća ne šalje predsjedniku, nego ministru obrane.
Drugo, od početka je uspostavio stanovitu dvostruku liniju zapovijedanja. Na jednom sastanku s časnicima glavnog stožera američke vojske, Rumsfeld ih je upozorio da oni ne osiguravaju dodatnu vrijednost američkom obrambenom sustavu.
Ondašnji zapovjednik pomorskih operacija, admiral Vern Clark, odgovorio je Rumsfeldu da Glavni stožer uopće nije upućen u čitav niz projekata koje razvija Ministarstvo obrane. Clark je jasno rekao Rusmfeldu da nitko u Glavnom stožeru uopće nije vidio jedan dokument o kojem se trebalo raspravljati na tom sastanku.
Svađe
Rumsfeld je uspio razdor ubaciti i u State Department
Rumsfeld je kazao da to nije točno, na što je Clark ponovio da mu iz Rumsfeldova ureda nisu htjeli dati sporni dokument, te da Rumsfeld nema pravo prozivati njega, admirala Clarka, koji u vojsci dugo godina uspješno obavlja ozbiljne poslove.
Rumsfled je zašutio, da bi poslije sastanka rekao svom savjetniku: “Jeste li vidjeli ovo dolje?”
“Da, gospodine, ovo je prvi put da se jedan general nabacuje blatom na Vas.”
Ipak, glavni uzrok dugogodišnjeg sukoba između vojske i Rumsfelda bio je Rumsfeldov pokušaj odustajanja od takozvane Powellove doktrine. General Colin Powell, poučen vijetnamskom tragedijom američke vojske, razvio je, zajedno s grupom drugih vijetnamskih veterana (neki od njih, poput Georgea Vuoma, bili su savjetnici Hrvatske vojske sredinom devedesetih godina), kasnijih generala s četiri zvjezdice, doktrinu maksimalno oprezne napadne uporabe oružanih snaga, koja je zahtijevala golemu brojčanu premoć prije bilo kakve opsežnije kopnene akcije.
Rumsfeld i Bush tu su doktrinu smatrali zastarjelom i preskupom. Generali su, pak, Rumsfeldov pokušaj reforme američke vojske držali slabljenjem njene borbene moći. Rumsfeldovi ratovi u američkoj administraciji ubrzo su se proširili s vojske na područje nacionalne sigurnosti i State Departmenta.
Donald Rumsfeld ulazio je u otvorene svađe s Condolezzom Rice, ondašnjom Bushovom savjetnicom za nacionalnu sigurnost, i s Colinom Powellom, ministrom vanjskih poslova. Powell je, usprkos poznatom govoru u Ujedinjenim narodima, u kojem je najavio i opravdao napad na Irak, sve vrijeme pokušavao Busha odgovoriti od napada.
Bivši senator Chuck Robb (lijevo) i sudac Silberman (desno) bili su na čelu povjerenstva koje je trebalo istražiti obavještajne podatke o iračkom oružju, ali generali Abizaid,
Powellow i Rumsfeldov sukob razvili su se tako snažno, da su Rumsfeldovi suradnici u jednom trenutku, neposredno poslije zauzimanja Bagdada, otvoreno optužili ljude iz State Departmenta, da namjerno sabotiraju američke ratne napore. U pozadini te optužbe nalazila se, opet, dvostruka linija zapovijedanja.
Rumsfeld, naprosto, nije želio dopustiti da bilo tko izvan Ministarstva obrane, pa ni posebni Bushovi izaslanici za Irak, provode američku politiku u Iraku. Karakterističan primjer za to bio je američki tretman pripadnika Huseinove partije Baat.
Budući da je u Baatu, prirodno, bilo vrlo, vrlo mnogo Iračana, uključujući skoro sve državne službenike, State Department i vojska predložili su da se te ljude vrati na posao i da im se isplati određena plaća.
Rumsfeld je to odbio iz političkih razloga, čime je izazvao potpuni kaos u Iraku: Irak je ostao bez policije, bez vojske, ali i bez bilo kakvih drugih javnih službi, jer su Amerikanci zabranili pripadnicima Baata rad u državnoj upravi.
Ideološki, taktički i osobni sukob između Donalda Rumsfelda i Colina Powella završio je Powellovim izlaskom iz Bushove vlade; Powell je, ipak, ako ništa drugo, uspio uvjeriti Busha da odustane od Cheneyjeve i Rumsfeldove teze o povezanosti Sadama Huseina i al-Qa’ide
George Bush presudio je u Rumsfeldovu korist, ali je na Powellovo mjesto imenovao Condolezzu Rice, kao protutežu Rumsfeldovoj moći. Condolezza Rice godinama je jedna od najbližih i najpovjerljivijih Bushovih suradnica s briljantnim curriculumom. Jedino što su mnogi u State Departmentu prigovarali da Rice, kao stručnjakinja za Sovjetski Savez i bipolarni svijet, ne zna baš mnogo o Arapima i Bliskom istoku.
Donald Rumsfeld je, u svakom slučaju, kroz loše odnose s generalima, sa State Departmentom, ali i s CIA-om, ugrozio kompetentnost američke sigurnosne politike, što je najzornije došlo do izražaja na slučaju oružja za masovno uništenje.
Do legende o oružju za masovno uništenje došlo je ili golemom obavještajnom pogreškom, ili namjernom konstrukcijom, koja je kasnije poslužila kao povod za rat.
I Bush je sumnjao:
Predsjednik je osobno nazivao časnike na terenu da se raspita o stvarnosti u Iraku
Naime, još prije invazije na Irak, jedna od američkih obavještajnih službi uistinu jest američkom državnom vrhu prezentirala satelitske snimke sa 946 lokacija na kojima se skladištilo ili razvijalo oružje za masovno uništenje: prije svega kemijsko i biološko oružje, kao i pojedini elementi koji bi mogli poslužiti za izradu nuklearnog oružja.
Na temelju te dokumentacije Bush i Powell su cijelom svijetu tvrdili da imaju “casus belli”, a direktor CIA-e George Tennet na jednom je sastanku američkog državnog vrha uporabio poznatu frazu “slam dunk” (zakucavanje), kada je govorio o navodnom iračkom oružju za masovno uništavanje.
Neposredno prije početka invazije na Irak, Glavni stožer američke vojske fomirao je posebnu postrojbu koja je trebala pronaći skladišta oružja, i tvornice u kojima se oružje navodno proizvodilo. General James “Spider” Marks dobio je još u rujnu 2002. godine, šest mjeseci prije napada na Irak, naredbu o najvažnijem poslu u karijeri. On je postao zadužen za fizičko pronalaženje oružja za masovno uništenje.
Četvrtog listopada 2002. godine general Marks sjeo je s obavještajcima iz Ministarstva obrane, da bi utvrdio što se točno zna o Sadamovom naoružanju. Momci iz Defense Intelligence Agency, dakle iz službe kojom je zapovijedao izravno Donald Rumsfeld, prezentirali su Marksu listu od 946 potencijalnih lokacija.
Nasmijan, ali odstupio
I Andy Card se razočarao
Predstojnik Bushova ureda Andy Card (desno) smijao se pred fotoreporterima s ostalim istaknutim osobljem Bijele kuće, ali je na kraju prvog mandata podnio ostavku te nastavio diskretno, ali ustrajno tražiti Rumsfeldovu smjenu, a svojem nasljedniku Joshui Boltenu rekao je da će mu posao biti ‘Irak, Irak i Irak’.
Pošto je pažljivo analizirao listu, general Marks ostao je šokiran: ljudi iz Ministarstva obrane nisu znali odgovoriti niti na jedno njegovo pitanje o pojedinostima u vezi lokacija, niti o tipu naoružanja koje se ondje nalazi. Oni su mu, zapravo, rekli da se od njegova tima, koji je brojao 500 ljudi, očekuje da obiđe većinu tih lokacija i da pronađe oružje.
Marks ih je upitao što je na toj listi prioritet. Ni na to pitanje nije dobio odgovor, da bi mu poslije dulje rasprave rekli kako je 120 od 946 lokacija posebno važno. Poslije detaljnog ispitivanja liste, general Marks doznao je kako je ona sačinjena na temelju do deset godina starih podataka i fotografija, i na temelju razgovora s izvorima u čiju se vjerodostojnost vrlo lako moglo posumnjati.
Prema svjedočenju generala Marksa, koji je mjesecima neuspješno tražio Sadamovo kemijsko i biološko naoružanje po Iraku, lista sa 946 lokacija nastala je, dakle, u Rumsfeldovu Ministarstvu obrane, na temelju starih ili neprovjerenih informacija.
Samouvjerenost:
Rumsfeld je kao ratnog vođu mirno opisao sebe, a ne Georgea W. Busha
A ta je lista bila glavni formalni argument za rat u Iraku.
Šestog prosinca 2003. godine, osam mjeseci poslije invazije, baš na dan kada je Woodward jedva nagovorio predsjednika Busha da mu prizna (ali ne za novine), kako u Iraku nema oružja za masovno uništavanje, Donald Rumsfeld doputovao je u Bagdad, gdje se susreo s Paulom Jerryjem Bremerom, ondašnjim američkim upraviteljem Iraka.
Rumsfeld je žestoko napao Bremera: “Slušaj, meni je jasno da ti izvještavaš izravno predsjednika, i da me zaobilaziš. S druge strane, Condi je preuzela sva politička pitanja koja se tiču Iraka. Mislim da je to pogreška.”
No, u ono je vrijeme Rumsfeld bio još dovoljno snažan da bi se uskoro opet vratio u igru, i preuzeo na sebe odgovornost za sva važna pitanja vezana uz Irak, uključujući i angažman oružanih snaga.
Na tom se pitanju definitivno srušio autoritet predsjednika Georgea Busha.
Naime, američki su generali, u skladu s Powellovom doktrinom, zahtijevali mnogo snažniji angažman američke vojske u Iraku. Oni su, naprosto, smatrali da se stanje u Iraku može držati pod kontrolom jedino kada bi ondje bilo značajno više vojnika. Ministar Rumsfeld tome se stalno suprotstavljao.
Traženje nepostojećeg
Uzaludan posao za Marksa
Američki general James ‘Spider’ Marks dobio je zaduženje pronaći iračke skrivene arsenale oružja za masovno uništenje – kemijskog i biološkog naoružanja, te nuklearnih programa. Bio je šokiran otkrićem da ni na jednom od 946 pretpostavljenih mjesta nema tih oružja, niti su obavještajni podaci o tome ikad bili čvrsti
Posljedica takve Rumsfeldove politike, koju je Bush odobravao, bila je stalni rast nasilja u Iraku, što je sve kulminiralo masovnim gerilskim i građanskim ratom 2005. i 2006. godine, koji je definitivno diskreditirao predsjednika Busha.
Donald Rumsfled je tek poslije javnog prosvjeda grupe američkih generala omekšao svoj stav o broju vojnika u Iraku. No, već je bilo prekasno i za Irak, i za Busha, i za Rumsfelda, koji je u drugoj polovici 2006. godine napokon dobio otkaz.
Bob Woodward intervjuirao je Donalda Rumsfelda, dva popodneva za redom, u srpnju 2006. godine, dok je Rumsfeld još bio ministar obrane.
Kada ga je Woodward pitao o stanju bitke s iračkim pobunjenicima, Rumsfeld je odgovorio: “To bi moglo trajati osam do deset godina. Ustanci, načelno, toliko traju… Naša izlazna strategija jest da omogućimo iračkoj vladi i iračkim sigurnosnim snagama da se nose s ustankom nižeg intenziteta, te da ga suzbiju s vremenom. Ali, doći će dani kada mi više nećemo htjeti imati mnogo ljudi u Iraku”, kazao je Rumsfeld.
Woodward je zatim Rumsfeldu pročitao američku obavještajnu procjenu iz svibnja 2006. godine, prema kojoj je ustanak značajno jačao.
Ignorirao ih:
Visoki časnici su stalno tražili veći broj vojnika za smirivanje stanja u Iraku, ali ih Rumsfeld nije želio slušati
“Od kada vam je taj izvještaj?”, pitao je Rumsfeld
“Od prije šest tjedana”, odgovorio je Woodward.
“Stvarno ne znam”, kazao je Rumsfeld. “Ne želim to komentirati. I sami znate da dobivam desetine obavještajnih procjena. U jednom danu jedna služba tvrdi jedno, a u drugom danu druga služba tvrdi drugo. Neću reći da se slažem ili ne slažem sa stavovima iz nekog od tih izvještaja.”
U kasnijem toku razgovora Rumsfeld je samog sebe opisivao kao ratnog vođu. Dakle sebe, a ne predsjednika Busha. Rumsfled je govorio o tome kako on i general Tommy Franks informiraju predsjednika o svemu što se događa u Iraku. Rumsfeld je čak rekao da on i general Franks zajedno sastavljaju listu ciljeva koje treba bombardirati, te da te liste sastavljaju s maksimalno humanim pristupom, ali i dovoljno efektivnim, da bi se spasilo što je više moguće američkih života.
Woodward ga je tada pitao može li se on, kao ministar obrane, sjetiti i jednog tenutka kada se Bush ponašao kao vođa, u razdoblju poslije odluke o početku napada.
Rumsfeld je počeo opisivati kako je Bush zapravo jako dobar, jako sposoban, kako postavlja dobra pitanja, ali nije konkretno odgovorio Woodwardu, osim što je rekao: “Predsjednik je ratni vođa, zato što se ovdje radi o ratu”. Još je dodao: “Predsjednik ima puno povjerenja u svoje ljude, i pušta ih na dugu, dugu uzicu”.
“Koliko je duga Vaša uzica?”, nastavio je Woodward
“Nemojte me to pitati”, odgovorio je Rumsfeld.
Potrošeno vrijeme
Bremerova isprazna misija
Paul ‘Jerry’ Bremer postao je drugi ‘gubernator’ Iraka, i nije dugo prošlo dok ga Rumsfeld nije ukorio da njega zaobilazi, a sve podatke podnosi izravno Bijeloj kući, uz jačanje uloge i State Departmenta. Ipak, Bremer je zapravao djelovao na tragu Rumsfeldovih zamisli i mnogi njegovi potezi nisu bili korisni.
Na kraju je Woodward pitao Rumsfelda je li točna pretpostavka da je Dick Cheney potpredsjednik koji, zapravo, kontrolira predsjednika.
“To je besmislica”, kazao je Rumsfeld. “Činjenica je da je njihov odnos jako dobar. Međutim, predsjednik je predsjednik, i o tome nema nikakve dvojbe.”
Sam predsjednik Bush možda je osobno dvojio o tome tko, je, zapravo, kontolirao situaciju u Iraku.
Naime, “State of Denial” bilježi više primjera kada je George Bush osobno nazivao civilne dužnosnike i vojne zapovjednike na terenu, da bi ih pitao što se zapravo događa. Neki od časnika američke vojske bili su zaprepašteni što ih zove vrhovni zapovjednik i što od njih traži podatke o stanju na ratištu.
24. rujna 2001. godine Bushov rejting skočio je na fantastičnih 90 posto. Bio je to najviši “approval rating” za bilo kojeg američkog predsjednika u novijoj povijesti. Amerika je, poslije tragedije 11. rujna, u Georgeu Bushu vidjela velikog i ozbiljnog vođu, dovoljno snažnog i odgovornog da se suoči s prvim velikim napadom na Sjedinjene Države.
Rat u Iraku, o kojem je odluka donesena u ljeto 2002. godine, počeo je u proljeće 2003. 2006. godina bila je najgora po broju napada i žrtava. Početkom 2007. godine Bushov je rejting pao na tridesetak posto. Radi se o jednom od najgorih ikad zabilježenih rezultata.
Rat u Iraku, o kojem je odluka donesena u ljeto 2002. godine, počeo je u proljeće 2003. 2006. godina bila je najgora po broju napada i žrtava. Početkom 2007. godine Bushov je rejting pao na tridesetak posto. Radi se o jednom od najgorih ikad zabilježenih rezultata.
Rat u Iraku definitivno je uništio Bushovu predsjedničku karijeru: iako sam cilj rata, svrgavanje diktatora Sadama Huseina, nije ni sada sporan, izmišljeni razlozi za rat, kao i nevjerojatno nekompetentno upravljanje Irakom poslije Sadamova pada, povijesno su kompromitirali Georgea Busha.
Na zadnjim stranicama “State of Denial”, Bob Woodward raspravlja je li stanje poricanja bila tek posljedica Bushove nemoći, ili, pak strategija odnosa prema američkoj javnosti, u vrijeme kada je već bilo sasvim izgledno da je američka iračka politika blizu potpunom porazu (od kojeg se, usput rečeno, u proteklih godinu dana oporavlja).
U razgovoru s Bushovim suradnicima Woodward je pitao zašto Bush već tri godine ne želi s njim službeno razgovarati, i zašto ni drugim novinarima ne želi odgovarati na teška pitanja o Iraku.
Steven Hadley, Bushov savjetnik za nacionalnu sigurnost, rekao je jednom od svojih pomoćnika: “Ja moram pomoći predsjedniku da lakše prođe kroz protekle tri teške godine”.
“Predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost”, zaključuje Woodward, “želio je, sasvim razumljivo, da predsjednik i republikanci pobjede na izborima za Kongres 2006. godine. Bilo kakvi predsjednikovi javni odgovori na stvarna pitanja o Iraku bili bi žestoko nesklapni s tim ciljem. Stoga je poricanje postala predsjednikova strategija.”
Iskusan otac i neoprezni sin
George Herbert Walker Bush (lijevo), 41. predsjednik SAD-a, vodio je rat protiv Iraka nakon što je Sadam zaposjeo Kuvajt i zaprijetio S. Arabiji, i za tu je svrhu okupio vrlo široku me?unarodnu koaliciju. Pritom nikad nije podnosio Donalda Rumsfelda, smatrajući ga arogantnim makijevalistom. Bushov sin, George Walker Bush, krenuo je dovršiti ‘irački posao’, pritom se oslanjajući na Rumsfelda i zanemarujući potrebu opreznog planiranja, mjere i ritma, te izgra?ivanja širokog saveza, umjesto čega se i posva?ao s velikim dijelom saveznika i ostalih država. Nije dugo trebalo čekati da se uvidi koliko je iskusni otac, bivši šef CIA-e, ratni pilot i u dva važna Reaganova mandata drugi čovjek Amerike, bio u pravu, a njegov manje iskusni sin klizio prema izolaciji i neomiljenosti.
Srljali u rat bez priprema
Douglas Feith, Rumsfeldov pomoćnik za politička pitanja, bio je u Pentagonu zadužen za planiranje poslijeratnih koraka u Iraku, i pritom se nije iskazao ni znanjem ni marljivošću, ali su ga Rumsfeld, general Pace, (do)savjetnik za nacionalnu sigurnost Steve Hadley i Paul Wolfowitz štitili od smjene. Feith i Wolfowitz, kao i mnogi drugi neokonzervativci, bili su potrebni Rumsfeldu i Dicku Cheneyju da svojim oštrim stajalištima i akademskim titulama pruže potporu politici vječnog ratovanja. Cheney je bio ministar obrane u vrijeme predsjednikovanja Busha oca, ali stvarnu moć stekao je tek kao potpredsjednika Busha sina, koji nije imao dovoljno iskustva i znanja u vojnim i obavještajnim pitanjima. Tada je Cheney u igru uveo svojeg bivšeg mentora Rumsfelda.
Komentari