Novo groblje u Ruzveltovoj ulici u Beogradu danas je verovatno najveći muzej na otvorenom na Balkanu. Bezbroj sjajnih spomenika i skulptura krase mesto na kojem počiva elita naših predaka. Međutim, pošto svi znaju da je ovo “novo”, malo je onih koji se pitaju gde se onda nalazilo Staro groblje. A odgovor je – na Tašmajdanu. Tu, gde se danas prostire jedan od najlepših beogradskih parkova i porodičnih šetališta, nekada su nadgrobne ploče pokrivale pokojnike. I, tako je bio sve do kraja 19. veka.
Centralni deo groblja bio je namenjen pravoslavcima; upravo na prostoru gde su danas stoletni platani i staze za šetače, u delu koji se nalazi bliže današnjoj zgradi RTS-a, sahranjivani su luterani, kako su Beograđani nekada zvali protestante, a deo koji je okruživao baštu restorana “Šansa”, bio je odvojen za vojnike, utopljenike i samuobice.
Na Starom groblju sahranjivani su svi koji su nešto značili u ondašnjoj Srbiji, od Đure Jakšića preko Ilije Milosavljevića Kolarca do Josifa Pančića, u specijalnom kovčegu napravljenom od njegove, Pančićeve omorike. Posmrtni ostaci mnogih od njih prebačeni su na Novo groblje, kada je ovo otvoreno. Kasnije se ispostavilo da su preseljeni oni koji su bili dovoljno poznati javnosti, kao i oni koji su imali dovoljno imućne potomke. Lako je ustanoviti da su kosti mnogih od njih i dalje ispod današnjeg šetališta.
Dokaz tome su radovi od pre nekoliko godina kada je uvođena toplifikacija u zgradu Seizmološkog zavoda na Tašmajdanu. Tada je raskopana jedna grobnica, a nadgrobna ploča je nekim čudom ostala sačuvana jer je bila polegnuta, a sloj zemlje koji ju je pokrivao više od veka konzervirao je, pa je ostala gotovo netaknuta. Ona i danas stoji na istom mestu, ispred ove zgrade. Ne znajući šta rade, neki novi beogradski klinci su na njoj sprejom nacrtali popularnog “smajlija”. Ipak će biti da mu tu nije mesto…
Nešto slično dogodilo se i kad su radnici kopali podlogu ispod “Šanse”, uvodeći nove kablove za struju. Ponovo su uznemirili večni počinak nekih starih Beograđana, s tim što su ovog puta nailazili na kosti i lobanje.
Ostaje još jedan čudan podatak koji današnjim žiteljima prestonice od 1,5 milion stanovnika deluje nestvarno. Kad su 1882. godine gradske vlasti rešile da izmeste groblje, jer se varoš postepeno širila, a ovo na Tašmajdanu je ipak pretilo da bude previše blizu centra, ondašnji žitelji grada su se pobunili, a primedba je bila: “Zašto da sahrane budu na tako dalekoj periferiji”?
PEĆINE ISPOD GRADA
Sigurno najraskošniji prostor ispod Beograda je onaj koji skriva Tašmajdan, odnosno njegova utroba. Ako bismo pravili poređenje onda bismo rekli kako je ovaj deo grada poput jabuke kojoj je ostala samo kora. Naime, sve ispod površine Tašmajdanskog parka je – šuplje.
Od kada je tako, niko ne može da kaže sa potpunom pouzdanošću, ali je izvesno da su još stari Rimljani, koji su sagradili stari Singidunum, odavde vadili kamen. Mnogi sarkofazi, koji danas krase beogradske muzeje,l napravljeni su od kamena iz ovog kamenoloma. Najzad, i današnje ime, “Tašmajdan” je dvosložni pojam od dve turske reči. “Taš” je kamen, a “majdan” – rudnik. Odavde se dugo vadila i šalitra, neophodan sastojak za izradu baruta.
Tako Feliks Kanic, još u 19. veku, godine 1860. opisuje ovaj prostor kao mesto gde je, u tom trenutku, bilo sklonjeno 150 volujskih zaprega hrane, a njegova procena bila je da bi u unutrašnjost pećina bilo smešteno i svih 600 takvih kola!
U ovim pećinama bio je smešten Karađorđev štab kada je tokom Prvog srpskog ustanka otimao Beograd od Turaka, ovde su se kasnije, tokom bombardovanja početkom Prvog svetskog rata sakrivale žene i deca, u Tašmajdanskim pećinama nalazilo se sklonište Opštine grada Beograda tokom početka Drugog svetskog rata, sve dok glavni grad nije definitivno pao pod upravu nemačkih okupacionih snaga.
Od tog doba do kraja devedesetih godina, ovo mesto bilo je potpuno nepristupačno javnosti. Za vreme Drugog svetskog rata nemačka upava od ovog mesta napravila je podzemno sklonište namenjeno Komandi Vermahta za jugoistok. Nacisti ispod zemlje napravili su vrlo kvalitetne građevine za ono vreme, pretvarajući ih u trajna i ozbiljna skloništa. Tako su pećine, međusobno povezane hodnicima, imale generator za napajanje električnom energijom koji je obezbeđivao rasvetu za nekoliko hiljada kvadratnih metara, savršeno opremljen telefonski sistem komunikacije sa više od 140 telefonskih parica, kao i snabdevanje za koje su postojali posebni, kamionski ulazi koji su dosezali duboko u utrobu Tašmajdana. Prema nekim procenama, unutar ovog podzemnog skloništa moglo je da boravi, za slučaj potrebe, 1.000 do 2.000 vojnika, i to tokom dužeg vremenskog perioda, bez potrebe da izlaze napolje.
Mada su reporteri “Trećeg oka” silazili u ovaj prostor mnogo puta, poželeli smo da se nešto značajno promenilo tokom proteklog vremena, u kojem su pećine pod ključem. Nažalost, jedna od potencijalno najinteresantnijih turističkih atrakcija naše zemlje i dalje je u istom stanju…
ZABORAVLJENO PODZEMLJE
Danas postoje tri pećine koje smo obišli, a dosrtupne su oku posmatrača. Do prve vodi dugačak hodnik i uvodi nas u veliku podzemnu dvoranu 25 metara ispod površine zemlje. Bez obzira na spoljnu temperaturu, ovde je uvek oko deset stepeni, pa se oseća jaka kondenzacija.
Na zidovima se još vide pravilni tragovi koji pokazuju kako je nekada vađen kamen, a to su ondašnje zantalije radile tako što su pokušavali iz kamenoloma da izvade pravilne blokove. Tokom rata Nemci su podlogu ove pećine betonirali, pa je potpuno čista.
Na nešto manjoj dubini nalazi ze druga pećina koja je Vermahtu mogla da služi kao komandna soba. To mesto je urađeno tako što su nacisti napravili pravilne armiranobetonske svodove koji su bili sasvim dovoljno ojačanje protiv potencijalnih bombi iz onog doba. Ovde je bilo mesto za oficire koji su nadgledali događanja i rukovodili operacijama izvan skloništa.
Na kraju ove dvorane nalaze se debela, metalna vrata koja, kako kažu upućeni, potiču iz tog vremena, a zaposleni u Javnom preduzeću za skloništa, koji najviše znaju o ovom mestu, dugo su ih zvali i Fon Lerova vrata.
Odakle se ulazi u prostor gde su boravili vojnici i nalazile se njihove spavaonice. Ovde su nekada bili kreveti na sprat pa se jasno vidi da su brojni Vermahtovi soldati imali vrlo pristojan smeštaj u katakombama ispod grada.
Najzad, u treću, najimpresivniju pećinu ulazi se ispod prostora koji se nalazi tačno pod tribinama Tašmajdanskog stadiona. To je velika pećina sa čijeg svoda se svojevremeno odlomila velika kamena gromada, i koja danas stoji dominantno u njenom središnjem delu. Ova pećina nalazi se otprilike ispod bašte restorana “Šansa”, a pošto je najbliža površini, temperatura u njoj je najviša.
Ova dvorana imala je posle rata otvor na gornjem svodu. Taj otvor je bukvalno bio odlično mesto u koje su, decenijama posle rata, radnici koji su uređivali potonje šetalište bacali kojekakav otpad i šut. Budući da su rasklanjali gornji sloj zemlje sa sadašnjeg parka, strah nas je da pomislimo da su, kroz ovaj otvor, duboko u podzemlje grada, pomerili i mnoge kosti sa Starog groblja.
Posle pažljivih ispitivanja, zaključili smo da se u trećoj Tašmajdanskoj pećini danas nalazi oko 15 metara šuta koji je tokom tog perioda bačen u nju. Tako da nas, dok koračamo po njoj, plaši jedna sablasna misao: šta li nam se nalazi ispod nogu? Ili, možda, ko?
U stvari, najčudnije u celoj priči jeste što je posetilac svestan da se, tokom boravka u ovoj, trećoj pećini, nalazi baš ispod groblja.
SVETI SAVA
Jedna od najčudnijih priča vezanih za stari Beograd jeste ona o tome gde su spaljene mošti našeg najvećeg svetitelja, svetog Save. Mada danas na Vračaru postoji velelepni hram posvećen ovom svecu, objašnjenje je da se on tu nalazi jer su Turci njegove mošti spalili – na tom mestu.
Međutim, stariji istoričari se ne slažu s tom tezom. Oni, poput Marinka Paunovića, baleže da se sve dogodilo na Malom Vračaru, a ne na Vračaru, a taj deo grada obuhvatao je Tašmajdan i počinjao je kod današnje “Kamene pošte”, na uglu Takovske i Bulevara kralja Aleksandra.
Ovo objašnjenje deluje logično jer je tadašnji Beograd dopirao samo do Stambol kapije, odnosno današnjeg Narodnog pozorišta, pa žitelji Beograda ne bi videli plamen koji bi bio napravljen toliko daleko od varoši, a još jedan od razloga bio je u tome što su Osmanlije ovo radile “za uklin” srpskom narodu, pa su hteli da lomaču vide i oni sa banatske strane Dunava.
OBRENOVIĆI
Poslednjom sahranom na Starom groblju smatrala bi se ona kad su u staru Crkvu svetog Marka, posle atentata 1903. godine, položeni kralj Aleksandar i kraljica Draga Obrenović.
Ta crkva je postojala do 1942. godine, a pored nje je u to vreme već nikla nova. Pošto je starija građevina bila ozbiljno oštećena tokom požara koji ju je zahvatio posle aprilskog bombardovanja, nije bilo izgleda da bude popravljena. Tada je formirana posebna komisija koja je utvrdila identitet počivšeg kraljevskog bračnog para, a njihovi posmrtni ostaci prebačeni su u kripte današnje crkve, u kojima se i danas nalaze.
Piše Zoran Nikolić
Komentari