Prije točno 86 godina, 18. srpnja 1925., objavljeni su prvi pasusi „Mein Kampfa“ Adolfa Hitlera. Riječ je ukoričenom sjemenu zla iz kojega se u ekonomskoj krizi tridesetih razvio nacizam, najotrovnija ideologija 20. stoljeća.
Kako i danas nerijetko predstavlja jedinu lektiru brojnih delinkvenata izbrijane glave, nije naodmet podsjetiti na njezina tvorca, na zločince koje je oblikovala i na kontekst u kojemu je nastajala.
Pristaše nacizma koriste se demokratskim slobodama za djelovanje i u SAD-u, gdje Nacionalni socijalistički pokret (NSM) brine da se sramotna ideologija mržnje ne zaboravi / AFP
Malo je poznato da je austrijski soboslikar načela svojeg političkog djelovanja izdavaču predao pod naslovom „Viereinhalb Jahre des Kampfes gegen Lüge, Dummheit und Feigheit“ (Četiri i pol godine borbe protiv laži, gluposti i kukavičluka).
Ovome je to bilo prekomplicirano, pa ga je skratio na „Mein Kampf“ (Moja borba). Hitler je knjigu počeo pisati u zatvoru, gdje su mu bilješke hvatali njegovi zatvorski cimeri: najprije Landsberg Emil Maurice, a potom Rudolf Hess.
Židovi kao dežurni krivci
Prvo izdanje bilo je posve nerazumljivo i teško za čitanje. Knjiga je naknadno preuređivana u nekoliko navrata, ali svoju temeljnu poruku mržnje i svaljivanja krivnje za sve na druge i drukčije nipošto nije izgubila.
„Mein Kampf“ odražava većinu ideja koje su ostvarene u Drugom svjetskom ratu, a prije svega kronični antisemitizam. U njoj se ogleda i projekt „Drang nach Osten“ (Težnje prema Istoku) kako bi se osvajanjem tuđih teritorija za Nijemce kao „nadrasu“ stvorio životni prostor (Lebensraum).
Budući nacistički diktator kompilirao je i mnoge krivotvorine iz „Protokola sionskih mudraca“ kako bi raspirio novu svjetsku paranoju od „židovske zavjere“.
U „Mein Kampfu“ daju se nazreti i skice „konačnog rješenja“, jer Hitler otvoreno zaziva upotrebu plinskih komora protiv Židova. Židovstvo i komunizam prodao je svojim sljedbenicima kao dežurne krivce za sve zlo ovoga svijeta, nudeći se kao spasitelj da ih u ime arijevske rase zauvijek uništi.
Šjor pitur se, međutim, debelo preračunao. Niti je uništio židovski narod, premda je u holokaustu stradalo više od pet milijuna Židova, niti je zatro komunizam koji mu je crvenu zastavu u travnju 1945. razvio na Reichstagu. Najdublje je, na koncu, pokopao vlastite sljedbenike, naivne vjernike svoje zločinačke utopije. Rasijao im je kosti od Staljingrada do Bleiburga.
Zabrana od 2008. godine
Kad je riječ o toplim odnosima između „Mein Kampfa“ i dijela Hrvata, oni, međutim, ne završavaju nad staljingradskim i bleiburškim grobnicama. Od 1990. „Mein Kampf“ je u Hrvatskoj doživio dva izdanja: prvo pod okriljem “Croatiaprojekta”, te drugo s potpisom “Croatiknjige”.
Kako su oba izišla bez ikakva izdavačkog predgovora i ograde od Hitlerove zločinačke ideologije, tužbom je reagirala Slobodna država Bavarska, nositeljica autorskih prava nekadašnjeg Führerova nakladnika. Zahvaljujući, dakle, isključivom zalaganju Njemačke, u Hrvatskoj je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu 2008. trajno zabranjeno raspačavanje „Mein Kampfa“.
Uz Hitlerovu rodnu Austriju i voljenu mu Njemačku treća smo država na svijetu koja ne smije tiskati ovo djelo. Paljenjem nepoćudnih knjiga Hitler je popločao put do apsolutne vlasti i svojega genocidnog zločina.
Tužno je kad neki do te mjere ne razumiju bit demokracije da se u obrani iste moraju koristiti njegovim metodama. Kao i svi tvrdoglavi magarci, Hrvatska, tražeći sreću, počesto bira duži put.
DAVOR KRILE
Komentari