Mojim prijateljima u Švedskoj talijanska je TV smiješna. Ja, međutim, mislim da nije smiješna nego strašna. Kad sam shvatio da je ‘Videocracy’ uspješan film? U onome trenutku kad ga je jedan švedski sajt proglasio najboljim hororom godine, kaže redatelj Gandini.
Na početku dokumentarnog filma “Video-cracy” na ekranu se pojavi neoštri, tehnički nečisti snimak davnog televizijskog programa. Na snimku se vidi skromni studio kabelske televizije kakvih postoje dvije ili tri u svakom većem hrvatskom gradu. U studiju sjedi skupina muškaraca i žena. Riječ je o kontakt-emisiji pa se gledatelji javljaju u program i odgovaraju na pitanja. Onda kad gledatelj odgovori točno, žena u studiju svlači jedan po jedan odjevni predmet. Snimak o kojem je riječ potječe iz 1976., a izvorno je emitiran na Telemilanu, kabelskoj televiziji koju je početko 70-ih osnovao jedan mladi, dinamični poduzetnik kao servis naselju novogradnji koje je upravo sagradio.
Čovjek o kojem je riječ bio je tada još uvijek lokalni građevinski developer, a Telemilano je bio njegov prvi iskorak u medije. Njegovo ime bile je Silvio Berlusconi.
Od kvartovske kabelske TV
Tri i pol desetljeća kasnije Berlusconi više nije građevinar koji ziđe stanove po periferiji Milana. U međuvremenu je postao najbogatijim Talijanom, sagradio poduzetnički imperij, te stvorio političku stranku na čijem je čelu triput bio premijer Italije. No, što je najvažnije, u 34 godine koliko je prošlo od davnog, zamućenog prizora kvartovske kabelske TV, Silvio Berlusconi postao je gospodar monopolističkog medijskog carstva kakvom nema sličnog čak ni u poludemokratskim društvima. Silvio Berlusconi danas je vlasnik nakladničkog koncerna Mondadori, više dnevnih i tjednih listova, najveće nacionalne oglašivačke agencije, te tri nacionalne TV stanice. U filmu “Videocracy”, dok gledamo stari kabelski snimak, mi zapravo vidimo imperij u njegovu začetku. Vulgarnost, seksizam, neukus i lascivnost – sve ono po čemu bazdi taj majušni kabelski šou – u međuvremenu su zapljusnuli talijanskj naciju preko berluskonijevskog televizijskog imperija. U tom davnom studiju 70-ih, sugerira film “Videocracy”, krije se virus. Taj virus u međuvremenu je mutirao i pretvorio se u kugu koja je uništila talijansku demokraciju.
Film “Videocracy” – koji će biti prikazan u Zagrebu na ovogodišnjem festivalu ZG Dox (28. 2. – 7. 3.) – dokumentarac je koji opisuje simptome te društvene kuge. Dokumentarni film redatelja Erika Gandinija bavi se fenomenologijom talijanske medijske kulture i berluskonijevske TV, te analizira neraskidiv koloplet Berlusconijeve medijske estetike, političke figure i sustava vrijednosti. Prepletene do neraskidivosti, Berlusconijeva televizija i politika pretvorile su se u jedno klupko koje Gandini u svom filmu naziva “videokracijom”.
“Moj je cilj bio pokazati kako se demokraciju može uništiti sisama i guzicama. Ono što šokira je spoznaja kako kultura banalnosti može uništiti nekoć zrelo, politički angažirano društvo i stanovništvo”, rekao je u intervjuu za Indiewire 43-godišnji režiser. Gandini je rođen 1967. u Bergamu u Italiji, a iz rodne zemlje odselio se kao maturant kad se s obitelji preselio u Švedskoj. Prema vlastitim riječima, nakon dolaska u Švedsku doživio je kulturološki šok shvativši da televizija nisu nužno blještavi šou-programi s obnaženim curama i raskošnim kulisama, nego da TV može biti i ozbiljna. Iz tog šoka proizišao je “Videocracy”.
Autor: Jurica Pavičić
Komentari