Jedna informacija u „Špiglu” (broj od 9. februara) oživela je stari spor između Egipta i Nemačke oko njenog „carskog (faraonskog) veličanstva” Nefertiti.
Seriozni hamburški nedeljnik otkrio je dokument, decenijama čuvan kao velika tajna u Nemačkom orijentalnom društvu u Berlinu, koji upućuje na zaključak da je čuvena bista žene egipatskog faraona Amenhotepa Četvrtog (četrnaesti vek pre nove ere), otkrivena na jednom arheološkom nalazištu u Tel al Amarni 1912. praktično prošvercovana u Nemačku.
Čuvaru starog, i neprocenjivog, egipatskih kulturnog blaga, kairskom arheologu Zahi Havasu ova vest je došla kao dar s neba. Ulila mu je nadu da bi Nefertiti, jedno od najčuvenijih dela stare egipatske umetnosti, posle decenija stranstvovanja, mogla da se vrati u zavičaj. Zahteva da mu se originalni dokument neizostavno stavi na uvid i ako se pokaže da je zaista tačno ono što piše u „Špiglovoj” informaciji, Nemci bi, uveren je, morali da Egipćanima vrate prekrasnu bistu koju su, navodno, svojevremeno na prevaru izneli iz zemlje.
Havas veruje da bi ovoga puta, uz tako čvrstu argumentaciju, oni morali da to učine bespogovorno. Svi dosadašnji zahtevi Egipćana, a bilo ih je više, ostajali su uzaludni. Pre dve godine je zbog toga došlo i do veoma oštrih reči i ozbiljnih nesuglasica između dve zemlje. Nemci su odbili zahtev Egipćana da im čuvenu lepoticu (Nefertiti u prevodu znači „lepotica je došla”) ustupe, povodom otvaranja reprezentativne izložbe u novom muzeju koji se gradi pored piramida, na tri meseca.
Učinjeno je to navodno iz konzervatorskih razloga i straha da bi za kamenu i oslikanu bistu, staru više od tri milenijuma, to bilo odviše rizično putovanje. Insistiranje na tim razlozima podignuto je na visok nivo: odbor za kulturu Bundestaga „zapečatio” je te razloge na sednici održanoj 26. aprila 2007. godine.
Iako se s tim zvanično nije baratalo, u pitanju su, međutim, bili sasvim drugi razlozi: strah da bi to bio put bez povratka „boginje bez koje Berlin ne može”. Nefertiti je „mamac” koji u Stari muzej, gde je još izložena, dovodi po pola miliona posetilaca godišnje. U oktobru joj predstoji konačna seoba u Novi muzej, gde je za nju obezbeđeno privilegovano mesto, na čuvenom berlinskom Muzejskom ostrvu (deo svetske kulturne baštine) koji će, posle obnove (koštala je oko trista miliona evra), biti otvoren prvi put posle 1939. godine. (U savezničkom bombardovanju u februaru 1945. bio je teško oštećen).
Po oficijelnoj verziji, na kojoj nemačke vlasti i dalje insistiraju, Nefertiti je u Berlin stigla sasvim legalno, uz sva neophodna odobrenja tadašnjih egipatskih vlasti, zahvaljujući prevashodno arheologu i arhitekti Ludvigu Borhartu.
„Ljubomorni” na Francuze i Britance, koji su se već bili domogli, zahvaljujući diplomatskim vezama i uticajima na kraljevskom dvoru u Kairu, i dozvolama za arheološka iskopavanja, neprocenjivog blaga, Nemci su, očigledno zakasnelo, pokušali da uskoče u trku.
Iskusni arheolog Borhart je imenovan za atašea na pruskom (carskom) konzulatu u Kairu i pod njegovom „srećnom rukom” je, na parceli P-42 u Tel al Amarni 6. decembra 1912. ispod dubokih naslaga pustinjskog peska izronila prekrasna bista boginje.
U, po svemu sudeći, radionici vajara opčinjenog njenom lepotom pronađena je još jedna njena, ali gipsana, replika. Borhart je u dnevniku zabeležio da se, iako je ostavio precizne podatke o njoj, lepota boginjine glave ne da opisati, „to samo treba videti”.
Što se tiče intrigante „Špiglove” informacije, reč je o belešci sekretara Nemačkog orijentalnog društva, pod čijim okriljem su vršena arheološka ispitivanja, uz finansijsku potporu bogatog mecene, jednog trgovca iz Berlina. On je, kao očevidac, zapisao da su se 20. januara 1913. na nemačkom arheološkom nalazištu, u okviru uobičajene procedure, sastali šef nalazišta Ludvig Borhart i glavni egipatski inspektor (očigledno Francuz) Gustav Lefevr, bez čijeg blagoslova nijedan eksponat nije mogao da se iznese iz zemlje.
Borhart je, prema zapisu ovog očevica, želeo da „Nefertiti sačuva za nas”, pa je pribegao triku. Originalna bista se nalazila u otvorenoj kutiji, uz jednu mutnu fotografiju, i objašnjenje da se unutra nalazi manje vredna gipsana figura.
Predstavnici Nemačkog orijentalnog društva potvrđuju postojanje protokola o inspekciji. Tvrde, međutim, da je sve „proteklo fer”. Nefertiti se, kažu, nalazila prva na spisku eksponata i „inspektor je bio u prilici da je vidi”. Cepidlačiti sada o tome je, konstatuju u Društvu, izlišno.
Egipćanin Zahi Havas očigledno ne misli tako. On bi, po svaku cenu, da zaista prelepu bistu, koju je autor ovih redaka, srećom, imao prilike da vidi u specijalnoj vitrini Starog muzeja u Berlinu – preseli u novo muzejsko zdanje kraj čuvenih piramida.
Miroslav Stojanović
pavel , 16/02/2009, 10:45
Hriscanski Kopti,kojih ima oko deset miliona u Egiptu su potomci starih Egipcana,ali se u vecinski muslimanskoj zemlji(Arapi dosljaci sa Arabijskog poluostrva)nista ne pitaju.Bio je samo jedan Kopt u Egiptu koji je nesto znacio,Butros Gali.Najsmesnije je kada se Arapi-Egipcani predstavljaju kao legitimni naslednici i potomci starih Egipcana.Istu situaciju imamo i kod danasnjih Makedonaca,koji od Grka na silu hoce da preotmu istorijsku bastinu iako sa starim Makedoncima Aleksandra Makedonskog nemaju blage veze.Inace kada je u pitanju spor oko Nefertiti,pitam se samo sta bi uopste ostalo u Britanskom „nacionalnom“muzeju,kada bi svima po svetu vratili pokradene eksponate koji se u njemu nalaze.
Komentari