…Do jeseni 1941. ustaško redarstvo nije uspjelo da izvrši nijednu znatniju provalu u zagrebačku partijsku organizaciju. Svi do tog vremena uhapšeni partijski funkcionari dobro su se držali u istragama i mreža organizacije ilegalnog pokreta u gradu na svim sektorima uglavnom je ostala netaknuta. Dobro se držala na policiji i većina mladih partijskih i skojevskih kadrova, a ako su pojedinci i podlegli torturi pa progovorili, nisu znali toliko da bi organizacija u cjelini zbog toga mogla pretrpjeti znatnije štete.
U novom komitetu, formiranom u drugoj polovini kolovoza, bili su Marko Simenić, sekretar, i članovi Nikola Šakić, Antun Biber, Bozo Dakić, Ante Milković, Blaž Mesarić, Vojo Kovačević i Marko Belinić.
Iz ovog komiteta uskoro su u ruke ustaškog redarstva pali Nikola Šakić i Ante Milković. Dogodilo se to na sastanku u Ozaljskoj ulici kojemu su prisustvovali Simenić, Biber, Šakić, Belinić i Milković. Bio je tu i Rade Končar, sekretar CK KP Hrvatske. Božo Dakić zbog nekih neodgodivih poslova nije mogao stići na vrijeme, pa su ga stanodavci čekali pred kućom, kako bi ga — prema ličnom opisu i možda kakvom signalu jer ga osobno nisu poznavali — uveli u stan.
Tako je došlo do fatalnog nesporazuma. Pred kuću su došli ustaški agenti. Upitali su stanodavce za neke stanare; vjerojatno se radilo o pretresu stana ili hapšenju . . . Ovi su ih, misleći da su to također komunisti koji treba da prisustvuju sjednici, uveli u sobu među nabrojene drugove.
Agenti se u prvi mah nisu snašli. Svi Članovi Komiteta uspjeli su se izgubiti, osim Šakića i Milkovića. Za Šakićem su pucali na ulici, ranili ga u nogu i uhvatili živoga. Milković se vratio s ulice ponovo u kuću iskoristivši nastali metež. Sklonio se na tavanu. Nije imao sreće. Otkrili su ga i poveli na policiju.
Šakića su, onako ranjena, odmah počeli tući, no kako su upravo toga časa skupljali po zatvoru taoce za strijeljanje povodom likvidacije ustaškog doušnika Majerholda, odmah su ga poslali zajedno s ostalima na strijeljanje. (Majerhold je likvidiran 7. rujna, a ovo se dogodilo dan nakon toga, 8. rujna.)
Milković se uporno držao verzije da nije bio ni na kakvom sastanku — agenti se nisu mogli točno sjetiti njegova lika — već se u kući zatekao slučajno. Možda bi Milkovićeva priča i prošla da nije bio evidentiran u policijskoj kartoteci još iz stare Jugoslavije. Pronašli su da je već tada dva puta bio hapšen kao komunist. Otpremljen je u koncentracioni logor. Kasnije je zamijenjen za neke zarobljene njemačke vojnike.
Nedugo poslije toga došlo je do velike policijske provale u zagrebačku partijsku organizaciju i pokretu su naneseni osjetljivi gubici.
U centru provale bili su poznati partijski radnici Marko Simenić, Joco Baković, Andrija Hebrang, Milan Hupert i Ankica Sertić. Svi nabrojeni imali su likvidatorsko i izdajničko držanje i ma koliko se danas, poslije dvadeset godina, nastojali uživjeti u tadašnju njihovu situaciju — ne da bismo ih opravdali, jer opravdanja za ono što su učinili nema, nego donekle shvatili — ipak ostaje činjenica da su svi nabrojeni ušli u historiju naše Partije kao najnegativniji likovi: držali su se pred neprijateljem ne samo slabo i kukavno već zaista likvidatorski i izdajnički.
Partija im je poklonila veliko povjerenje. Bili su na odgovornim funkcijama, a pokazalo se da su im moral i revolucionarna svijest ništavni. Istovremeno je pod neopisivim mukama ginulo stotine i tisuće nepoznatih boraca, herojski i bez riječi!
Simenića, Đakovića i Huperta ubili su kad im više nisu mogli koristiti. Hebrangov slučaj utvrđen je tek poslije oslobođenja.
Komentari