Svoju kolumnu u „Vol strit džornalu” za ukidanje prohibicije narkotika, Džordž Soroš objavio je istog dana kada je kampanji za legalizaciju marihuane u Kaliforniji poklonio milion dolara u gotovini.
U tekstu „Zašto podržavam legalnu marihuanu” američki milijarder koga u Americi često kvalifikuju i kao liberalnog levičara, konstatuje da prohibicija ne može da se sprovede i da ona, kako se pokazalo, samo dovodi do kriminalizacije društva. Istovremeno, u Meksiku, na koji je iz Kolumbije prešla neslavna štafeta svetskog centra narkomafije, raste pokret za legalizaciju svih narkotika.
Poreskim obveznicima ukidanje zabrane prodaje i konzumiranja narkotika uštedelo bi milijarde koje se troše na policijske, carinske i zatvorske kapacitete u Americi, tvrde zagovornici regulisane legalizacije.
Uz osvrt na današnji referendum u Kaliforniji gde bi, ako je verovati anketama, mogli da izglasaju legalnu upotrebu i prodaju malih količina marihuane, Soroš očekuje da najmnogoljudnija američka država „postane nacionalni lider baš kao što je svojevremeno ukidanje prohibicije alkohola započeto u pojedinim državama da bi preraslo u regulativu na celoj teritoriji SAD”.
Čak ako današnji referendum, za koji se zalaže i guverner Kalifornije Arnold Švarceneger, ne uspe, izjašnjavanje pokreće glasniju i snažniju debatu o restrikcijama narkotika, koje su posle pola veka globalne primene (sa retkim izuzecima u Evropi) donele mnogo više štete nego koristi.
Upravo u trenutku kad je s druge strane granice u Tihuani goreo džinovski plamen od spaljenih 134 tone marihuane (najveća zaplena kanabisa ikada), a pobornik otvorenog društva kao kolumnista i donator dodatno raspalio verbalnu vatru oko referenduma, lokalni šef meksičke policije potpirio je strasti starim argumentom izrečenim na vrlo ilustrativan način:
„Svaki popušeni džoint u Kaliforniji i SAD umrljan je meksičkom krvlju”.
Kako je to rekao, tako su počele da padaju žrtve.
Grupa maskiranih ubica izrešetala je trinaest pacijenata u centru za rehabilitaciju narkomana u Tihuani. Samo nekoliko minuta posle masakra, upadom u talase policijske radio-stanice, upozoreno je da „obračun tek počinje”. Kako je javio dnevnik „Univerzal”, nepoznate ubice obećavaju da će u sledećim akcijama kao „kolateralna šteta” stradati bar 135 ljudi, ili jedna osoba više od broja spaljenih tona marihuane. Nekoliko dana pre krvoprolića u Tihuani, u Sijudad Huaresu, na sličan način palo je desetak žrtava na jednom rođendanskom slavlju. Među poginulim su dva deteta. Pre dva dana izrešetano je još desetak Meksikanaca u jednoj perionici automobila.
Svi izginuli su kolateralna šteta plena čija vrednost se procenjuje na oko 400 miliona dolara i koji je izgoreo na trijumfalnoj lomači u okviru kratkih Pirovih pobeda u ratu protiv narkoterorizma koji je za ove tri godine u Meksiku odneo 28.000 života.
Ali, kako to konstatuje i londonski „Ekonomist”, najveću štetu i žrtve od narkotrafikantskog biznisa trpe siromašne zemlje proizvođači, ili najsiromašniji u bogatim zemljama gde se droga kupuje i konzumira.
Spektar zatvorenika povezanih sa narkodeliktima zaista je ilustrativan. Evropska komisija računa da u svetu milion ljudi osuđenih zbog dela povezanog sa drogom, leži u zatvorima. Od toga 500.000 je u američkim tamnicama, većina među njima su Latinoamerikanci ili crnci.
Broj ubistava u zemljama gde se bere koka, i onih gde se ona pretvara u kokain, ili na putevima kojim prolazi bilo koji tovar marihuane, kokaina, pilula, heroina (Venecuela, Gvatemala, Honduras, Peru, Kolumbija i Meksiko) u stalnom je porastu a sve institucije su podrivene korupcijom.
Uz konstataciju da je dalji rat unapred izgubljen i da je borba protiv droge i narkotrafikanata Sizifov posao, dok god postoji potražnja, grupa meksičkih intelektualaca okupljenih oko časopisa „Neksos” podržava globalnu legalizaciju marihuane, lake droge na koju otpada skoro polovina svetskog narkobiznisa.
„Neksos” je u oktobarskom broju objavio neku vrstu memoranduma naslovljenog kratko: „Za legalizaciju”. U iscrpnom izveštaju potkrepljenom svim danas raspoloživim podacima konstatuje se da je rat protiv narkoterorizma, borba protiv do zuba naoružanog neprijatelja koji svoju snagu crpe iz ogromnih profita od ilegalne trgovine. Kada bi se ukinula prohibicija, nestalo bi i te astronomske zarade, kako argumentuju, pa bi i neprijatelj znatno oslabio, a država bi ekonomski i institucionalno ojačala.
Po tvorcima meksičkog memoranduma čiji su potpisnici mnoge javne ličnosti, ukidanje prohibicije marihuane bi odmah posle Kalifornije moralo da se sprovede u celoj SAD i Meksiku. Posle toga sledi postepena regulisana legalizacija drugih težih droga kao što su na primer heroin i kokain. Istu stvar propagira i Džordž Soroš.
Autori „Neksos memoranduma” veruju da bi dobiti od legalizacije bile višestruke: policija bi mogla da se pozabavi i drugim poslovima koji utiču na svakodnevni život građana, umanjila bi se konfliktnost društva i nestabilnost država proizvođača, velika suma novca od legalnog biznisa mogla bi da se upotrebi za škole, bolnice, biblioteke, a konzumenti bi dobili kontrolisane proizvode, kao što je slučaj sa alkoholom posle prohibicije… Ukidanje prohibicije ipak, priznaju autori, nije magični lek, već „manje zlo”.
———————————————-
Sve oči uprte u Kaliforniju
Sve oči Pokreta za legalizaciju narkotika u Meksiku stvorenog iz očaja i nemoći da se okončaju masovni masakri i međusobni obračuni uprte su u susednu Kaliforniju. Ukoliko ona 2. novembra legalizuje marihuanu, Meksiko bi trebalo da pođe njenim putem, čime bi 60 posto ilegalne trgovine narkoticima ušlo u zvanične trgovinske bilanse. Ekonomisti ukazuju na ogroman profit koji koji skače u astronomske visine onog trenutka kad pređe granicu.
Kilogram marihuane, na primer, na meksičkom tlu vredi 80 dolara, a čim pređe granicu cena iste količine trave se penje na 2.000 dolara. Zarada od ovog transfera preko Tihuane do Kalifornije je, kako se navodi, čistih 1.920 dolara.
Slična računica izvedena je i za kokain. Kilogram kokainske paste u Kolumbiji vredi 1.430 dolara. Pretvorena u kokain na domaćem tržištu ima cenu od 2.340 dolara. S tom cenom izlazi iz Kolumbije, Bolivije ili Perua a vrednost joj raste u zavisnosti od prepreka na koje nailazi na putu do krajnjeg potrošača. Kad stigne do nekog pograničnog grada u Meksiku i približi se „obećanoj zemlji” kilogram kokaina već košta 12.500 dolara. A čim odatle zagazi u SAD, cena mu se više nego udvostruči – 26.000 dolara. Onog momenta kada se razdeli na linije i upakuje u koverte, po velikim američkim gradovima isti kilogram kokaina postiže fantastičnu cenu od 180.000 dolara.
Sličnim lestvicama kokain se penje i na putu u Evropu.
Za meksičke narkobosove važno je da prelaskom granice od jednog kilograma uvoza iz Kolumbije (kokain se ne proizvodi u Meksiku) dobijaju zaradu od 14.000 dolara. S heroinom se ponavlja ista priča (u Meksiku kilogram vredi 35.000 dolara, u Americi 71.000 dolara, a na ulicama velikih gradova 131.000 dolara).
Strategija koju predlaže krug okupljen oko časopisa je da se „guraju postepene promene”. Treba početi od legalizacije marihuane u Meksiku i Kaliforniji, zatim postepeno lobirati za otvorenije tržište u okviru specijalizovanih prodavnica za heroin, kokain i sintetičke droge.
———————————————-
Holandija: Šik narkokafića i problem zadnjih vrata
Kakva su iskustva Holandije, trideset četiri godine pošto je ozvaničila prodaju i kupovinu marihuane i hašiša u čuvenim kafićima „kofi šopovima”? Još uvek su u većini Holanđani koji smatraju da kafići u kojima se legalno puše džointi treba da postoje.
Ipak, zemlja lala i vetrenjača postala je meka za takozvani narkoturizam što je lokalnim vlastima u pograničnim mestima počelo da stvara probleme. Desetine hiljada turista iz okolnih evropskih zemalja dolaze danas u Holandiju radi provoda uz neki od legalnih opijata. Takva masa sveta privlači preprodavce jačih nelegalnih narkotika, navala turista iz Belgije, Francuske i Nemačke u Masrihtu stvara saobraćajne i druge gužve, broj narko okršaja je porastao više nego u gradovima udaljenim od granice.
Od neuglednih skučenih i mračnih lokala kakvi su bili na početku , danas su neki od narko kafića šik mesta sa najmodernijim dizajnom . Uz džoint, ispijaju se sveže ceđeni sokovi , čaj i kafa u šoljama od najfinijeg porcelana…Gosti se slade nekim od vešto spravljenih integralnih kolačića. Za šankom , parčići hašiša seku se velikim mesarskim noževima a droga se odmerava na apotekarskoj vagi.
Sa hiljadu i petstotina koliko ih je bilo u vreme najvećeg procvata, broj ovih jedinstvenih kafića pao je na današnjih 700. To se objašnjava novim regulativama koje nameću lokalne vlasti kako bi umanjile povode za incidente i gužvu u okolini kofi šopova.
Uvodeći slobodnu regulisanu prodaju i konzumiranje kanabisa , Holandija je istovremeno ustanovila pet osnovnih propisa:
1. Zabrana reklamiranja kanabis kafića
2.U ovim kafićima ne može da se konzumira alkohol
3.Prodaje se samo punoletnim licima i samo do pet grama po osobi
4. Lokal ne sme da ima u stoku, više od 300 grama osnovnog produkta.
5. Neće se tolerisati terevenke i neredi okolo kafića.
Ostao je neregulisan „problem zadnjih vrata”. Mušterije ulaze na prednja legalna vrata i tu kao i u svakoj drugoj trgovini kupuju robu. Ali nabavka robe, one koja ulazi na zadnja vrata nije nikada zakonski definisana.
Kada je o broju uživalaca kanabisa reč, on prema merodavnim istraživanjima, nije u Holandiji veći , nego u SAD gde je marihuana nelegalna. Po podacima iz Evropske unije broj onih koji konzumiraju marihuanu veći je u Francuskoj, nego u Holandiji.
Zorana Šuvaković
Komentari