Dodeljivanje Nobelove nagrade za mir američkom predsedniku Baraku Obami iznenadilo je čak i kladionice: one su najmanju kvotu davale na Hu Đija. Obama je nagradu dobio kao „zagovornik nuklearnog razoružavanja“.
Predsednik Venecuele Ugo Čaves ocenio je danas da američki predsednik Barak Obama nije ništa učinio, sem što je izneo lepe želje, da bi zaslužio Nobelovu nagradu za mir. Čaves je rekao da je mislio da je greška kada je pročitao da je Obama dobio ovu prestižnu nagradu.
„Šta je Obama učinio da zasluži ovu nagradu? Komisija je istakla njegovu nadu za svet oslobođen od nuklearnog oružja, zaboravivši ulogu koju ima u stalnom držanju njegovih bataljona u Iraku i Avganistanu, kao i odluku da uspostavi novu vojnu bazu u Kolumbiji“, naglasio je Čaves u kolumni. Čaves je naveo da smo prvi put svedoci da je nagradu dobio neko ko ništa nije učinio da je zasluži.
„Nagraditi nekoga samo zbog želje je veoma daleko od realnosti“, ocenio je predsednik Venecuele. Čaves je rekao da je to što je Obama dobio nagradu isto kao da je bacač u bejzbolu nagrađen samo zato što je rekao da će pobediti u 50 utakmica i imati 500 udaraca, preneo je Rojters.
„Norveški Nobelov komitet je odlučio da Nobelovu nagradu za mir za 2009. godinu dodeli predsedniku Baraku Obami za izuzetne zasluge na planu diplomatije i saradnje među narodima. Komitet posebno ističe značaj Obamine vizije i delovanja za svet bez nuklearnog oružja“.
Ovim rečima je predsednik norveškog nobelovog komiteta, Torbjorn Jagland, obelodanio ime ovogodišnjeg nosioca nobelove nagrade za mir.
Inače, u igri je bilo 205 kandidata, među kojima je više od 30 organizacija. Iako se imena nominovanih čuvaju u tajnosti, neke informacije su, kao i uvek, procurele. Tako su juče kladionice u Britaniji i Irskoj kao glavne favorite istakli kineskog disidenta Hu Đija i kolumbijskog senatora Pijedada Kordobu. Visoko su se kotirali i jordanski princ Gazi bin Muhamed kao i Šima Samar, aktivistkinja za prava žena u Avganistanu. Pominjao se i premijer Zimbabvea Morgan Tsvangirai.
Torbjorn Jagland je dalje obrazložio dodeljivanje nagrade Obami ovim rečima: „Obama je kao predsednik stvorio novu klimu u međunarodnoj politici. Multilateralna diplomatija je ponovo zauzela centralnu poziciju, sa naglaskom na ulogu koju UN i druge međunarodne institucije mogu da imaju. Dijalog i pregovori se vide kao instrumenti za rešavanje čak i najtežih međunarodnih konflikata“.
Polemike su počele odmah. Mnogi su digli glas da je nagrada prerana, da američki predsjednik u ovih osam mjeseci nije stigao učiniti ništa što bi ga kvalificiralo za tako visoko priznanje; da nije toliko presudno „ojačao svjetsku diplomaciju i produbio razumijevanje među narodima“ , da nije priveo za mirovni stol ni Palestinu ni Izrael, nije pacificirao Afganistan, nije bitno popravio stanje u Iraku, nije uklonio prijetnje s pakistanskog teritorija…
Utjecajni tajnik norveškoga Nobelova odbora Geir Lundestad odbacio je kritike, naglasivši da je američki predsjednik već uveo znatne i znakovite promjene.
Uistinu, može se mirno reći da je Obama promijenio klimu u odnosima na svjetskom vrhu, da se odlučio na dijalog s islamom a ne na apriornu konfrontaciju, da je vratio u prvi plan kontrolu i smanjenje nuklearnog naoružanja…
Ipak, teško bi bilo reći da je Obama nagrađen za dostignuća.
Prije bi se reklo da je to „nagrada nadi“ i „nagrada znaku vremena“. To je utoliko očitije ako se uzme u obzir da je rok za nominacije istekao prvim danom veljače, dakle samo 11 dana poslije inauguracije sadašnjeg predsjednika Sjedinjenih Država Amerike. Istina je, doduše, da je odluka o nagradi pala osam mjeseci kasnije.
Nobelovac za mir Mohamed ElBaradei stoga tvrdi da je Obama „u manje od godine ponovo probudio nadu u svijet u miru sa samim sobom“.
Već je bilo Nobelovih nagrada za mir, koje su davane nadi a ne postignuću, više simbolu nego osobi. Izazvale su proturječja i polemike, a otvoreno je pitanje kakav su učinak polučile.
Teško je ne prisjetiti se prvog crnca koji je dobio tu nagradu, Ralpha Bunchea, marksista koji se zanosio da će klasni sukob u potpunosti potisnuti rasni, profesora koji je za drugoga svjetskog rata bio obavještajac a poslije njega diplomat, nagrađenoga za posredovanje u mirovnim pregovorima u Palestini potkraj četrdesetih.
Za taj isti još nepostignut mir nagrađeni su kasnije Anwar el Sadat i Menachem Begin, pa Shimon Peres te Yitzhak Rabin i Yasser Arafat, generali koji su potpisali nerealiziran mirovni sporazum, što je tek bio znak nade. U Vijetnamu je postignut mir, ali je general i diplomat Lę Dúc Tho odbio primiti nagradu koju je dijelio zajedno s američkim pregovaračem profesorom Henryjem Kissingerom (kasnije bjelodanim sukrivcem zločina protiv čovječnosti u Čileu).
Nobelova nagrada za mir Albertu Lutuliju 1960 bila je ne znak nade nego mamuza kojom je Nobelov odbor htio skrenuti pozornost na apartheid u Južnoafričkoj Republici. I nagrada dodijeljena četiri godine kasnije Martinu Lutheru Kingu bila je nagrada nade, i to u „san“ koji je King obznanio, o suživotu crnaca i bijelaca.
S jedne strane King je kucao na odškrinuta vrata jer je predsjednik Lyndon Johnson za građansku ravnopravnost učinio više negoli ijedan predsjednik od Abrahama Lincolna do njegovih dana. S druge strane Kingov „san“ još nije naša java.
I za njega su govorili da je nagrađen prerano, jer je Nobelovu plaketu dobio kad mu je bilo samo 35 godina ali tri i pô godine kasnije već je bio ubijen. Mahatmi Gandhiju Nobelov odbor nije htio dati nagradu prerano, pa je ostao bez nje jer je ubijen. Ni on nije spriječio krvoproliće pri podjeli Indije, ali je nada u njegovu politiku nenasilja opstala.
Otvoreno je pitanje treba li nagraditi nadu ili dostignuće, je li Nobelova nagrada za mir priznanje ili poticaj ali, s druge strane, ta nagrada je izraz privatnog poimanja jedne privatne zadužbine, kojoj je u samome korijenu grizodušje.
Novac za Nobelovu nagradu zarađen je dinamitom, najrazornijim ratnim eksplozivom XIX stoljeća. Alfreda Nobela je nagovorila da među kategorije za nagradu uvrsti i mir Bertha von Suttner, njegova tajnica i dugogodišnja partnerica u korespondenciji, austrijska pacifistica, autorica romana „Dolje oružje!“, prva žena koja je i sama dobila Nobelovu nagradu.
Ponekad se može činiti da je grizodušje ostalo stožerom Nobelove nagrade za mir, da se njome više pere savjest. Mir je, osim toga, pokvarljiviji od znanosti, čak i od književnosti.
Pri dodjeli Nobelovih nagrada za znanost odustalo se od Nobelova zahtjeva da se nagrađuju postignuća u prethodnoj godini kako bi se ostavilo vremena za razmatranje je li neko postignuće zaista toga vrijedno ili je varljiv bljesak nade. Stoga se čeka desetak i više godina.
Za mir je ne uvijek, ali često odabran upravo suprotan princip: nagrađuje se bljesak nade, makar varljiv, jer je pitanje koji bi mirotvorac zaista izdržao sud vremena.
Zbilja, tko je presudno utjecao da se unese mir u svijet u kojemu mira nije bilo ni u jednoj godini otkako se Nobel dodjeljuje?
*grizodušje – griža savesti, kajanje, sažaljenje (prim. K)
Komentari