Nedavno su astronomi zavirili u rasprsnuće zvezde koje se desilo pre 11,4 milijarde godina (toliko dugo je blesak putovao do nas), na samoj ivici poznatog kosmosa! Koliko su supernove opasne po ljude?
Istraživači Kalifornijskog univerziteta u Irvinu uočili su do sada najdalju supernovu. Od Zemlje udaljenu, otprilike, 11,4 milijarde svetlosnih godina. (Prethodna najuudaljenija skončala je svoje trajanje na šest milijardi svetlosnih godina od nas ili pre šest milijardi godina).
Čime su toliko daleko zavirili?
Poslužili su se novim osmatračkim postupkom koji olakšava da se gledaju najranije (ili najstarije) rasprskavajuće zvezde. Kada se „kosmička kresnica” rastoči (eksplodira), materija od koje je sazdana razleti se na sve strane. Supernove nastaju kada veoma krupna (masivna) zvezda (osam i više puta zdepastija od našeg Sunca) skonča svoj vek u zaslepljujućem bleštavilu, vidljivom iz ma kojeg kutka svekolikog beskraja. Toliki blesak se godinama docnije opaža.
Astronomi ih nalaze upoređujući pređašnje snimke istog kosmičkog prostora s najsvežijim osmatranjima: svaki novi sjaj na nebu ukazuje na supernovu. Kada ih poslažu na gomilu, iznova usmeravaju svoje teleskope sve dalje tragajući za sve slabašnijim svetlom. Postupak podseća na fotografisanje dugim izlaganjem (ekspozicija).
Sejanje života
Ako je svemir nastao pre oko 13,7 milijardi godina, kako se s razlogom pretpostavlja, naučnici su zavirili maltene u prve „kosmičke žiške” – bez ikakve sumnje najdalje, u galaktičkom protojatu LBG-2377. Pouzdano se ne zna ni kolika je bila, ni kako se raspala. U naše svemirsko doba orijaške zvezde veoma su retke, pretpostavlja se da su se odavno ugasile sagorevši svoje nuklearno gorivo.
Ispostavlja se da smo svedoci zbivanja uobičajenog u pradavnim eonima, u veoma ranom kosmosu, kao da smo se čudesnim vremeplovom vratili 11,4 milijarde godina u prošlost. Na istovetan način su kosmos zasejale prve, mnogobrojne i krupne zvezde, koje su se pojavile, otprilike, milijardu godina nakon „Velikog praska” u kojem je sve što postoji – i prostor i vreme (prema Albertu Ajnštajnu: prostor-vreme) – začeto i započeto.
Tako je u nepreglednim prostranstvima rasejano novo seme – teški hemijski elementi od kojih su sačinjene planete i sam život koji poznajemo.
Izraz supernova tridesetih godina prošlog veka skovao je neobičan astrofizičar Fric Cviki – rođen u Bugarskoj, a odgajan u Švajcarskoj – koji se u drugoj deceniji doselio u SAD. Opsednut svojim zdravljem i stasom, često je usred trpezarije Kalifornijskog instituta za tehnologiju ili na drugom javnom mestu izvodio sklekove na jednoj ruci!
Danas astronomi podučavaju da su to zvezde u kojima je prestalo stapanje lakših hemijskih elemenata (vodonika) u teže (helijum), što se stručno zove – fuzija. U strahovitom razdiranju za nekoliko sedmica svojom svetlošću zasene celu galaksiju od stotinu milijardi zvezda. Kao nezamislivo snažna vodonična bomba. Koliko su ovakvi izlivi visokoenergetskih čestica opasni?
Anaksagorina slutnja
Strahuje se da bi uskoro ili za hiljadu godina ovako mogla u paramparčad da se raznese ogromna zvezda Eta Karine u Mlečnom putu, na 7.500 svetlosnih godina od Zemlje, a to je u kosmičkim razmerama – naše dvorište. Toliko bi zasijala da biste u ponoć pod vedrim nebom bez imalo naprezanja čitali ovaj članak. A šta bi se desilo nama i ostalim živim stvorovima? Ako bi se rasprsla na udaljenosti od 500 svetlosnih godina, ne bi ništa ostalo!
Svakih 20 godina po jedna zvezda u Mlečnom putu se rastoči, to se zna na osnovu učestalog opažanja ove pojave u galaksijama slične veličine i oblika. U vidljivom kosmosu ima oko hiljadu milijardi galaksija, ako u svakoj, u proseku, na dve decenije zasvetli po jedna, u svekolikom svake sekunde – hiljadu!
Jedne završe kao neutronske zvezde, druge se preobrate u – „crne rupe”. Prve su čudovišno guste lopte neutrona, kao kada biste svu materiju Sunca sabili u Maunt Everest (kašičica materije težila bi 90 milijardi kilograma!). Druge još niko nije ni video, ni snimio zato što je to nemoguće, ali je izvesno da halapljivo proždiru sve što im se približi.
Da nije supernova, najvećeg razaranja i najgrandioznijeg stvaranja, ni nas ne bi bilo. U svekolikom beskraju nema neobuzdanijeg praska, osim jednog i jedinog „Velikog praska”. Proslavljeni nobelovac Ričard Fejnman, kako u knjizi „Čarobna peć” navodi astronom Markus Čon, rekao je: „Najosobitije otkriće vascele astronomije jeste da su zvezde sazdane od iste vrste atoma kao što su oni koji čine Zemlju.”
Antički filozof Anaksagora je, zamislite, pre dva i po milenijuma pretpostavio da je Sunce „gvozdena lopta u crvenom usijanju, ne mnogo veća od Grčke”.
Stanko Stojiljković
Komentari