Vašington, 27. februara – Pažnja, pažnja: na delu je pokušaj korenite promene Amerike. Ovakvi pokliči se danas ovde šire i sa oduševljenjem i sa ogorčenjem, a povod im je budžetski predlog novog predsednika Baraka Obame kojim se preporučuje zaokret: smanjivanje 30 godina duge privilegovanosti pet procenata najimućnijih sunarodnika a olakšavanje naraslog tereta masama.
Birali ste predsednika a dobili ste Robina Huda, koji oduzima bogatima a deli siromašnima, i lidera koji bi da od naše zemlje napravi evropsku socijaldemokratiju, upozoravaju ovdašnji konzervativni krugovi, koristeći pomenuta poređenja kao „simbole akcije za podrivanja američkog sistema”.
Najzad smo dočekali da se jedan šef Bele kuće založi u prilog građanima koji su „ostali na belom hlebu”, za ublažavanje rekordno naraslih socijalnih razlika, kao i za ravnomerniju raspodelu podsticaja i destimulisanja, čuju se pozdravi progresivaca predsednikovom projektu.
Može li Amerika da se zaista pretumba po Obaminim smernicama? Nije izvesno. Jasno je, međutim, da se ona dramatično ispremetala pre njegovog stupanja na najvišu dužnost zapavši u najdublju krizu posle Velike depresije (počete pre 80 godina) primenjujući model koji sada on i njegov tim žele da potisnu „da bismo se obnovili i oporavili”.
I Obamini podržavaoci i kritičari se slažu u jednom: ostvari li se njegov budžetski nacrt, koji tek treba da prođe kroz oštro razmatranje zakonodavaca, Amerika će postati „nešto drugo”, s karakteristikama koje nije imala u poslednjih šezdesetak godina, i kakvu većina njenih stanovnika ne pamti. Biće to iz temelja novi (savremeni) kurs SAD, smatra i najnoviji dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Pol Krugman, pristonski profesor i komentator „Njujork tajmsa”.
Mogućnost da tako bude, rasplamsava znatiželju da se otkrije da li bi se odavde opet menjao svet, kako je to bivalo poslednjih decenija, ili bi se ispostavilo da Amerika mora da se menja da bi uhvatila korak sa svetom koji je mestimično znatno napredovao i izvan njenih „putokaza”. Ali, prvo treba da se vidi da li će se ovde zaista dogoditi ono što Obama traži?! I šta je to zapravo?
Pokušaćemo da, ovom prilikom, predstavimo opseg viđenja i prognoza. U vidu koji, kakav god da je, biva tek sažetak jer doživljavanje Obaminog projekta, u aktuelnim domaćim i globalnim okolnostima, premašuje ne samo raspoloživi medijski prostor nego i sabrano iskustvo.
– Raskida se s „reganizmom”, nazvanom po republikanskom predsedniku (1981–1989) Ronaldu Reganu, a koji su u različitim dozama primenjivali njegovi naslednici –Bil Klinton (iako demokrata) i Bušovi.
– Glavne karakteristike „reganizma” su bile smanjivanje državne administracije i poreza a povećanje izdvajanja za vojsku, dok Obama nagoveštava suprotnost, s davanjem prioriteta opštem zdravstvenom osiguranju, dostupnijem visokom obrazovanju i uključivanjem zemlje u globalne težnje za smanjivanje zagađenosti atmosfere a time i klimatskih lomova.
– Reganov model izgleda, pritom, istrošen a Obamin projekatneizvestan, u meri većoj od uobičajenih, za ovdašnje navike.
– Hvali se i kudi Obamina težnja za redistribuciju nacionalnog blaga. Podržavaoci smatraju da teret izlaska iz krize u većoj meri treba da podnesu oni koji su na dosadašnjem kursu najviše profitirali, dok kritičari tvrde da projekat liči na „socijalističku preraspodelu” i da će „destimulisati najmoćnije investitore”.
– Povećanje budžetskog deficita do rekordnog iznosa, Obama obrazlaže kao ulaganje u prosperitet, koji će na kraju njegovog mandata prepoloviti minus u državnoj kasi.
– Analitičar „Njujork tajmsa” podseća da je u poslednjih više od pola veka, Amerika prošla dve etape, među kojima je i „pauza”: neposredno posle Drugog svetskog rata socijalni jaz se smanjivao da bi se poslednjih 30 godina rekordno povećao.
– U drugoj fazi je poreska politika bila takva da je, po mišljenju sadašnjeg predsednika Nacionalnog ekonomskog saveta Bele kuće, Lorensa Samersa, svaka familija s prosečnim prihodom, ili ispod tog nivoa, svake godine „finansirala sa po 10.000 dolara onaj jedan procenat najimućnijih zemljaka”.
– Novim poreskim predlogom prosečno domaćinstvo bi prištedelo, u proseku, oko 800 dolara dok bi najbogatiji sloj, koji čini jedan procenat stanovništva, morao godišnje da plati 100.000 dolara više u dažbinama za prihode koji se broje u stotinama miliona ili milijardama.
– Prevladava, u oba suprotstavljena tabora, strepnja od ishoda projektovanog rekordnog budžetskog godišnjeg deficita u iznosu od 1,75 milijardi dolara, ili– 12,3 odsto bruto domaćeg proizvoda. Razlika u tumačenju nije baš ohrabrujuća: demokrate smatraju da su potrebna nova zaduženja države kakobi se izašlo iz krize koju su stvorili republikanci koji, pak opominju da će se tako povećati teret koji su ostavili političkim naslednicima a još više celoj naciji.
Mnogo toga zavisi, u suštini, od ishoda po starom pravilu „ništa ne uspeva kao uspeh”. Usvoji li se Obamin budžetski predlog i ubrzo donese pozitivne rezultate– videće se „nova Amerika”. Takvu promenu su mnogi u Evropi i priželjkivali, delimično i zarad opravdanja sopstvenih previda među kojima je prenebregavanje uticaja rasta azijskih sila. A u suprotnom…
Momčilo Pantelić
[objavljeno: 28/02/2009]
Komentari