Naučnik Klaus Hajns tvrdi da nema osnove za histeriju oko globalnog otopljavanja na planeti. Naprotiv…
Bečki „Viner Cajtung“ (Wiener Zeitung) nedavno je objavio tekst Klausa Hajsa (Klaus P. Heiss), pod naslovom „Nema osnova za histeriju“. U navedenom tekstu Hajs, naučnik austrijskog porekla, ekspert svemirske agencije NASA i savetnik američke vlade, nalazi, da sve šta se trenutno zbiva sa promenama klime, te prognoze svetskog saveta za klimu Intergovermental Panel on Climate Change (IPCC), o zabrinjavajućem globalnom porastu temperature, koja je u protekloj dekadi porasla za pola stepena, i da će, zavisno od prisustva uglen-dioksida (CO˛) u atmosferi, tokom narednih sto godina porasti do dramatičnih četiri do pet stepena, odnosno kako neki naučnici tvrde i do 11 stepeni – ne bi trebalo da izazivaju zabrinutost.
Ovaj stav, prema Klausu Hajsu, potvrđuju empirički podaci o kretanju svetske klime. Naime, od 1998. godine i pored povećane emisije CO˛ u atmosferi, temperatura nije rasla, već se stabilizovala i čak je za 0,4 stepena opala. Zato se postavlja pitanje, da li globalna temperatura u ovom vremenu raste ili opada. Iako je temperatura bila 16.000 godina u rastu, ona je u međuvremenu, u poslednjih 2.000 godina uglavnom u padu. Pri tome, ovaj naučnik vidi porast temperature, kakav se odvijao poslednjih 150 godina, kao periodičnu pojavu, koja se često sreće. Što se 20. veka tiče, i pored – zbog ljudske aktivnosti kontinuiranog rasta ispuštenog CO˛ u atmosferu, tokom poslednjih godina, uočeni su sasvim drugačiji podaci o kretanju globalne klime. Ona je u razdoblju od 1940. do 1975. godine, zapravo u vreme ekstremnog rasta svetske industrijske proizvodnje i automobilizma, bila, ne u rastu, već u padu. Posle toga, do 1990. godine sledi izvestan porast temperature, da bi se od 1998. zadržala i balansirala na istom nivou.
OTKRIĆE STANICE VOSTOK NA ANTARKTIKU
Od ukupnog atmosferskog ugljendioksida, deo koji se odnosi na aktivnost ljudi je toliko mali, te teško da može biti od uticaja na globalno zagrevanje. Takvu konstataciju su dokazala istraživanja na bušotinama, naučnika antartktičke stanice Vostok, obavljena od 1998. godine.
O ovoj bušotini govore i druga istraživanja. Naime, bušotine, koje su kroz ledene slojeve dostigle dubinu od četiri hiljade metara, i prodrle do slojeva formiranih pre 420.000 godina, pokazuju, da su kroz sva ova razdoblja naizmenično, u razmaku od oko 100.000 godina, sledili ledeni i topli periodi. I ne samo to, već se duboko ispod ovih slojeva leda nalaze više jezera sa nesmrznutom slatkom vodom. Najveće, poznato kao Jezero Vostok po zapremini vode se može porediti sa jezerom Mičigen u SAD. Drugo, Jezero Sovjetskaja otkriveno je nešto kasnije. Ova jezera, sa očuvanim ekosistemom starim 35 miliona godina, ostala su u nesmrznutom stanju, jer su zagrevana iz unutrašnjosti Zemlje, dok ih je ledena kora, koja je obrazovana nad njihovom površinom, štitila od hlađenja. Njihovi uzorci, kao i njima bliski slojevi leda, danas predstavljaju jedinstveni doprinos svetskoj nauci.
Sadašnji rast ugljen-dioksida u atmosferi, mogao bi da prati period zahlađenja nastao pre oko 500 godina, u toku tzv. „malog ledenog doba“, koje se odvijalo negde od 15. do početka 19. veka nove ere. U tom razdoblju, temperatura je bila u proseku za jedan stepen niža od one između 800. do 1.200. godine N.E. To je bio period dugih, hladnih zima, i sušnih, hladnih leta, te smanjene biljne proizvodnje i velike gladi.
Ugljendioksid se, prema Klausu Hajsu, ne može smatrati uzročnikom otopljavanja klime tokom poslednjih 150 godina. Na globalne klimatske promene, može se slobodno reći, više od devedeset procenata utiču: odnos naše planete prema Suncu, sunčeve aktivnosti, pomeranje magnetnih polova koja se odvijaju u ciklusima od 11 do 22 godine i sunčane pege. U razdoblju malog ledenog doba, negde pre 500 godina, aktivnosti Sunca i sunčane pega, prema astronomu Edvardu Valteru Maunderu, su bili na donjoj granici.
U TOKU SMO HLADNIJEG VREMENA
Kao što je pomenuto, tokom poslednjih 150 godina temperatura je bila ponovo u usponu, te pozivajući se na detaljna matematička proučavanja Ruske akademije nauka, Klaus Hajs, smatra, da se nalazimo pri kraju tog perioda, i da smo na pragu novog, malog ledenog doba. U prilog takve pretpostavke navodi, da tokom poslednjih deset godina, tačnije, od 1998. godine, nije bilo značajnije promene i rasta temperature.
Ono šta je neosporno, jeste pitanje, kada će nastupiti jedno novo ledeno doba, koje se redovno javlja tokom svakih sto hiljada godina. Konstatacija je propraćena grafikonom o klimatskim promenama tokom 420.000 godina, izrađenim na osnovu istraživanja ruske antarktičke stanice Vostok. Osvrt, koji K. Hajns završava napomenom, da, bilo malo ili veliko, ledeno doba bi po biosferu i ljudski rod moglo imati katastrofalne posledice, jer dovodi do selekcije u daljem razvoju biljnog sveta, životinjskih vrsta i čoveka.
Takođe navodi i teoriju o zagrevanju Zemlje, koja pažnju koncentriše na promene u obrazovanju oblaka izazvane talasanjem u prodoru kosmičkih zraka. Te, da su za takve aktivnosti od presudnog uticaja, pored ciklusnih promena u odnosima Zemlje i Sunca, i put sunčanog sistema kroz i oko mlečnog puta i supernova. Formiranje supernove prati snažan prodor kosmičkih zraka na Zemlju i obrazovanje mase oblaka u atmosferi, samim tim, i hladnijih razdoblja. S vremena na vreme, što se poslednji put odigralo pre 2,8 miliona godina, dolazi do eksplozije supernove i priticanja nepredvidivih koncentrata energije. Takav proces se u našoj blizini odigrao pre nekih 100 do 400 svetlosnih godina, i on je bio uzročnik ledenog doba. To je, pored ostalog, uticalo na nastanak hominida. Takvi procesi su se odigravali pre 560, 300, 140 i 80 miliona godina. Ledeni period od pre 300 miliona godina, doveo je do nestanka 70 do 90 procenata živih bića i bio je poguban po život na Zemlji.
Otopljavanje, što se vidi iz istorije klime, je, međutim, doprinosilo napretku, dok je zahlađenje bivalo od pogubnog uticaja na zelenu planetu. Toplija atmosfera proizvodi više vlage, padavina i pri globalnom otopljavanju dovodi do opadanja razlika u temperaturi između tropskih oblasti i polova.
Ako se posmatra sadašnje otopljavanje leda, ono je deo procesa koji se odvija širom planete već punih 16.000 godina, i koji se i dalje topi, toliko dugo, dok se ne nađemo u novom ledenom periodu – što bi dovelo do katastrofalnih posledica po čovečanstvo. Međutim, najveći deo perioda globalnog zagrejavanja, koji je svoj vrhunac dostigao pre hiljadu godina, imamo za sobom.
Vojislav Vujović
Komentari