Lee Felsenstein ima 64 godine, i neformalne udruge raznih tehnofrikova Doline ne predstavljaju mu ništa novo. Bio je predsjednik kompjuterskog kluba “Homebrew”, udruga ranih kompjuterskih fanatika, koja je bila aktivna od 1975. do 1977. Nalazili bi se u garažama ili skrivali po predavaonicama Stanforda, dok ih kakav profesor ne bi izbacio.
“Steve Jobs nikad ništa nije govorio. Samo bi hodao okolo, slušao, postavljao nekoliko pitanja. Bio je apsolutni car slušanja i učenja od drugih”, objašnjava Felsenstein, a oči mu se žare od uzbuđenja. Steve Jobs i Steve Wozniak, osnivači Applea, bili su dio Homebrew bande. Kao što su to bili i Adam Osborne, tip koji je osmislio i sagradio prvi prijenosni kompjuter na svijetu, i George Morrow, koji je napravio nešto zvano S-100 bus, pivotalni dio Altair 8800, prvog osobnog računala na svijetu, izbačenog 1974.
Snimljen je i film “Pirati Silicijske doline” iz 1999., o Felsensteinovu legendarnom klubu. “Ma, prepun je laži. Pokazuje kako ja ubijam članove dosadnim predavanjima, dok se dva Stevea ne pojave i ne uzrokuju spektakl!” Romantični mit Appleova osnivanja u roditeljskoj garaži malo je preuveličan, ali razmjena ideja u Homebrew klubu definitivno je imala velik utjecaj na razvoj industrije.
Homebrew je bio, na neki način, prva poduzetnička inicijativa frikova Doline, prva mala privatna firma u doba dominacije divova poput IMB-a. Ovakvi su klubovi prerasli u monstruozno inovativne poduzetničke projekte koji su nam, u ovih 30 godina, učinili život bitno ugodnijima, izrodivši divote poput iPhonea, Amazona i Googlea. Gotovo svaki žicar s voljom da radi kao slon, i dobrom idejom, uspije ovdje stvoriti nešto.
Danas je i Apple velika i moćna korporacija, a grupe kao što je Hacker Dojo pokušavaju oživiti taj beskompromisni poduzetnički duh ranih hakerskih klubova. “Zahvaljujući ranim hakerima“, kaže Felsenstein, “danas ovdje imamo otvorenu, brzu kulturu biznisa.” Član je Dojoa. “Hacker Dojo je izuzetno inovativan jer, prvi put ikad, imamo vlastiti prostor, vlastiti centar, gdje možemo raditi na projektima. To je fantastično!”
”Noisebridge”. Zapravo, Felsenstein se vara – Dojo nije bila prva grupa hakera u ovom dijelu svijeta s vlastitim prostorom. Klub zvan “Noisebridge” osnovan je 2008. u San Franciscu. Ali lokacija Dojoa ono je što ga čini posebnim. Opasno je blizu korporativnih giganta koje su nekad lansirali entuzijasti, ne puno drugačiji od ovih koji danas sastanče po Dojou.
Visoki se lik ušulja na sastanak u 19.47 i tiho prilijepi uz stolicu na lijevom kraju hale. Kasni. Ne kaže ništa kako bi označio svoju prisutnost. Donna sjedi u prednjem dijelu prostorije, s kćeri, te obje podignu pogled. Još nekoliko se glava, od 30 prisutnih, okrene prema došljaku.
Brian Klug zastane usred prezentacije, također pogleda prema lijevoj strani publike, okrene se i vrati brojkama projektiranima na bijelom platnu iza njega. “Osnovali smo Hacker Dojo prije 4 mjeseca, a već imamo preko 120 novih članova”, objavi Klug. Okupljena rulja krene pljeskati. “Međutim, trošimo više od 9,121 dolara mjesečno.”
Došljak iz publike rukom si pomiluje kratku, oštru bradu, namjesti naočale, i nastavi buljiti prema pozornici. Klug, ljubazni 30-godišnjak niskog rasta u trapericama i tamnom T-shirtu, i samoproglašeni “webu guru, poduzetnik i ljubitelj piva”, nije ga mogao ne zamijetiti. Radi se o njegovu šefu, Davidu Weeklyju, vlasniku kompanije PBWorks, čiji je Brian šef programiranja.
Weekly je mlad, jake čeljusti zbog koje podsjeća na Clarka Kenta. Promatra Kluga kako vodi sastanak glavnih članova Dojoa, onih koji nagledaju velike projekte, poput kopanja i postavljanja kablova kako bi za Dojo dobavili superbrzi internet koji još nije dostupan u ovom susjedstvu, organiziraju konferencije i partije, te vode suradnju s lokalnim kompanijama.
Nakon Klugove prezentacije budžeta Dojoa slijede pitanja članova. “Kako ćemo riješiti problem članova koji ne pospremaju za sobom?” “Smijemo li downloadati ilegalni software?” “Netko je sinoć bacio opuške u punu bocu Cole!” “Koji ćemo idući seminar održati?
Ja želim naučiti Javu.” “Ne, ja mislim da bismo trebali imati seminar PHP-a za početnike!” “Tko je bacio opuške u bocu Cole?” Kaos. Klug zbunjeno pokušava obuzdati masu, ali pitanja, rasprave i uvrede pršte.
“Dojo je poput fizičke Wikipedije. Svi mogu dati svoj doprinos, nema hijerarhije”, kazao mi je Klug prije nastupa. Sad, dok ga gledam kako se na pozornici znoji, nisam ziher da bi ponovio zgodnu usporedbu s Wikipedijom. Koja je, na koncu, morala uvesti urednike i različite stupnjeve ovlasti korisnika da spriječi zloupotrebe.
Trenutno u konferencijskoj hali Dojoa pokazuje kako je teško bilo što dogovoriti i provesti bez jasne strukture i hijerarhije. Ili barem karizmatičnog lidera.
David Weekly, mirno promotrivši debakl s pitanjima, ustane sa stolice.
“Ok, dogovorit ćemo rasporede čišćenja, bez panike. Idemo, što je sljedeće što moramo riješiti?” Usprkos tankom, pomalo piskutavom glasu, zvuči autoritativno. “Želite da organiziramo roštilj? Može, kad je idući sastanak glavnih članova? Krajem prvog mjeseca? Može, roštilj se ždere 22.1.” Katy, zaposlenica Googlea rumenih obraza, podigne ruku i priupita ne bi li bolje bilo roštilj organizirati malo kasnije, kad vrijeme bude ljepše. “To smo već odlučili, dalje.”
Više ljudi, jedan projekt. PBWorks je osnovao 2005. Radi se o servisu koji vam omogućuje da imate svoju privatnu Wikipediju, odnosno više ljudi u isto vrijeme može raditi na jednom projektu, bilo da se radi o jednostavnoj razmjeni dokumenata ili o programiranju kompliciranijeg koda. “Željeli smo pokazati da je upravljati vašim ‘wikijem’ jednostavno kao napraviti si sendvič”, kaže Weekly. Danas PBWorks sadrži više od milijun korisničkih wikija.
Sastanak je njegovom pojavom brzo završio. Nedoumice su riješene, nezadovoljnici se vraćaju laptopima kako bi vlastite emocije podijelili na Twitteru, a Weekly i Klug stoje naslonjeni na plastični stol i pričaju s članovima. Izgledaju pokislo, gotovo razočarano. “Idućih nekoliko mjeseci je krucijalno. Moramo zaista ovdje sagraditi zajednicu, ta početna energija brzo nestane”, kažu mi kad se mnoštvo raziđe.
Hacker Dojo započeo je kao inspiracija, eksplozija, projekt frikova koji pravog projekta ni plana zapravo nisu imali. “Htjeli smo oživiti duh kasnih 70-ih i Homebrew kluba”, objašava mi Jeff Lindsay, jedan od osnivača Dojoa.
Ali već sada, nekoliko mjeseci nakon osnivanja i početne euforije, Dojo se sudara s nemilosrdnom realnošću, s kojom se svakodnevno bore i Microsoft i Google i Apple, ali i sve druge kompanije, bendovi, brandovi i pojedinici: kako postaviti trajnu strukturu i hijerarhiju, a zadržati početnu ludost i energiju?
“Moram doma, čeka me Anna, upravo se vratila iz Europe”, kaže Weekly. “Dugogodišnja djevojka”, pojasni mi Klug nakon što Weekly nestane u mraku parkirališta.
Drugi kat Dojoa, kao i prvi, ne sadrži nikakve fizičke barijere između soba, prostor je otvoren. Sadrži gigantski poster filma Fight Club, koji Donna ponosno pokazuje, i nekoliko neonskih lampica. Brojim 14 laptopa i njihovih vlasnika koji sjede po drugom katu i užurbano tipkaju. Polupojedena pizza od sira i šunke odmara se na stolu između kompjutera.
Hodamo nazad do konferencijske hale, iste one u kojoj je neki dan Klug neslavno vodio sastanak podivljale zajednice. Trenutno nema nikoga, mrak i tišina. Sljedećeg će se tjedna ovdje održati sajam poslova. Lokalne će kompanije doći i među članovima Dojoa tražiti potencijalno talentirane.
Ako se skrumpiraju, ponudit će im posao. Ako ne, nadaju se, poput Weeklyja, pokrenuti nešto svoje i postati minilegende Doline.
Donna Snow podigne ruku, pokaže prema ustima, i šapne: “Moram samo uhvatiti malo zraka.”
Miran Pavić, globus.hr
Komentari