„Šta radiš, brate?”. “Evo ništa, blejim”. Ajmo negde da izblejimo zajedno”. “Ajmo, brate…”…”Ma, smorio sam se, brate…”. “Da, baš je smorno, brate…”. Vrlo često, uobičajena komunikacija među današnjom omladinom. Zašto nam deca bleje i smaraju se, pitam se, pitam? Da li se i vi to pitate? Da li ste primetili da je sve više i više smorenih blejača među mlađim naraštajima?Zašto nam deca bleje?
Da bar daju vunu i mleko, pa još nekako…Da li spadate u “dosadne, smorne matorce” koji ometaju blejače u blejanju stalnim pridikama, propovedima, zvocanjem…o tome kako ništa od njih neće biti ako ne ulože neki trud, ako ne preduzmu neku odgovornost za svoju školu, budući život…ako se ne prihvate nekih obaveza i ne usmere ka nekom životnom cilju…? “Smor , brate”.
Kroz život, i kroz svoju praksu psihoterapeuta, naučio sam da ljudi nikada ništa ne rade ako od toga nemaju neku korist. Ta korist ne mora biti zdrava, ne mora voditi razvoju osobe, ali uvek zadovoljava neku ljudsku potrebu i bazira se na nekom unutrašnjem osećanju, svesnoj ili nesvesnoj kalkulaciji da se određeno ponašanje isplati. Verujem da blejači veruju da se blejanje emotivno isplati. Inače to ne bi radili. Pada mi na pamet jedna scena iz filma “Kad porastem biću Kengur”. Grupa momaka sedi na krovu zgrade, zgubidani ispijajući pivo i, ako imaju neku “kintu” ili uspeju da se “ogrebu”, zapale po koji džoint. Usput raspravljaju o važnim temama kao što su: da li više ljudi pogine od zemljotresa ili od vulkana…vide leteće tanjire…Nailazi jedan od njih koji, kao, nešto radi, zarađuje…i pita ih: “Jel, bre, zašto vi ništa ne radite?” Dobija odgovor: “Ja sam ti, brate, ovako. najekonomičniji. Nemam prihode, ali nemam ni rashode…”.
Zvuči kao lična strategija za poslovanje sa životom. To se zove “pozitivna nula”. Zašto bi neko izabrao životnu strategiju, filozofiju življenja koja ga, u najboljem slučaju, dovodi do rezultata “pozitivna nula”, ili do “smora” i osećanja praznine? Nisam još upoznao ni jednog blejača koji se oseća ispunjenim (mada je to retkost i kod onih koji ne bleje) i koji je iskreno zadovoljan svojim načinom života. Ovca može da uživa u blejanju jer je tako napravljena. Ona ispunjava svoju prirodu.
*******
Da li je u prirodi čoveka da ne radi ništa ako mu se može i da li čovek može biti zadovoljan ako se ne razvija, čak i ako ga život ne tera na to? Moj odgovor je ne, ne može. U prirodi čoveka je da se razvija ispunjavajući svoje razvojne zadatke-realizujući svoje ljudske potencijale za ljubav i rad. Neispunjavanje tog razvojnog programa ugrađenog u nas uvek vodi do psihološko-emotivnih problema…
Autor: Tatjana Firevski Jovanović i Nebojša Jovanović
Komentari