Španjolsko državno odvjetništvo pokrenulo je veliku istragu o brojnim slučajevima djece koja su prodana bez znanja roditelja, još kao novorođenčad. Jedan od njih je i Antonio Barroso koji je u svojoj 38. godini doznao da su ga roditelji kupili kada je bio još beba.
- Otkrio sam da je cijeli moj život laž! – kazao je Antonio novinarima BBC-ja podijelivši s njima gorka saznanja koja je doznao kada je njegov otac, na samrti, odlučio povjeriti mu nevjerojatnu tajnu. Kupljen je od jedne časne sestre, i to za cijenu stana. Analize DNK Antonija i njegovih roditelja samo su potvrdile novu činjenicu – on nije dijete svojih roditelja. Tragajući za svojom prošlošću, Antonio je doživio dodatni šok. Naišao je na niz sličnih slučajeva djece koja su prodana neposredno nakon rođenja.
Osnovao je i udrugu kojoj su se na telefon počeli javljati ljudi koji su sumnjali da su žrtve jednog čudnog sustava. Naime, u Španjolskoj se od 1936. do 1939. godine vodio građanski rat, nakon kojeg je general Franco uveo diktaturu koja je bila toliko gnusna da je čak djecu republikanskih zatvorenika otimao i predavao ih svojim pristašama. Oduzimanje djece je bilo legalizirano dekretom iz 1940., koji je podržavao odvajanje od bioloških roditelja u slučaju da je u opasnosti djetetov moralni odgoj.
-Povjesničari tvrde da je tako oteto oko 30 tisuća djece. Kasnije, nakon pedesetih godina prošlog stoljeća, “baby biznis” postao je vrlo unosan jer ga je preuzela mafija koja je djecu uzimala od bilo koga, sve za novac, posebice od neudanih katoličkih djevojaka koje su se htjele riješiti neželjene djece, ili pak prostitutki, te onih majki kojima bi liječnici kazali da im je dijete umrlo pri porodu – kazao je Enrique Vila, odvjetnik koji je Antoniju pomogao osnovati udrugu Anadir koja traži podrijetlo prodane djece.
Tako su došli u vezu s Salvadorom Martinom koji je nazočio kćerinu rođenju 1975. godine u Terrassi, no nakon nekoliko sati kazali su mu da je djevojčica umrla zbog komplikacija, kao i njezina majka. Tuga je bila neizmjerna. No, crv sumnje Salvadoru nije davao mira sve dok nije čuo za udrugu Anadir, pa je pokrenuo DNK analizu koja je pokazala da nikakve sličnosti nema Salvador i muško dijete u kovčegu pokopano na groblju.
- Ako je moje dijete također prodano, netko će odgovarati za to. Imao sam obitelj, beskrajnu sreću, a sve mi je uništeno. Želim pronaći tu djevojku i kazati joj da sam joj ja otac – rekao je Salvador, koji je sudjelovao u kreiranju DNK baze podataka udruge Anadir, koja bi trebala pomoći u povezivanju izgubljenih obitelji. Svoje podatke dala je i 72-godišnja Dolores Diaz Cerpa koja je 1973. godine rodila blizance, sina i kćer.
Barem je tako mislila iako su je babice poslije uvjeravale da je rodila samo sina. Sada je sigurna da su joj lagali. Udruga Anadir danas broji 80-ak članova, mahom roditelja koji nikad nisu vidjeli svoju mrtvu djecu, nego samo kovčežić koji bi bolnice poslale na pogreb, a neki ni to.
Također, u svojim traganjima, nisu naišli ni na kakvu medicinsku dokumentaciju o smrti svoga novorođenčeta, pa sve upućuje na razrađenu kriminalnu mrežu mafije, liječnika, medicinskih sestara, časnih sestara, čak i svećenika, koji su desetljećima uzimali djecu iz rodilišta i prodavali ih obiteljima koje nisu mogle imati djecu, odnosno onima koji su imali podobne političke stavove. Dok je do sada udruga Anadir uzaludno prosvjedovala na ulicama Madrida jer nije imala nikakvih čvrstih dokaza o cijelom slučaju, stvari su se počele micati s mrtve točke.
Naime, javila se jedna bivša medicinska sestra koja je priznala Barrosu da je svjedočila prodaji djece neposredno nakon rođenja. Djelatnici dječjega groblja u Madridu kazali su da se sjećaju kako su redovito stizali prelagani lijesovi beba, a sve to nagnalo je državno odvjetništvo u Madridu da ispita slučaj te da pokrene istragu. Barroso je spremno dostavio podatke o čak 261 slučaju, te je dao svoj iskaz.
Tijekom vojne diktature u Argentini, od 1976. do 1983. godine, oko 400 djece oteto je od političkih zatvorenika, a dobili su ih parovi vjerni režimu. Na tisuće djece arijevskog izgleda odvedeno je prisilno od bioloških obitelji iz istočne Europe u vrijeme nacističke Njemačke. Plavokosa i plavooka djeca odlazila bi u njemačke obitelji i završavala u esesovskim školama. Druga su, pak, odvođena u radne logore, neka kao pokusni kunići za liječničke eksperimente, a neka su život završila u koncentracijskim logorima.
Komentari