Da bi se naše pamćenje učinilo i pristupačnijim i pouzdanijim, potrebno je nešto drugo, možda ustrojstvo po ugledu na „Gugl”. Da li bi nas to pretvorilo u računare?
Koliko biste platili da vam se u mozak usadi mali memorijski čip, ako bi taj komadić silicijuma (ili sličnog materijala) udvostručio moć vašeg kratkoročnog pamćenja? Ili zajemčio da nikada više nećete zaboraviti neko lice i ime?
Postoji dobar razlog da ovakve ponude uzmete u obzir. Iako je naše pamćenje ponekad neverovatno – na primer, veoma smo dobri u prepoznavanju fotografija, kapacitet memorije često nas razočara. Poznato je da je pogrešno pamćenje dovodilo do netatačnog svedočenja očevidaca (i odlaska u zatvor pogrešne osobe), bračnih trvenja (u vidu previđanja godišnjica braka), čak i smrti (poznato je da skakači padobranom zaborave da povuku ručicu – što, po jednoj proceni, čini otprilike šest odsto smrtnih ishoda u ovom sportu).
Neizvesni tok pamćenja čini nas ranjivim u odnosu na grabljive političke mešetare, zamke stereotipa (u kojima lako dostupno pamćenje spere manje uobičajene protivprimere) i ono što psiholog Timoti Vilson naziva „mentalnim zagađenjem”. U meri da ne možemo razdvojiti bitne od nebitnih činjenica, pamćenje je često krivac.
Zbunjeno pamćenje
Sve ovo postane bolnije kada pamćenje uporedite sa memorijom svakodnevnog prenosivog računara (laptop). Dok su prosečnom detetu potrebne sedmice ili, čak, meseci i godine da zapamti nešto tako jednostavno kao što je tablica množenja, svaki kompjuter može upamtiti ma koju tablicu za tren oka – i nikada je ne zaboraviti. Zašto mi ne možemo isto?
Veći deo razlike leži u osnovnom ustrojstvu pamćenja. Računari sve što pohranjuju organizuju prema fizičkim ili logičkim lokacijama, sa svakim bitom uskladištenim na naročitom mestu prema nekakvom sveopštem rasporedu, a mi pojma nemamo gde se šta u našim mozgovima skladišti. Mi do informacije ne dolazimo znajući gde se ona nalazi, već korišćenjem znakova i naznaka koji nagoveštavaju za čim tragamo.
U najboljem slučaju, ovaj postupa se dobro odvija: određen podatak iz memorije samo „uskoči” u naš um, automatski i bez napora. Začkoljica je, međutim, u tome što se pamćenje lako može zbuniti, naročito kada dati skup nagoveštaja ukazuje na više od jednog odsečka memorije. Čega se setimo u određenom trenutku veoma zavisi od nepredviđenih događaja čiji misaoni delići zadese aktivnim u tom trenu.
Naše raspoloženje, okruženje, čak i stav mogu uticati na nežno pamćenje. Uzmimo jedan primer: istraživanja pokazuju da ako neku reč naučite dok ste pognuti, kasnije ćete lakše da je se setite ukoliko se zadesite u pognutom položaju nego kada stojite uspravno.
Nervni umetci
A nisu u pitanju samo ljudi. Pamćenje vođeno nagoveštajima uočeno je kod skoro svakog stvorenja ikada proučavanog, od puževa do muva, paukova, pacova i majmuna. Kao proizvod evolucije, a to bi inženjeri, možda, nazvali pametnim sistemom, još nespretnim i nedoretanim, ali znatno boljim nego da ne postoji ništa.
Ako bismo se usudili, da li bismo mogli upotrebiti sredstva savremene nauke da unapredimo ljudsko pamćenje? Sasvim moguće. Grupa istraživača iz Toronta je, na primer, pokazala kako tehnika poznata kao podsticanje (stimulacija) dubljih slojeva mozga može učiniti mala ali merljiva poboljšanja korišćenjem električnih nadražaja.
Ali takve nas tehnike mogu samo dotle dovesti. Pamćenje mogu učiniti pristupačnijim, ali ne obavezno pouzdanijim, a poboljšanja će, najverovatnije, ispoljiti jedino u povećanju. Da bi se naše pamćenje učinilo i pristupačnijim i pouzdanijim, potrebno je nešto drugo, možda ustrojstvo po ugledu na „Gugl”, koje objedinjuje podsticanja vođena nagoveštajima slična ljudskom pamćenju sa dodeljivanjem adresa u računaru.
Koliko god izvodljivost bila zapetljana, u načelu nema razloga zašto sledeće pokolenje s nervnim umecima ne bi moglo nastaviti tamo gde je priroda stala, ugrađujući im glavne planove nalik na „Gugl”. Ovo bi omogućilo da pretražujemo sopstvenu memoriju, a ne samo onu na Internetu, sa delotvornošću i pouzdanošću sličnom računarskim pretraživačima.
Da li bi nas to pretvorilo u računare? Ni u kom slučaju. Nervni umetak (implantat), opremljen vrhovnim memorijskim planom, ne bi umanjio našu sposobnost da mislimo ili osećamo, volimo ili se smejemo; ne bi izmenio prirodu onoga čega odlučimo da se setimo; ne bi neminovno proširio samu veličinu naših blokova memorije.
A opet, naša teškoća nikada nije bio u tome koliko bismo informacija mogli uskladištiti u svojem pamćenju; uvek se ogledala u tome kako im pristupiti – a to je tačno tamo gde bi trag koji naznačuje računarska memorija mogao pomoći.
Stanko Stojiljković
Komentari