Na mesto islednice žena osuđenih za privrženost Informbirou postavljena je na sastanku na kojem nije bila ni prisutna, sa obrazloženjem da je ona najpravilnije shvatila suštinu problema.
Knjiga Ivane Pantelić zanimljiv je doprinos savremenoj istoriji Srbije i bivše Jugoslavije. U svom istraživanju autorka obrađuje pitanje društvene emancipacije učesnica Narodnooslobodilačkog pokreta, partizanki i političkih aktivistkinja u socijalističkoj Jugoslaviji, nastaloj delimično i njihovim angažmanom u oslobodilačkom, revolucionarnom i građanskom ratu između 1941. i 1945. godine. Težište je na idejama, aktivnostima i problemima istaknutih predstavnica predratnog levičarskog ženskog pokreta, odnosno pokreta otpora, koje su posle 1944/45. godine vršile određeni politički i društveni uticaj u Antifašističkom frontu žena Jugoslavije, ali bile i na odgovornim funkcijama u partijskoj i državnoj hijerarhiji. Uz dopuštenje izdavača (Izdavači: Evoluta, Institut za savremenu istoriju) prenosimo najzanimljivije odlomke.
O ovoj odluci obavestio ju je general Vojo Biljanović, rekavši da je odlučeno da se napravi radni kamp gde će se upućivati informbirovke radi „prevaspitavanja“. Te žene su bile viđene kao izdajnici Partije kojima treba pomoći da same uvide svoju grešku, priznaju je i vrate se na „jedini pravi put“.
Uloga Marije Zelić, kao islednice, sastojala se u političkom radu sa kažnjenicama a ona sama je na sledeći način objašnjavala izazove novog posla: „Partija želi da tim ljudima pomogne, da ih vrati natrag na svoje pozicije, a eventualno i pod svoje okrilje… a meni je stalno prisutno to što je Tito govorio: vi ste se sreli sa najžešćim neprijateljem, najopasnijim neprijateljem i sad sa druge strane taj neprijatelj, od tog neprijatelja treba da praviš ponovo prijatelja i da ga vraćaš na pozicije Partije, pa čak kako je idealno zamišljeno da ga vratiš u Partiju. Znači jedna humanost, pružiti ruku, pomoći im da se izvuku iz blata. I ja tako odlazim na novi posao.“
Odnos sa zatvorenicama opisala je kao čisto profesionalan. Prema sopstvenom priznanju, trudila se da im kroz razgovor predstavi situaciju u kojoj su se nalazile i da im objasni da jedino priznanjem i odricanjem od svojih stavova o Informbirou mogu da budu oslobođene svih optužbi i konačno puštene na slobodu. Kategorički i odlučno je tvrdila da prema njima nikada nije primenjivala mere fizičkog kažnjavanja. Opisujući odnos s jednom od kažnjenica, Slobodankom Bobom Đorđević, konstatovala je kako su njih dve uvek pristojno razgovarale o različitim temama i da nikada nije insistirala da govore o IB, te kako je ona puštena u prvoj grupi zatvorenica. Sećanje na Slobodanku Đorđević završila je na sledeći način: „Jednog dana čujem ja da se Boba razbolela, neko mi je javio. Kažu razbolela se jako i nalazi se na neuropsihijatrijskoj klinici pod Avalom. Posle ne znam.“
U daljem delu razgovora nije ostavila mesta čak ni za sumnju da je takvo psihičko stanje moglo da bude posledica onoga što je ta žena preživela kao zatvorenica u logorima IB. Sve bivše zatvorenice, čija su sećanja dostupna javnosti, Marije Zelić se sećaju kao izuzetno surove i nemilosrdne osobe.
Uslovi u logoru bili su izuzetno surovi. Na sprudu zarivenom u Dunav nalazilo se nekoliko baraka čiji su prozori bili zakovani, a zatočenice, okružene trostrukim pojasom bodljikave žice, živele su u blatu i mučene stenicama, miševima i rojevima malaričnih komaraca. Broj zatvorenih žena varirao je između 300 i 500, bile su „dronjave, goli kosturi, zapuštene, iznurene…“
Nije im bilo dozvoljeno da se kupaju. Radile su u vodi do pojasa, zimi i leti, navodno drenirajući teren. Besmisleni posao otežavali su nedostatak alata i jata pijavica. Ponižavane su i psihički mučene. Zvali su ih „Staljinove kurve“, „kučke“, „banda“… Veselin Popović je taj logor, koji je za vreme rata služio nemačkim vlastima za slične namene, nazvao „Raj za mučenje ljudi. Više nego pakao.“ Dolazak novog upravnika doneo je promene nekarakteristične za druge logore i zatvore u kojima su bile zatočene informbirovke. Popović je ubrzo popravio životne i higijenske uslove u logoru. Organizovao je kupanje zatočenica. Jednom sedmično zatvorenice su dobijale po pola sapuna, a na stražarskim kulama, za vreme kupanja, dežurale su isključivo žene. Novi upravnik je pokušao da uvede radno vreme i donekle osmisli posao. Prozori na barakama su otvoreni, a miševi istrebljeni, pošto je Popović iz Zabele doneo dvadesetak mačaka. Osoblje u logoru bilo je uglavnom dovedeno iz siromašnih krajeva dalmatinskog zaleđa. Bili su u potpunosti neprosvećeni.
Zatvorenice su se sećale da su čak organizovani kursevi njihovog opismenjavanja. Prilikom sprovođenja jedne grupe na isleđivanja, u beogradsku Glavnjaču, čuvar im se obratio: „Vi ste me naučile pismenosti, vi ste mi otvorile oči. Sada ne mogu da vas gledam vezane, jer vas cenim i poštujem. Molim vas, nemojte mi pobeći jer hoću sve da vas odrešim. Ja prema vama gajim duboko poštovanje.“
Autor: Ivana Pantelić
Komentari