Peggyn prodor u svijet umjetnosti počeo je već sa 20 godina. Imala je velik krug umjetnika prijatelja i bila je svjedok svih faza nadrealističkog pokreta.
Za slavnu kolekcionarku Peggy Guggenheim, kćer metalurškoga magnata Benjanima Guggenheima koji nije bio među onim sretnicima koji su se uspjeli spasiti iz kaosa potonuća Titanica, malo tko nije čuo, ali za Vercelli, grad smješten na potezu između Milana i Torina, okružen rižinim poljima, vjerujem da je malo tko čuo.
Riječ je o gradiću s nešto manje od 50 tisuća stanovnika kakvih je u Italiji na desetke, koji nije bio ni po čemu osobit, ali je zahvaljujući gradskoj upravi sklonoj kulturi, preuređenjem crkve Svetoga Marka u galeriju ARCA, dobio reprezentativan izložbeni prostor o kojemu su se raspisale talijanske novine.
Interes je to veći ako se zna da je cilj bio vratiti “uporabni” značaj srednjevjekovnoj crkvi Svetog Marka, inače važnom povijesnom obilježju grada, koje je prošlo mnoge promjene tijekom stoljeća od, primjerice, skladišta za drva do štale za konje, dok nije postala glavna natkrivena tržnica na kraju 1800. godine. Projekt rekonstrukcije bio je povjeren arhitektu Ferdinandu Fagoli.
Budući da je investicija bila poveća, gradska je uprava željela naglasiti važnost novog izlagačkog prostora izložbom koja će značajnošću umjetničkih radova tu važnost potvrditi. Tako je došlo do potpisivanja ugovora između grada Vercellia i Kolekcije Peggy Guggenheim iz Venecije temeljem kojega će se, uz ovu, održati u sljedeće dvije godine još dvije reprezentativne izložbe, a bit će hommage kolekciji i životu Peggy Guggenheim.
“Peggy Guggenheim i nadrealistička slikovitost” izložba je koju autorski potpisuje Luca Massimo Barbero, a za nešto više od 50-ak radova, redom remek-djela, od kojih su neka za ovu prigodu posuđena i iz muzeja njezina ujaka Solomona R. Guggenheima iz New Yorka, prikazuje Peggy kao strastvenu i snažnu zaštitnicu umjetnosti, kao osobu koja je za sebe običavala govoriti kako smatra svojom dužnošću da umjetnost štiti od njezina vlastitog vremena te je polovicu svojega života posvetila toj misiji kao i kreaciji muzeja koji nosi njezino ime.
Iako je izložba briljantna već samim time što, kako sam naglasila, okuplja remek-djela najvećih umjetnika 20. stoljeća, ona je prije svega posebna po činjenici što su izloženi radovi produkt umjetnika s kojima je Peggy za života bila velika prijateljica. S obzirom na to da je njezin prodor u svijet umjetnosti i intelektualizma počeo već s nepunih 20 godina, krug umjetnika prijatelja bio je poveći. Među njima je upoznala i prvog supruga, pisca Laurence Vaila, s kojim se 1921. godine uputila u Pariz.
Tu se upoznala s umjetnicima koji prethode onome što se definira kao “nadrealistička slikovitost” – od “osnivača” kao što su de Chirico, Chagall i Picasso, do protagonista pokreta, Andrea Bretona, poznatog kao “oca nadrealizma” (također i prvi koji je katalogizirao i proučavao njezinu kolekciju), Maxa Ernsta, Salvadora Dalija, Magritea, Miroa, Giacomettia, Man Raya, Carringtona, Finija i Delavuxa, Yvesa Tanguya i Fernanda Legera, kao i Constantina Brancusija, Djuna Barnesa, te druge avangardne protagoniste tog vremena.
Odsjedajući u najskupljim hotelima, vozeći najbolje automobile, besprijekorno dotjerana, uvijek okružena svojim vjernim psićima Lhasa apso pasmine, Peggy je odavala dojam ekscentrične, razmažene bogatašice, što su njezini protivnici iskoristili kako bi je omalovažili i sveli na nivo razmažene, bogate nasljednice koja se, što zbog dosade, što zbog mode druži s umjetnicima iako, zapravo, o umjetnosti nema pojma.
Istina je, međutim, bila potpuno suprotna – Peggy Guggenheim bila je vrlo bistra i, dodala bih, za ono vrijeme prilično hrabra.
Kako, naime, drugačije okarakterizirati osobu koja nije igrala na sigurnu kartu i kupovala djela onovremenih etabliranih, “službenih”umjetnika koja su bez sumnje bila unosna investicija. Mora joj se priznati kako se, bez obzira na debeli bankovni konto, upustila u avanturu kada je, nimalo slučajno, na svom prvom putovanju u Pariz kupila djela revolucionarnog Man Raya, označavajući tako put kroz inovaciju i slikovitost nove generacije umjetnika, a nije tražila “moderne” umjetnike portreta. Nadalje, samo se osoba s izvrsnom intuicijom mogla intelektualno “udružiti” s nekim od radikalnijih umjetnika svoga vremena, što joj je dodatno pomoglo da upotpuni vlastiti smisao za umjetnost.
Na tom putu surađivala je uz već navedene umjetnike i s Jeanom Arpom, kojega treba posebno izdvojiti jer je imao osobito blizak odnos s Peggy, također i s Jeanom Cocteauom (izložbom čijih je radova otvorena njezina Guggenheim Jeune Gallery u Londonu 1938., pod ravnateljstvom glasovitog povjesničara umjetnosti Herberta Reada) te Marchelom Duchampom koji je dugo godina bio njezin savjetnik i mentor.
Upravo zahvaljujući najvećim dijelom njemu, Peggy je u Parizu proširila krug intelektualne i umjetničke elite – od teoretičara umjetnosti, umjetnika i filozofa koji su se priklanjali nadrealizmu, a s čijim se nekonformističkim duhom i fantastičnim predodžbama odmah poistovjetila.
Peggy Guggenheim svjedočila je svim fazama nadrealističkog pokreta (pojam nadrealizam smislio je 1917. pjesnik i kritičar umjetnosti Guillaume Apollinaire) koji je prolazio stalne promjene od svog rođenja u kontinentalnoj Europi, do širenja preko kanala u Englesku i konačno snažnog utjecaja koji je imao u Americi (1942. Peggy je u New Yorku otvorila galeriju znakovitog naziva The Art of This Century).
Komentari