Kockičicin iBlob

Usporedi li se glavnina tekuće ‘pjesničke reprodukcije’ 80-ih sa stihovima rock-pjesnika, može se reći da su rockeri itekako živjeli u stvarnosti za razliku od njihovih prijatelja, takozvanih čistih pjesnika

Aktualni leksikoni i enciklopedije definiraju novi val kao alternativni kulturni pokret što se pojavio u Zagrebu potkraj 1970-ih i početkom 1980-ih. Istodobno, napominju da se najjače odrazio na području rock glazbe: da su Azra, Film, Haustor, Prljavo kazalište i drugi ‘dijelom bili pod utjecajem novih glazbenih trendova u Velikoj Britaniji’. Spominje se dakle glazba, ali ne i tekstovi koje su nam ostavili za baštinu.

Nova zbirka pjesama jednog od nestora novoga vala Darka Rundeka (r. 1956), koju je objavio zagrebački Durieux Nenada Popovića pod naslovom ‘Uhovid’, pravi je povod da se zaviri u lijepu zalihicu. Rundek je danas sabrao ‘sve pjesme i songove’, a ne treba ni reći da je od 1979. bio pjevač, instrumentalist, pisac tekstova i kompozitor u grupi Haustor. To je njegova druga knjiga, poslije ‘Duhova’ što su izašli kod istog izdavača 2001.

Campionov poučak

To da je uvrštenje svakoga od rockera u kakvu antologiju preokret kakav je odavno napravio pokojni Pavletić biranjem Dedića u ‘Zlatnu knjigu hrvatskog pjesništva’ (1971.) više govori o sredini nego o njihovim pjesmama

Pjevani stihovi u ovim krajevima počinju s Dragom Mlinarcem i Arsenom Dedićem. Ako bi im se pridodao inspicijent Vlaho Paljetak, onda bi trebalo spomenuti i – Thomasa Campiona. Bio je on pjesnik iz elizabetanske epohe, zapravo glazbenik koji je svoje stihove pisao zato da bi se pjevali. ‘Više cijenimo njegove pjesme ako smo upoznati s tudorskom muzikom i instrumentima za koje je bila pisana; više nam se sviđaju ako volimo tu muziku; i ne želimo ih samo čitati već čuti pjevati i to prema Campionovoj skladbi’, zabilježio je pjesnik i kritičar Thomas Stearns Eliot.

Rock-pjesnici novoga vala koji su stigli do vinila na samom prijelazu 70-ih i 80-ih prošlog stoljeća imaju više sreće od Campiona. Zasad još ne treba studirati par stotina godina staru tudorsku kompoziciju, proučavati tadašnje instrumente da bi se slušali stihovi Jure Stublića, Srđana Sachera, Branimira Štulića, Jasenka Houre ili Darka Rundeka. Za razliku od Campiona, Dylan i Cohen – ne, nije moglo bez njih – postoje na pločama i CD-ovima.

Je li poezija spomenutih manje vrijedna zato što je popularna? Zato što zvoni u našim glavama – zvučnim kutijama? Htjeli to ili ne htjeli, rockeri novoga vala zacijelo su utjecali više na mlade od ‘klasičnih’ pjesnika i pisaca. A to da je uvrštenje svakoga od njih u kakvu antologiju preokret kakav je odavno napravio pokojni Pavletić biranjem Dedića u ‘Zlatnu knjigu hrvatskog pjesništva’ (1971) više govori o sredini nego o njihovim pjesmama.

Što je Jugoton štampao

Pri čemu treba naglasiti da su neki ‘ozbiljni’ pisci, poput Branka Maleša i Borivoja Radakovića, uzimali rock za ozbiljno od svojih umjetničkih početaka, pa su o njemu i pisali na ovaj ili onaj način.

‘Zaumne’ karakteristike u pjesmama Josipa Severa, i potonjeg pjesništva jezičnog iskustva, da ne velim semantičkog konkretizma (B. Maleš), baš je ono što rock-kritičari Darko Glavan i Dražen Vrdoljak, između ostalog, zamjeraju Štuliću. ‘Đonijev autorski mutež i metež model je poezije po mjeri onih koji pjesništvo izjednačavaju s nejasnošću i ispraznošću. Ukratko onih koji se dive onome što ne razumiju’, zabilježio je Glavan 1982.

Dokazujući ‘svu bijedu Đonijeva pseudopolitičkog angažmana’ isti kritičar analizira pjesmu ‘Hladan kao led’, koja govori o kriplovima koji šeću austrijskim ulicama. “Kako bismo se mi osjećali da naši susjedi vrte na radiju pjesme u kojima se tvrdi da ‘kriplovi šeću po jugoslavenskim ulicama’”, pitao se kritičar u ugašenom ‘Danasu’. No, je li Štulić tada tako nešto, uopće, smio otpjevati, bi li to ‘Jugoton’ štampao? Je li govoreći o Austriji mislio baš na Austro-ugarsku i zagrebačke klajnbirgere? Konačno, u pjesmi ‘Balkan’ (1979, singl) Štulić radi najradikalniju metaforu onoga vremena koju kao da nitko nije želio primijetiti.

On uspoređuje taj zemljopisni pojam (planina u Bugarskoj, europski poluotok u jugoistočnoj Europi koga tada nastanjuje Jugoslavija, a danas zemlje nastale iz nje) s vlastitim penisom.

Društvena kritika

‘Zaumne’ karakteristike u pjesmama Josipa Severa, i potonjeg pjesništva jezičnog iskustva, da ne velim semantičkog konkretizma,
baš je ono što rock-kritičari Darko Glavan i Dražen Vrdoljak, među ostalim, zamjeraju Štuliću
Iako stih ‘Moja kita miruje a furala bi furke’ nije izravno povezan s poantom pjesme, sasvim je jasno što se tu radi dok se pjeva ‘Balkane, Balkane moj budi mi silan i dobro mi stoj’. Je li to politički ili pseudo-politički angažman sasvim je svejedno, važno je samo to da je riječ o jasnoj društvenoj kritici.

Usporedi li se glavnina tada tekuće ‘pjesničke produkcije’ sa stihovima rock-pjesnika, može se reći da su rockeri itekako živjeli u stvarnosti za razliku od njihovih prijatelja, takozvanih ‘čistih’ pjesnika. Kod svih spomenutih ima, dakako, nejasnoća i ispraznosti, ali sam taj pokušaj da artikuliraju društvenu stvarnost dok država, istodobno, financira, primjerice, rock-operu ‘Ho-ruk’ o radnim akcijama, dok amaterski i radnički pjesnici nosećim dijelom pjevaju u slavu Tita i Partije, predstavlja iskaz bunta i subverzivnosti. Podržani masovnom tehničkom reprodukcijom i slavom, o kakvoj danas samo sanjaju ‘red carpeti’, rock-pjesnici su svjesno prešli granicu dopustivosti. Tzv. nepostojeće tržište bilo je, ipak, tržište.

Glasnici budućnosti

Oni, dakako, nisu ni mogli, a niti bi htjeli, pretpostavljam, biti glasnici aktualnog slobodnog tržišta. Oni su sanjali bolje sutra barem u duhu francuske revolucije, ako ne bih trebao reći – titovske, sanjali su ga s čovjekom a ne brojkom u prvom licu. Kako, inače, ocijeniti Štulićeve stihove: ‘Gdanjsk osamdesete – Kada je jesen rekla ne – Gdanjsk osamdesete – Držali smo palčeve – Rudari, studenti – Brodogradilište, svi mi’ (Azra, LP Sunčana strana ulice, 1981)? Pogotovo danas, 2009. dok te stihove sustižu vijesti o prodaji povijesnih poljskih brodogradilišta, a hrvatska se pretvaraju u svakog ‘hrvatskog čovjeka’ koji trebuje vlastitog stečajnog upravitelja.

Stvar je samo naše prirodne ugođenosti što radije slušamo ljubavnu liriku od socijalne. Radije slušamo ‘Djevojke u ljetnim haljinama volim’ (pjesma S. Sachera, Haustor, LP Haustor 1981) ili ‘Enu’ (D. Rundek, Haustor, LP Bolero, 1985) od amblematske pjesme onoga doba ‘Radnička klasa odlazi u raj’ s kojom je taj bend imao problema. ‘Bolje je da odete prilike su nove – ulozi u povijesti došao je kraj – u pola četiri ujutro sa perona pet – radnička klasa odlazi u raj – pa pa proleteri – pa pa’, zabilježila su ova dvojica pjesnika ‘Haustora’.

Šansa za polusvijet

Eto, u tom nesretnom, crnom komunizmu postojala je još radnička klasa. Rock-pjesnici su se narugali ‘historijskoj ulozi’ koju je tada svakodnevica imala. Možda su oni samo ispijali posljednji konjak na Glavnom kolodvoru, na onom famoznom kiosku kamo smo išli prije ili mimo Gumice (Autobusni kolodvor), možda su samo promatrali dečke koji dolaze cugom iz Zagorja ili Zaprešića, ali oni su ih – vidjeli. Za razliku od tadašnjeg pjesništva, pa i umjetnosti, za koje ih nije ni bilo. Možda su tome kumovali ‘inženjeri duša’, socrealizam, svejedno što, no baš je Rundek tom divnom ‘polusvijetu’ dao šansu, osjećao je njegovo bilo i divio mu se.

Jasno, nisu samo rockeri osjetili bilo radničkih cura, učinili su to i šlageristi poput ‘Novih fosila’ u pjesmi Rajka Dumića ‘Milena’. Ona je ustajala u pola šest, vjerojatno je sanjala ‘drugi svijet’ baš kao i ‘Moderna djevojka’ Jasenka Houre (LP Crno bijeli svijet, 1980).

Houra ušao u povijest

S time što je Houra jedini među rockerima novoga vala zaslužio vidno mjesto u jednoj ozbiljnoj hrvatskoj povijesti, onoj Ive Goldsteina (Hrvatska 1918-2008., str. 787). Nažalost, povjesničar je želio citirati legendarnu pjesmu ‘Mojoj majci’ (Ruža hrvatska), a citirao je opet jednu socijalnu, ‘onu drugu’: ‘O Bože, čuvaj mi – naše golubove i sirotinju, – jer bogati se ionako – za sebe pobrinu’.

Možda je pretjerano zasad tražiti povijesnu ulogu rock-pjesnika, no oni su je zacijelo ostvarili, htjeli to ili ne htjeli. I kad im se uzmu ‘stare’ pjesme i one novijeg datuma, oni ostaju vjerni svojoj muzi uz primjerenu količinu nejasnoće, i potrebu da artikuliraju stihove s rimama i aliteracijama kako bi se što lakše pjevali i hvatali za uho slušalaca. Usprkos tome, oni su ostvarili zavidan nivo, a po svome urbanom karakteru i socijalnoj osjetljivosti daleko su nadmašili ‘službenu dušu’. Trebaju li njih, uopće, legalizirati službene antologije, kojih usput ima ko pljeve, pa imamo više antologijskih pjesnika no pjesnika kao takvih, ili je sasvim dovoljno to što su formirali naš odnos prema svijetu, čak i onda kada smo ih slušali s prezirom.

Emotivac Stublić

Sasvim posebnu ulogu u zamišljenoj antologiji rock-poezije, kakvu je, usput, napravio Petar Janjatović (Pesme bratstva i detinjstva, Beograd 1993), ima Jura Stublić. Ovaj je pjesnik imao tu sreću da razumije – jasnoću. S koje god se strane uzme, on nudi svoje stihove, koji jednako stoje na papiru a na radiju jednako ‘svježe’: ‘Deset godina sam proveo u dimu – nove odluke su donijeli u SIV-u (Savezno izvršno vijeće, nekoć vlada ‘bivše’) – dolazi netko, ja ne znam tko – ali jako, jako osjećam to’.

Emotivac Jura najjasnije je u rock-stihu izrazio baš ljubavno osjećanje. ‘Ti zračiš zrake kroz grad’, svakako je stih koji traje. A brojne rock-pjesme o curama i ljudima koji sanjaju drugi svijet sažeo je svojim: ‘Zamisli život u ritmu muzike za ples – zamisli život drugačiji od ovog – i igraj! igraj! igraj!’. Ne, nisu Rundek i Štulić, ili drugi rockeri, manje emotivni, možda su samo slabiji u tvorbi metafore od Stublića. Svi spomenuti upisali su svoje riječi u antologiji ovdašnje duše, i pišu ih, nasreću, još uvijek. U Stublićevu opusu ratna lirika ima pak posebnu ulogu, ona se još uvijek može slušati bez stida.

Možda su posljednja trojica najbolji hrvatski rock-pjesnici a možda nisu, to je stvar ukusa. No, danas ni TBF ni Hladno pivo ne mogu bez njih, a svi mi još manje.

Piše: Željko Ivanjek