Piera Paola Pasolinija komunistička partija izbacila je iz svog članstva zbog homoseksualnosti. Valter Veltroni se ne predaje: ponovo je uputio zahtjev da se otvori davno zaključena istraga o ubojstvu Pier Paola Pasolinija (1922. – 1975.). Učinio je to prije tri godine, dok je još bio rimski gradonačelnik, predstavkom Javnom tužilaštvu, a ovih dana se oglasio ponovo, otvorenim pismom talijanskom ministru pravosuđa Alfanu.
Povod je, vjerojatno, što je dugogodišnji najbliži suradnik Silvija Berlusconija, senator Marcello Dell’Utri, obznanio da posjeduje jedno poglavlje posljednjega Pasolinijeva nedovršenog romana “Nafta” (“Petrolio”), “nestaloga” u pretragama i istragama nakon ubojstva Pasolinija. Dell’Utri je poznati bibliofil, ali i poznat po senzacionalnim nalazima koji su se ispuhali u vjetar (poput lažnih Mussolinijevih dnevnika).
Taj tvorac Berlusconijeva eksplozivnog uspona na političku scenu 1994. (kada je njihovo reklamno poduzeće Publitalia organiziralo kampanju i funkcioniralo kao stranački aparat) već se godinama gomba sa sudovima, jer još nije pravomoćno oslobođen optužbe da je bio most između Cose nostre i Silvija Berlusconija.Tj. da je bio produžena ruka istih interesa koje je Pasolini pokušao raskrinkati u knjizi o nafti i mračnim poslovima oko nje i zbog čega je, kako Veltroni smatra već godinama, izgubio i rukopis i glavu.
Pasolini, furlanski pjesnik (“Poesie a casarsa”), talijanski romanopisac (“Besprizorni”, “Žestok život”), filmski redatelj (“Ptičurine i ptičice”, “Canterburyjske priče”, “Salň” ili “120 dana Sodome”), publicist i polemičar, isključen iz Komunističke partije zbog homoseksualnosti, brutalno je ubijen na rubu Ostije. Za to zlodjelo osuđen je Pino “Žaba” Pelosi, tada još maloljetan sitni prijestupnik.
Tek jedna kap krvi na odjeći
Iako je Pasolini imao 11 prijeloma i bio sav krvav od udaraca kojima je lomljen prije nego je nekoliko puta pregažen automobilom, “ubojica” Pelosi je na svijetloj odjeći imao samo kap krvi. p prvostupanjskoj presudi Pelosiju sudac za maloljetnike je rekao da Pelosi nije mogao sve učiniti sam. Kasnije presude su tvrdile da je “malo vjerojatno da je imao pomagače”. Automobil u kojemu je bio Pasolini predan je policijskim tehničarima tek četiri dana poslije zločina.
U njemu su pronađeni džemper i uložak za cipele koji nisu pripadali Pasoliniju. Nikada nije utvrđeno čiji su.
Veltroni sada zahtijeva da se oni ponovo vještače, jer je u ovih 35 godina, koliko je proteklo od ubijanja Pasolinija, forenzička tehnika napredovala veoma mnogo, pa je sada i iz malih davnih tragova moguće rekonstruirati dezoksiribonukleinsku kiselinu (DNK) osobe koja je bila u kontaktu s predmetima, pa je sada moguće ustanoviti tko je to ostavio u Pasolinijevu vozilu. Upravo na to, a i na niz drugih pojedinosti, pozvao se prije tri godine Veltroni koji je, mnogo godina ranije, kao mladi komunist, zajedno s grupom tada mladih komunista uklapao Pasolinija u debate unatoč staljinističkom ostracizmu.
Veltroni je kao gradonačelnik pokrenuo – u ime Općine rimske – privatnu istragu i povjerio je postkomunističkom senatoru Guidu Calviju. Rezultati su predani javnom tužilaštvu. Na temelju njih je Rim 2007. zahtijevao obnovu istrage i procesa (o čemu smo tada sve ovo već jednom pisali). Zahtjev je potpisalo oko 700 svjetskih pisaca (među njima i Bernard-Henri Lévy). U međuvremenu je Pelosi rekao da je bio ucijenjen i da je morao na se preuzeti krivnju, jer su mu zaprijetili “veoma moćni ljudi”.
Zataškavanje činjenica
Redatelj Sergio Citti svjedočio je da je Pasolini na večer ubojstva imao sastanak s mladićima koji su mu ukrali dio snimljenog materijala za film “Salň”. Bio je toliko oprezan da je auto zabravio iznutra i s njima pregovarao kroz odškrinut prozor. Calvijeva istraga pokazuje da je krhki Pelosi podmetnut kao mamac, da je Pasolinija masakriralo nekoliko snažnih ljudi, a indirektno se nameće zaključak da je sud namjerno zataškao očevidne činjenice.
Godine zločina bez kazni
O svemu tome smo, uostalom, pisali više puta, prvi put u doba Pelosijevih i Cittijevih istupa.
Veltroni je pak naglasio 2007., a opetovao 2010., kako se čini sve jasnijim da je Pasolini ubijen da ne bi dovršio i objavio knjigu pod naslovom “Nafta”, radi koje je istražio mračne poslove i interese, zbog kojih je uostalom 1962. ubijen Enrico Mattei, predsjednik moćnoga državnog koncerna Enija.
To je ubojstvo sud godinama arhivirao kao prometnu nesreću, a tek prije nekoliko godina nova istraga je pokazala da je rušenje aviona s Matteijem bio atentat, vjerojatno političko-mafijaški. Logičan je zaključak da je ista sprega eliminirala i Pasolinija.
Veltroni o tom dobu sada piše Alfanu kao o “kurvanjskim godinama”, kada su bili mogući delikti za koje nitko nije odgovarao sve do danas.
Pod oltarom rimske crkve
Podsjeća da su ubojice braće Mattei još slobodni u Latinskoj Americi.
Da su glumicu Francu Rame (družicu nobelovca Darija Foa) oteli i silovali da bi je kaznili za njezin društveni angažman, podsjeća na otmicu dviju maloljetnih vatikanskih državljanki koje nikada nisu nađene (ali je glavni okrivljenik ukopan pod oltarom u znamenitoj rimskoj crkvi s blagoslovom kardinala vikara), na pljačku Ambrozijanske banke, na otmicu i ubojstvo bivšeg premijera Alda Mora – sugerirajući da su iza takvih zločina i iza njihove nekažnjivosti bili interesi i ljudi daleko snažniji od onih koji su eventualno okrivljeni, a rijetki i osuđeni.
Komentari