Rođen je u židovskoj obitelji u New Yorku. U mladosti je surađivao na glasovitom projektu Manhattan, koji je rezultirao stvaranjem atomske bombe, a posljednje mjesece života proveo je istražujući zašto je početkom 1986. godine eksplodirao shuttle Challenger. No, svoju radoznalost Feynman nije samo zadovoljavao rješavajući nedokučive fizikalne probleme, nego i uživajući u avanturističkim putovanjima, sviranju bubnjeva te eksperimentirajući s kanabisom, LSD-om i ketaminom. Knjiga “Vi se sigurno šalite, gospodine Feynman” izvanredna je zbirka avantura, dogodovština i anegdota slavnog fizičara koje je opisao svom prijatelju Ralphu Leightonu tijekom sedam godina zajedničkog bubnjanja.
Moj prijatelj Matt Sands je jednom namjeravao napisati knjigu pod naslovom Druga pogreška Alfreda Nobela.
Mnogo sam godina pazio kada je vrijeme dodjele te nagrade i tko bi je mogao dobiti. Ali, nakon nekog vremena više nisam niti znao kada je pravo “vrijeme”. Prema tome, nisam imao pojma da će me netko nazvati u pola četiri ili četiri jednog jutra.
“Profesor Feynman?”
“Hej! Zašto me gnjavite u ovo doba noći?”
Švedski mi je konzul rekao da napravim popis ljudi koje namjeravam pozvati na prijem u povodu Nobelove nagrade. Napravio sam svoj popis. Bilo je oko osam imena – moj susjed preko puta, moj prijatelj umjetnik Zorthian i još neki
“Mislio sam da biste voljeli znati da ste dobili Nobelovu nagradu.”
“Da, ali ja spavam! Bilo bi bolje da ste me nazvali ujutro” – i spustio sam slušalicu.
Moja je žena rekla: “Tko je to bio?”
“Rekli su mi da sam dobio Nobelovu nagradu.”
“O, Richarde, tko je to zaista bio?” Često sam se šalio, a ona je vrlo pametna i nikada je nisam prevario, osim ovaj put.
Telefon je ponovno zazvonio: “Profesore Feynman, jeste li čuli…”
(Razočaranim glasom) “Da.”
Onda sam počeo razmišljati “kako bih mogao sve ovo isključiti? Ne želim ništa od toga!” Prvo sam htio ostaviti dignutu slušalicu jer su pozivi stizali jedan za drugim. Pokušao sam ponovno zaspati, ali to je bilo nemoguće.
Sišao sam u radnu sobu i razmišljao: Što da radim? Možda ako ne prihvatim nagradu. Što će se onda dogoditi? Možda to nije moguće.
Vratio sam slušalicu na telefon koji je odmah zazvonio. Neki tip iz časopisa Time. Rekao sam mu: “Slušajte, imam problem, ali hoću da ovo bude neslužbeno. Ne znam kako se izvući iz ovoga. Mogu li nekako ne primiti nagradu?”
Rekao je: “Bojim se, gospodine, da nema načina da to napravite, a da ne navučete na sebe više problema nego ako jednostavno prihvatite”. Bilo je očito. Pričali smo dugo, oko petnaest ili dvadeset minuta, a taj novinar iz Timea ništa o tome nije objavio.
Zahvalio sam mu i spustio slušalicu. Telefon je odmah zazvonio; zvali su iz novina.
“Da, možete doći do mene. Da, u redu je. Da, da, da…”
Jedan od telefonskih poziva bio je iz švedskog konzulata. Organizirat će prijem u Los Angelesu. Mislio sam da moram sve to obaviti jer sam odlučio prihvatiti nagradu.
Konzul je rekao: “Napravite popis ljudi koje biste željeli pozvati, a mi ćemo pripremiti svoj popis. Doći ću do vas u ured pa ćemo usporediti popise da ne bude dva puta istih imena, onda ćemo poslati pozivnice…”
Napravio sam svoj popis. Bilo je oko osam imena – moj susjed preko puta, moj prijatelj umjetnik Zorthian, i još neki.
Konzul je stigao u moj ured sa svojim popisom: guverner države Kalifornije, Ovaj, Onaj, Getty, onaj naftaš; neka glumica – oko tristo ljudi! Nije potrebno reći da se niti jedno ime nije podudaralo!
Postajao sam malo nervozan. Ideja upoznavanja svih tih velikih imena plašila me.
Konzul je vidio da sam zabrinut. “Oh, ne brinite”, rekao je. “Većina njih ne dođe.”
Nikad nisam organizirao zabavu i pozivao ljude znajući da od njih očekujem da ne dođu! Pozivati i razveseliti nekoga pozivnicom koju će odbiti, to je glupo!
Kad sam stigao kući, već sam se prilično uzrujao. Nazvao sam konzula i rekao: “Promislio sam i shvatio da jednostavno ne mogu doći na taj prijem”.
Bio je oduševljen. Rekao je: “Imate potpuno pravo”. Mislim da mu je laknulo – spremati zabavu za tu budalu ga je mučilo. Ispalo je na kraju da je svima dobro. Nitko nije želio doći, uključujući počasnoga gosta! I domaćinu je bilo bolje tako!
Odrastao sam uz oca
koji je bio protiv
raskoši i pompe.
Ismijavao sam takve
stvari, a sada Nobel…
Imao sam određene psihološke teškoće u tom razdoblju. Vidite, odrastao sam uz oca koji je bio protiv raskoši i pompe (prodavao je odore, znao je razliku između čovjeka u odori i bez nje – to je još uvijek isti čovjek). Zapravo sam cijeli život ismijavao takve stvari i to je u meni bilo jako i duboko urezano da nisam mogao izaći pred kralja bez napetosti. Znam da je djetinjasto, ali tako su me odgojili pa je to bio problem.
Rekli su mi kako postoji pravilo u Švedskoj da se, nakon što primim nagradu, moram udaljiti od kralja ne okrećući mu leđa. Spustite se niz nekoliko stuba, primite nagradu i popnete se natrag. Rekao sam sâm sebi: “Dobro, sredit ću ih!” Vježbao sam skakanje po stubama, natraške, kako bih pokazao koliko je glup taj običaj. Bio sam zaista loše raspoložen! To je, naravno, bilo glupo.
Otkrio sam da to pravilo više ne vrijedi; mogli ste se okrenuti kralju i hodati kao normalno ljudsko biće u smjeru u kojem ste krenuli, s nosom naprijed.
Bilo mi je drago što svi ljudi u Švedskoj ne uzimaju te kraljevske ceremonije ozbiljno kao što sam mislio. Kad stignete tamo, otkrijete da su na vašoj strani.Richard Feynman (1918. – 1988.) bio je jedan od najvećih fizičara 20. stoljeća, koji je za svoj doprinos na području kvantne elektrodinamike dobio Nobelovu nagradu za fiziku. Rođen je u židovskoj obitelji u New Yorku. U mladosti je surađivao na glasovitom projektu Manhattan, koji je rezultirao stvaranjem atomske bombe, a posljednje mjesece života proveo je istražujući zašto je početkom 1986. eksplodirao shuttle Challenger. No, svoju radoznalost Feynman nije samo zadovoljavao rješavajući nedokučive fizikalne probleme, nego i uživajući u avanturističkim putovanjima, sviranju bubnjeva te eksperimentirajući s kanabisom, LSD-om i ketaminom. Knjiga “Vi se sigurno šalite, gospodine Feynman” izvanredna je zbirka avantura, dogodovština i anegdota slavnog fizičara koje je opisao svom prijatelju Ralphu Leightonu tijekom sedam godina zajedničkog bubnjanja.
Želio bih vam ispričati o cenzuri koju su tamo provodili. Odlučili su se za potpuno nelegalni postupak cenzuriranja pošte koja je stizala iz zemlje – na što nisu imali pravo. Pažljivo su to uspostavili, kao da smo dobrovoljno pristali. Svi ćemo dobrovoljno ostavljati nezalijepljene omotnice pisama koja smo slali, a oni imaju pravo otvarati pisma koja nama stižu; što smo mi dobrovoljno prihvatili. Ostavljali bismo pisma otvorenima; oni bi ih zatvarali ako su bila OK. Ako, prema njihovu mišljenju, nešto u pismima nije bilo OK, vratili bi pismo natrag uz poruku da je prekršen taj-i-taj paragraf našeg “dogovora”.
I tako, vrlo postupno i suptilno uspostavila se cenzura s mnogo pravila, i to za nas liberalne znanstvenike. Smjeli smo komentirati rad administracije ako smo željeli, smjeli smo pisati svome senatoru i reći mu da nam se ne sviđa kako se upravlja projektom i tako dalje. Rekli su da će nas obavijestiti bude li problema.
Sve je dogovoreno i na prvi dan cenzure zvoni telefon! Zvrnd!
2. NASTAVAK
U drugom nastavku feljtona prema knjizi ‘Vi se sigurno šalite, gospodine Feynman’ donosimo dio o tome kako je tijekom projekta Manhattan u Los Alamosu uvedena cenzura. No, Arlene i Richard Feynman svojim su dosjetkama dovodili cenzore do ludila
Ja: “Što je?”
“Molimo vas da siđete do nas.”
Stižem.
“Što je ovo?”
“To je pismo od mog oca.”
“Pa, što je to?”
Pokazuju mi papir s crtama i točkama – četiri točke ispod, jedna gore, dvije ispod, jedna gore, točka pod točkom …
“Što je to?”
Kažem: “To je šifrirano.”
Kažu oni: “Da, šifrirano je, ali što piše?”
Kažem: “Nemam pojma što piše”.
Oni kažu: “Pa koji je ključ ovog kôda? Kako ćete ga dešifrirati?”
Kažem ja: “Pa ne znam.”
I onda oni kažu: “A što je ovo?”
Kažem: “To je pismo od moje žene – piše TJXYWZ TW1X3.”
“Što je to?”
Kažem: “Drugi kôd.”
“A koji mu je ključ?”
“Ne znam.”
Kažu oni: “Primate kodirana pisma, a ne znate ključ?”
Rekao sam: “Točno tako. To je igra. Tražio sam da mi pišu u šiframa koje ne znam, razumijete? Oni izmišljaju kodove i šalju mi, ali mi neće reći koji je ključ.”
Jedno od pravila cenzure je da neće mijenjati ništa što bi se inače moglo slati poštom. Kažu mi: “Pa morat ćete im reći da pošalju i ključ uz kôd.”
Kažem im: “Ja ne želim vidjeti ključ!”
Oni kažu: “No, dobro, mi ćemo izvaditi ključ iz pisma.”
Tako smo se dogovorili. OK? Dobro. Sljedeći dan stiže pismo od moje žene koje kaže: “Vrlo je teško pisati, jer osjećam da mi _______ viri preko ramena.” A tamo gdje je bila riječ, sada stoji mrlja od brisača tinte.
Odem dolje do ureda i kažem im: “Ne smijete mijenjati poštu samo zato jer vam se ne sviđa. Smijete čitati, ali ne smijete ništa brisati.”
Oni kažu: “Ne budite smiješni. Mislite li da cenzori koriste brisač tinte? Oni škaricama izrezuju riječi.”
Molimo vas da obavijestite svoju suprugu da ne spominje cenzuru u pismima. Započeo sam pismo ženi: “Uputili su me da te obavijestim da u pismima ne spominješ cenzuru.” Bum, tras, pismo se vraća! Opet pišem: “Uputili su me da obavijestim svoju ženu da ne spominje cenzuru. Kako ću to dovraga napraviti? I još, zašto je moram obavijestiti da ne spominje cenzuru? Skrivate li nešto od mene?”
Dobro. Napisao sam pismo ženi i pitao je li koristila brisač tinte u pismu. Odgovorila je: “Ne. Nisam koristila brisač tinte, to je sigurno napravio _______” – u papiru je bila izrezana rupa.
Vratio sam se bojniku koji je bio odgovoran za sve ovo i požalio se. Znate, trebalo je vremena za sve ovo, ali smatrao sam se pozvanim ispraviti svu tu cenzuru. Bojnik mi je pokušao objasniti da su ti ljudi koji su radili kao cenzori učili kako to raditi, ali oni nisu razumjeli taj novi dogovor koji smo tako pažljivo uspostavili.
I tako on kaže: “O čemu se radi, mislite li da sam zlonamjeran?”
Rekao sam: “Ne, vi imate dobre namjere, ali nemate moć”. Jer, vidite, on je taj posao radio već tri ili četiri dana.
Rekao je: “Vidjet ćemo kako stvari stoje!” Grabi telefon i sve se riješilo. Pisma više nisu izrezivali.
Ipak, bilo je teškoća. Na primjer, jednog sam dana dobio pismo od moje žene i cenzorovu bilješku: “U pismu je bila šifrirana poruka bez ključa pa smo je izvadili.”
Tog sam dana otišao do supruge u Albuquerque pa mi je rekla: “I, gdje su stvari?”
“Kakve stvari?”
Rekla je: “Minij (olovni oksid), glicerin, hot-dogovi, rublje.”
Rekao sam: “Čekaj – to je bio popis?”
“Da.”
“To je bila šifrirana poruka”, rekao sam. “Mislili su da je kôd – minij, glicerin i tako dalje.” (Trebao joj je minij i glicerin da napravi ljepilo za kutiju od oniksa.)
Sve se ovo događalo u prvih nekoliko tjedana dok sve nije sjelo na mjesto. Uvijek je bilo problema s pismima koja smo slali ili primali. Na primjer, moja je žena stalno spominjala da joj nije ugodno pisati jer osjeća kao da joj cenzor viri iza ramena. Pravilo je govorilo da ne smijemo spominjati cenzuru. Mi nismo, ali kako mogu njoj to zabraniti? Pa su mi slali poruke: “Vaša je supruga spomenula cenzuru.”
Naravno da je moja supruga spomenula cenzuru. Na kraju su mi poslali ovu poruku: “Molimo vas da obavijestite svoju suprugu da ne spominje cenzuru u pismima.” Započeo sam pismo ženi: “Uputili su me da te obavijestim da u pismima ne spominješ cenzuru.” Bum, tras, pismo se vraća! Opet pišem: “Uputili su me da obavijestim svoju ženu da ne spominje cenzuru. Kako ću to dovraga napraviti? I još, zašto je moram obavijestiti da ne spominje cenzuru? Skrivate li nešto od mene?”
Zanimljivo je da je cenzor morao reći meni da kažem svojoj ženi da mi ne piše da … Ali, smislili su odgovor. Rekli su, da, brine ih da pisma ne budu presretana kad odlaze iz Albuquerquea i da bi netko mogao saznati da postoji cenzura ako pročita pisma i zamolili su da se ona ponaša normalnije.
Sljedeći put kad sam otišao do nje u Albuquerque rekao sam: “Gledaj, hajde da ne spominjemo cenzuru.” Na kraju smo smislili kôd, dakle nešto nelegalno. Ako bih stavio točku na kraj potpisa, to je značilo da sam opet imao problema i ona bi koristila sljedeću ideju koju je smislila. Cijeli dan je tamo samo sjedila, jer je bila bolesna i smišljala što i kako pisati. Konačno mi je poslala oglas iz novina: “Pošaljite svome dečku pismo na slagalici. Poslat ćemo vam praznu ploču slagalice, na koju napišite pismo i rastavite je, stavite u vrećicu i pošaljite.” Primio sam taj oglas uz poruku: “Nemamo vremena igrati se igrica. Molimo vas uputite svoju suprugu da se drži običnih pisama.”
Richard Feynman (1918. – 1988.) bio je jedan od najvećih fizičara 20. stoljeća, koji je za svoj doprinos na području kvantne elektrodinamike dobio Nobelovu nagradu za fiziku. Rođen je u židovskoj obitelji u New Yorku. U mladosti je surađivao na glasovitom projektu Manhattan, koji je rezultirao stvaranjem atomske bombe, a posljednje mjesece života proveo je istražujući zašto je početkom 1986. eksplodirao shuttle Challenger. No, svoju radoznalost Feynman nije samo zadovoljavao rješavajući nedokučive fizikalne probleme, nego i uživajući u avanturističkim putovanjima, sviranju bubnjeva te eksperimentirajući s kanabisom, LSD-om i ketaminom. Knjiga “Vi se sigurno šalite, gospodine Feynman” izvanredna je zbirka avantura, dogodovština i anegdota slavnog fizičara koje je opisao svom prijatelju Ralphu Leightonu tijekom sedam godina zajedničkog bubnjanja.
Kako su nas cenzurirali dok smo radili na atomskoj bombi
‘Htio sam odbiti Nobelovu nagradu’
U Los Alamosu sve je bilo prilično napeto zbog prirode posla, ali se nismo imali čime zabavljati, nije bilo filmova ni sličnih stvari. Otkrio sam neke bubnjeve koje je prikupila stara škola. Los Alamos je u središtu Novog Meksika, gdje ima puno indijanskih sela. Tako sam se zabavljao – katkad sam, katkad s nekim – praveći buku, svirajući te bubnjeve. Nisam znao neki posebni ritam, ali su indijanski ritmovi prilično jednostavni, bubnjevi su bili dobri i zabavljao sam se.
Katkad bih bubnjeve ponio u šumu kako nikoga ne bih ometao i udarao po njima palicama i pjevao. Sjećam se kako sam jedne noći hodao oko stabla, gledao Mjesec, udarao o bubanj i pravio se da sam Indijanac.
Jednog mi je dana netko prišao i rekao: “Oko Dana zahvalnosti nisi bio u šumi s bubnjevima, zar ne?”
3. NASTAVAK
U trećem nastavku feljtona prema knjizi “Vi se sigurno šalite, gospodine Feynman” slavni fizičar pripovijeda kako je tijekom rada na atomskoj bombi otkrio strast prema bubnjanju
“Da, bio sam”, rekao sam.
“Oh! Onda moja žena ima pravo!” Onda mi je ispričao priču:
Jedne je noći čuo bubnjeve u daljini i popeo se na kat u dvojnoj kući u kojoj su živjeli, drugi je stanar isto čuo bubnjeve. Sjetite se da su oni bili s istoka zemlje. Nisu znali ništa o Indijancima, ali ih je zanimalo: Indijanci su vjerojatno održavali nekakvu ceremoniju ili nešto uzbudljivo pa su njih dvojica odlučili izaći i vidjeti što je to bilo.
Dok su hodali, glazba se pojačavala pa su postajali sve nervozniji. Shvatili su da su Indijanci vjerojatno imali izviđače u šumi koji su pazili da nitko ne pokvari ceremoniju. Spustili su se na trbuhe i puzali po stazi dok im se nije činilo da zvuk dolazi točno iza sljedećeg brežuljka. Uspuzali su se i iznenadili kad su vidjeli da je ondje bio samo jedan Indijanac, izvodeći ceremoniju sam za sebe – plešući oko stabla, udarajući bubanj palicama i pjevajući neki napjev. Vratili su se pažljivo pužući jer mu nisu htjeli smetati: vjerojatno je izvodio neku novu čaroliju ili tako nešto.
Rekli su svojim ženama što su vidjeli, a one su rekle: “Oh, to mora da je bio Feynman – on voli bubnjeve”.
“Nemojte biti smiješne!”, rekli su muškarci. “Čak ni Feynman nije toliko lud!”
Sljedeći su tjedan odlučili otkriti tko je bio Indijanac. U Los Alamosu su radili neki Indijanci iz obližnjih rezervata pa su pitali jednog koji je bio tehničar u tehničkom odjelu tko bi to mogao biti. Indijanac se raspitivao, ali nitko od drugih Indijanaca nije znao, osim jednog s kojim nitko nije mogao razgovarati. On je znao svoje podrijetlo. Nosio je dvije velike pletenice niz leđa i ponosno se držao, hodao je dostojanstveno sâm i nitko s njim nije razgovarao. Bojali su se prići mu i pitati nešto, bio je previše dostojanstven. Radio je kao ložač. Nitko nikada nije pitao tog Indijanca, pa su njih dvojica zaključili da je bubnjar morao biti baš on. (Sviđalo mi se što su mislili da sam ja takav tipičan Indijanac, baš taj. Bila mi je čast što su me zamijenili s njim.)
I tako je taj tip ipak i kod mene provjerio – muževi vole dokazati da njihove žene imaju krivo – pa je otkrio, baš kako se to muževima često događa, da mu je žena imala sasvim pravo.
Dobro sam naučio svirati bubnjeve i svirao sam često na zabavama. Nisam znao točno što radim, samo sam slijedio ritam – pa sam stekao ugled: svi u Los Alamosu znali su da volim svirati bubnjeve.
Kada je rat završio i vraćali smo se u “civilizaciju”, ljudi u Los Alamosu zafrkavali su me da neću više moći svirati bubnjeve jer stvaraju previše buke. A budući da sam pokušavao postati dostojanstveni profesor u Ithaci, prodao sam bubanj koji sam kupio tijekom boravka u Los Alamosu.
Sljedeće sam se ljeto vratio u Novi Meksiko kako bih završio neki izvještaj i, kada sam ponovo vidio bubnjeve, nisam se mogao suzdržati. Kupio sam si bubanj i mislio: “Samo ću ga ponijeti sa sobom da ga mogu gledati”.
Te sam godine na Cornellu imao mali stan u jednoj povećoj kući. Ondje je bio i moj bubanj, za gledanje, ali jednoga mu dana nisam mogao odoljeti. Rekao sam: “Pa, bit ću vrlo tih…”
Sjeo sam na stolicu, stavio bubanj između nogu i zasvirao lagano prstima: bap, bam, bmp, badl, bam. Onda sam pojačao, ipak me je izazivalo! Još sam jače zasvirao i ZVRRRND! – zazvonio je telefon.
POČASNA MARKICA Feynman je umro od raka 15. veljače 1988., a dobio je svoju marku
“Halo?”
“Ovdje gazdarica. Udarate li bubnjeve?”
“Da, žao mi je ako…”
“Jako dobro zvuči. Pitam se smijem li doći i slušati izbliza?”
I tako je od tada gazdarica svaki put došla kada sam svirao. To je bila prva sloboda. I od tada sam se dobro zabavljao svirajući bubanj.
U to sam vrijeme sreo ženu iz Belgijskog Konga koja mi je dala neke ploče etnoglazbe. U to su vrijeme takve ploče, s bubnjevima Watusi plemena ili nekih drugih afričkih, bile rijetke. Zaista su mi se Watusi bubnjari jako svirali i pokušao sam ih imitirati – ne baš jako dobro, ali da bih zvučao kao oni – naučio sam više ritmova.
Jednom sam bio u dvorani za rekreaciju, kasno navečer, gdje nije bilo mnogo ljudi, pa sam uzeo kantu za vodu i počeo po njoj udarati. Netko je dotrčao i povikao: “Hej! Vi svirate bubnjeve!”. Ispalo je da on zaista zna svirati pa me naučio kako svirati bongo.
U glazbenom odjelu bio je jedan momak koji je imao zbirku afričke glazbe pa sam išao k njemu i svirao bubnjeve. Snimio me pa je na zabavama igrao igru koju je nazvao “Afrika ili Ithaca?” u kojoj bi pustio neke snimke, a drugi su pogađali što slušaju – nešto nastalo u Africi ili lokalno. Vjerojatno sam dobro imitirao afričku glazbu.
Kada sam stigao na Caltech, često sam odlazio do ulice Sunset Strip. Jednom je onamo došla grupa bubnjara koju je vodio Nigerijac po imenu Ukonu, svirali su tu prekrasnu glazbu bubnjeva – samo udaraljke – u jednom od noćnih klubova. Njegov zamjenik, koji je bio posebno ljubazan prema meni, pozvao me na pozornicu kako bih malo svirao s njima. Svirao sam tako s njima neko vrijeme.
Pitao sam zamjenika podučava li Ukonu sviranje bubnjeva i on mi je rekao da podučava. Odlazio sam k Ukonuu, pokraj bulevara Century (gdje su se poslije dogodili Wattsovi nemiri) na satove bubnjanja. Satovi nisu bili učinkoviti: često je odugovlačio, razgovarao s drugim ljudima, prekidalo bi ga mnogo stvari. Ali katkad je bilo uzbudljivo i mnogo sam od njega naučio.
Kada se kod Ukonua održavala zabava, dolazilo bi malo bijelaca, ali tada je to bilo mnogo opuštenije nego danas. Jednom su imali natjecanje u bubnjanju i nisam dobro svirao: rekli su mi da mi je bubnjanje “previše intelektualno” – njihovo je više pulsiralo. (Pripremila Tanja Rudež)
Komentari