21. prosinca 2012. godine tisuće hodočasnika u organiziranom grupnom „svetom pohodu“ nahrupit će na Chichén Itzáu, Tikal i mnoga druga proslavljena mjesta stare Amerike. Ondje će čekati znak od drevnih Maja koji će označiti kraj svijeta kakav poznajemo.
Hoće li to biti prokletstvo ili blagoslov? Propast ili veselje? To ovisi o tome kojem od New Age proroka – eklektičkoj skupini samozvanih vidovnjaka i mistika, s imenima kao što su „Valum Votan, onaj koji zatvara krug“ i „Kozmički Šaman Galaktičkog Ustroja“ – smo odabrali vjerovati.
Te godine veliki će se brojač majanskog praćenja vremena, poznat kao Veliki krug, skup različitih malih vremenskih ciklusa, vratiti na nulu i počet će novi ciklus od 1 872 000 dana (5 125.37 godina). Kako se približava dugo očekivani datum „Y12“, priče o onome što će se dogoditi množe se na Internetu, u tisku i filmovima. U studenom je premijerno prikazan hollywoodski visokobudžetni film katastrofe natovaren specijalnim efektima, „2012“, pod geslom „Upozoreni smo.“
Mnoga predviđanja počinju sa svemirom. Poznato je da u središtu Mliječne staze postoji crna rupa i da će se Sunce poravnati s njom, prvi put u 26 000 godina. Tada će, prema katastrofistima, crna rupa poremetiti Sunčev sustav. Lawrence E. Joseph, autor knjige „Apokalipsa 2012“, kaže da će na površini sunca nastati divovski plamenovi koji će, poput propelera, na zemlju bacati neobična perca iz solarnih čestica kad solarna aktivnost idući put bude na svom vrhuncu. Zemljino magnetsko polje će se obrnuti, što će imati strašne posljedice, kao što su snažni uragani i gubitak svih sustava elektronske komunikacije. A nedavne prirodne katastrofe, od uragana Katrina, do nedavnog tsunamija u Indijskom Oceanu? One su sve povezane s ovim poravnavanjem, a drevne su Maje za to znale. Ovo su loše vijesti.
No postoje i dobre vijesti, koje dolaze od onih koji tumače Y12. Neki kažu da ćemo umjesto kataklizme doživjeti kozmički tempirano buđenje, svi ćemo se pridružiti prosvijetljenoj kolektivnoj svijesti, koja će riješiti svjetske probleme. U zimskom se solsticiju Sunce “polako primiče srcu galaksije,“ piše spiritualist i bivši programer John Major Jenkins. 21. prosinca (ili 23. prosinca, ovisno o tome kako ste poravnali kalendare), kad Sunce prođe „Veliku pukotinu“, tamnu liniju u Mliječnoj stazi, za koju Jenkins kaže da predstavlja majanski „početak stvaranja,“ svijet će se promijeniti. Tada ćemo se „ponovno povezati s našim kozmičkim srcem,“ piše on.
Slučajno, drevne su Maje dale hranu svim ovim kozmičkim besmislicama. Spomenici, kao što je „Stela 25“ na Izapi, perifernom predklasičnom nalazištu (iz otprilike 400. p.n.e.), smještenom na pacifičkom dijelu meksičke obale, oslikavaju veliko poravnavanje, koje će označiti kraj Velikog kruga. Za „Stelu 25“ misli se da opisuje sliku stvaranja na kojoj je božanstvo u obliku ptice smješteno na vrh kozmičkog stabla. Jenkins vjeruje kako drvo predstavlja jedinstveno poravnavanje Mliječne staze u smijeru sjever-jug, poruku od Maja kako će izgledati nebo kada stvaranje iznova počne.
Ove prognoze od kojih se zavrti u glavi podložne su kritikama koje počivaju kako na kulturnim, tako i na znanstvenim temeljima. Malo je dokaza koji govore da je Majama uopće bilo stalo do Mliječne staze. Kada su o njoj govorili, obično su je zamišljali kao cestu. Poistovjećivanje Mliječne Staze sa drvetom, usprkos svojoj popularnosti koju je steklo nakon objave knjige „Majanski svemir,“ poznatih proučavatelja Maja, Davida Freidela i Linde Schele, te spisateljice Joy Parker, proizlazi isključivo iz proučavanja suvremenih kultura koje su potekle od Maja.
S astronomske perspektive, ciklus od 26 000 godina nakon kojeg će doći do ponovnog poravavanja Sunca s ravninom Mliječne staze, prvi je opisao grčki astronom Hipark 128. p.n.e. On je opazio malu razliku između solarne godine (vremena koje je potrebno Zemlji da obiđe oko Sunca) i stelarne ili zvjezdane godine (vremena koje je Suncu potrebno da se ponovno poravna sa zvijezdama). Kao rezultat toga, godinu za godinom, sunčeva putanja i mjesta na kojima ono izlazi i zalazi promijenit će se s obzitom na pozadinu zvijezda. Ovaj fenomen, zvan precesija, uzrokovan je blagim pomicanjem Zemljine rotacijske osi. To znači da se položaj Sunca u ekvinocijima i solsticijima, koji obilježavaju godišnja doba, polagano mijenja u skladu sa sazvježđima horoskopa. Majanski zvjezdoznanci imali su horoskop, pa su mogli uočiti rezliku između stelarnih i solarnih godina, ali nema uvjerljivih dokaza da su unijeli precesiju u karte, niti kako su to mogli učiniti.
Prema tumačenjima spomenika kao što je „Stela 25“ od strane onih koji vjeruju u Y12, Maje ne samo da su pratile precesiju, nego su je i koristile da predvide kako će izgledati nebo kada Veliki krug bude završavao, a otpočne novi ciklus stvaranja. Ipak, svatko tko se potrudi pogledati u noćno nebo otkrit će da Mliječna staza, široka svijetla vrpca koja se prostire nebom, začuđujuće malo liči na ono prikazano na desktopu koji planetarini programi često koriste kako bi pokazali što su drevni zvjezdoznanci vidjeli. Na primjer., galaktičku ravan je vrlo teško definirati, čak i kada Sunce nije u njoj, pa se solarno-galaktičko poravnavanje ne može prikazati s većom točnošću od one od 300 godina. Također, „jedinstvena“ orijentacija Mliječne staze u smijeru sjever – jug, za koju se misli da je naslikana na „Steli 25,“ zapravo se pojavljuje svake godine. Što je konceptualno važnije, nema dokaza da su Maje koristile nebeske karte kao predstavljačka sredstva, na način na koji ih mi koristimo danas. Naposljetku, nema dokaza da su Maje marile za solarne plamenove, sunčeve mrlje ili magnetska polja. Izvoditi proročanstava iz spomenika kao što je „Stela 25“ znači pažljivo probirati podatke – koji su često nepotpuni, nejasni ili neprimjenjivi – kako bismo opravdali besmislenu, unaprijed stvorenu ideju.
Većina ljudi upoznatih s drevnim Majama – čak i oni koji nisu proroci propasti – znaju da su one bile opsjednute sofisticiranim sustavima za praćenje vremena. Iz njihovih ukoričenih knjiga ili uvezanih rukopisa, jasno je da su njihovi astronomi mogli predvidjeti nebeske događaje, kao što su pomrčine, s velikom točnošću. Tako nije čudo da ljudi, mistici okrenutih umova, drevnim Majama pripisuju moć gledanja daleko u budućnost. Ali što nam kulturološke bilješke govore o Majanskom praćenju vremena i njegovom odnosu s idejama stvaranja?
Do početka klasičnog perioda (otprilike 200. godine n.e.) Maje su ovladale kultivacijom zemlje, proširile su svoje države i počele graditi velike gradove s iznimnom monumentalnom arhitekturom. Bili su na pragu uspostave jedne od najvećih civilizacija starog svijeta. Nekoliko stotina godina ranije, majanski su vladari napravili korijenitu reviziju svoga kalendara koja će povezati uspon majanskih država s njihovim vlastitim mitovima. Izumili su osnovu vremenskog ciklusa – Veliki krug. Brilijantna je inovacija presadila korijenje majanske kulture sve do samog stvaranja. Veliki je krug uspostavljen s već postojećim temeljem – brojem 20, s danom kao osnovnom jedinicom. Sastoji se od 13 krugova – koji odgovaraju broju razina majanskog neba, od kojih su svaki zauzimali predmeti i božanstva povezani sa nebeskim tijelima – zvanih baktuni da bi se stvorio period stvaranja od 5, 25, 37 godina. Na kraju svakog kreacijskog perioda krug se okrene na idući, nulti dan.
Tekstovi izrezbareni na stelama, vidlivo istaknutima na mnogim majanskim nalazištima, često počinju baš s datumom Velikog kruga, serijom od 5 brojeva (12.8.0.1.13, npr, odgovara 4. srpnju, 1776. godine), slično kao što i novinski članci započinju nadnevkom. Ove oznake vremena bile su oblik političke i religijske propagande. Majanski vladari koristili su ih da povežu kulturološki važne, ali kozmički nevažne događaje, sa svojim osobnim povijestima – datumima krunidbe, brakom, savezima, vojnim pobjedama i prekretnicama manjih vremenskih ciklusa (npr. 9.15.0.0.0, natpis na „Steli B“ označava kraj katuna, ili dvadesetogodišnjeg ciklusa) – s poviješću svojih predaka – bogova koji su stvorili svijet. Tako je Veliki krug sa stela davao vladaru moć da proglasi nevjerojatnu dugovječnost svoje loze u tim konkretnim uvjetima.
Početak Velikog kruga, koji obilježava zadnju epizodu stvaranja odigrao se u mitološkoj prošlosti Maja. Nulti dan „padao je“ na 11. kolovoz 3114. p.n.e. Taj je datum zabilježen kao 13.0.0.0.0, što je isti datum koj ćemo mi vidjeti 13 baktuna poslije, kada se veliki krug okrene sa 12.19.19.17.19, na 21. prosinca 2012. godine, idući nulti dan (oduzeti ili dodati dan). 11. kolovoz pada blizu jednog od dva datuma na koja sunce prolazi točno iznad sjevernih geografskih širina majanskih područja – za ovaj se događaj zna da je bio važan u svijetu Maja. 21. ili 22. prosinca je zimski solsticij (ili suncostaj) koji obilježava dan kada sunce dostiže najjužniji položaj na nebu. Pa je shvatljivo da su u prošlosti i budućnosti nulti dani namjerno povezani sa važnim položajima Sunčevog ciklusa.
Zašto Veliki krug počinje 3114. p.n.e., davno prije nego je ijedna majanska kultura uspostavljena tamo od strane ondašnjih starih zajednica? Slijedimo li primjer kako su nulti dani bili postavljeni u drugim kalendarima diljem svijeta kao što su krščanski, rimski i sanskrtski, izbor je, čini se, bio ili proizvoljan datum povezan s nekim nedavnim događajem u povijesti Maja, ili sam po sebi, kulturno ili povijesno važan datum (slično kao što odabrana godina Kristova rođenja obilježava početak kršćanskog kalendara). No nije bilo ničeg posebnog u vezi s položajem Mliječne staze ili zodijaka na taj dan, niti se išta značajno događalo na nebu. Maje su možda jednostavno odabrale datum s kojeg su odlučili kada je njihovo vlastito stvaranje počelo. Jedan mogući datum za ovu odskočnu točku je 7.6.0.0.0 (236. p.n.e.) koji pada upravo oko vremena najranijih natpisa Velikog kruga. Taj datum također obilježava i kraj katuna, a ujedno nosi i ista imena majanskog dana i mjeseca kao i datum stvaranja. Zabavno je da su proroci Y12 sigurni da će svijet završiti za svih nas na temelju datuma koji je možda, a možda i nije, imao povijesnu važnost za Maje, prije nekoliko tisuća godina, koje su i same tražile datum nekoliko tisuća godina ranije. Drevne Maje mogle bi nam reći: “Nabavite svoju vlastitu nultu točku!“
Iako su Maje vjerovale da je stvaranje teklo u ciklusima nema jasnih dokaza o tome što su mislile da će se nama dogoditi na 13.0.0.0.0. Isto vrijedi i za zadnji put kada se mjerač stvaranja okrenuo. Ali zastrašujuća scena pojavljuje se na zadnjoj stranici Dresdenskog kodeksa, uvezanog rukopisa Maja, knjige iz 14. st. n.e. koja opisuje uništenje uzrokovano poplavom. Nebeski gušter bljuje vodu koja se izlijeva sa rezbarija Sunca i Mjeseca pričvršćenih za segmentirano tijelo zvijeri. Ipak, još se vode izlijeva iz lađe koju drži božanstvo u liku stare žene koja se nalazi usred okvira. A na dnu muško božanstvo vitla strijelama i kopljima. Stihovi iz starog kolonijalnog teksta podupiru priču o poplavi prilikom stvaranja. Zanimljivo, suvremeni proroci katastrofe nisu vidjeli poplavu kao sredstvo uništenja, iako filmaši svakako jesu. Među živopisnim specijalnim efektima u filmu 2012. su tsunamiji koji progutaju Himalaju i bacaju nosač aviona na Bijelu Kuću.
O monumentalnim natpisima Maja jako se malo govori budući da se tiču događaja iz prošlog stvaranja. „Stela C,“ u Quiriguái u Gvatemali, slijedi svoj zapis 13.0.0.0.0 hijeroglifskim izjavama koje se odnose na porijeklo božanstava (povezanog sa Cauac Nebom, tadašnjim vladarem, naravno), koja su stvorila prvo srce postavljajući tri potporna kamena (koja na nebu predstavljaju dijelovi sazvježđa Orion). Što se tiče našeg 13.0.0.0.0, „Spomenik 6“ u Tortuguerou, u meksičkoj saveznoj državi Tabasco govori o dolasku nekih transcedentnih bića na Zemlju. Ali upravo kad bi priča mogla postati još interesantnija znakovi nestaju, ostavljajući prorocima prostor za nagađanje.
Moramo li čitati povijest (i budućnost) u pričama Maja? Ili ih možemo gledati kao okvirnu kulturnu predaju tradicionalnih obreda obnove koji se odvijaju na prekretnici svakog vremenskog kruga, kao što je pojava i nestajanje Venere, ili kalendarski krug od 52 godine koji kombinira sezonsku godinu sa sa svetim kalendarom Maja od 260 dana? Svake godine na Silvestrovo sudjelujemo u takvim ritualima. Slavimo kraj jednog sezonskog ciklusa – često pretjerujući – kako se ponoć bliži. Tada izvodimo čin kažnjavanja (novogodišnje odluke) da bi se „očistili“ i imali svjetliju budućnost. Velika većina onih upoznatih s kulturom Maja gleda na njihov ciklus – proročanstva o kraju – kao na lekcije o tome kako vratiti ravnotežu svijetu promičući međudjelovanje s bogovima, kao što je ponuditi im otplatu duga u zamjenu za plodan urod. Nije ni čudno da nas Maje inspiriraju – pa one su sudjelovale u svojoj kozmologiji. Ali u tom smislu, oni koji vjeruju u Y12 nisu ništa drukčiji od Maja u svojoj želji da svojoj prošlosti i postojanju daju veći smisao. Kako su se Maje povezale sa svojom božanskim precima, urezujući u stele datume Velikog kruga, proroci Y12 koriste mitove Maja i njihovu matematiku da prizovu neku vrstu univerzalnog dobročiniteljskog duha, ili transcedentno zlo.
Postoji tekođer nešto u histeriji oko Y12 što je osobito za zemlje engleskog govornog područja – osobito za SAD. Ideja da će svijet završiti kataklizmom bila je čvrsto usađena u puritanskoj Novoj Engleskoj. Evangelistički i apokaliptički oblici obožavanja bili su poznati u kolonijama već 1640ih ih kada su se ispovjednici otvoreno proglašavali spremnima da Bog dođe s neba i iskida ih za osudu. Dva stoljeća kasnije, stotine millerita (koji će postati adventisti sedmog dana) jedva su čekali „blaženu nadu“ na temeljima biblijskih izračuna svoga vođe Williama Millera predviđajući Kristov povratak 22. listopada,1844. Ljudi su se penjali na svoje krovove da bi čekali – i čekali – drugi dolazak.
Danas je američko očekivanje kraja vremena najavljeno s nebesa postalo svjetovno i srednjestrujaško. Mnogi se od nas sjećaju kometa Kohoutek, ledene lopte koja je poslana da uništi svijet 1973. godine, kometa Hale-Bopp 1997. – „vanzemaljskog majčinstva“ koje je navelo na samoubojstvo 39 članova Heaven’s Gate kulta u Kaliforniji. Slavno kozmičko približavanje aztečkih kalendarskih ciklusa iz 1987. još je jedan primjer američke želje da budu povezani s otkrivenjima odozgo.
Nije slučajno da su Maje ušle u moderne mitove stvaranja i uništenja ranh 1970 –ih, u vrijeme kada su učenjaci postizali znatan napredak u dešifriranju hijeroglifa Maja. Nastavljajući trend započet stoljeće ranije mističnim pisanjem Augustusa Le Plongeona (‘The Lure of Moo,’ siječanj/veljača 2007), pop- fringe literatura kao što je „Tajne meksičkih piramida“ Petera Tompkinsa ili „Kukulcanska pirmaida“ Luisa Arochia opisivala je tajno znanje o budućnosti koje je proizlazilo od natpisa Maja. Također je oko ovoga doba promovirana ideja „zajedničkih početaka,“ koja je usvojena jer je nastala na pravom mjestu u pravo vrijeme, počela ulaziti u turističku industriju. Turisti, od kojih su mnogi bili sljedbenici New Agea nahrupili bi u Chichén Itzáu, za vrijeme proljetnog ekvinocija, npr., da vide lik mitske zmije koja izlazi iz sjena El Castilla. Sveti turizam već ima novčanu korist od mita o 2012. godini. Zvjezdane zabave planiraju se u Copánu i Tikai, u večeri uoči prijelaza vremena. Industrijski poduzetnici već priprmaju setove za preživljavanje 2012. i majice s natpisima kao što je „Doomsday 2012″ i „Shift Happens.“ Da ne spominjemo film. Ovo je samo početak.
Živimo okruženi tehnologijom u materijalistički orijentiranom društvu koje je, čini se, nesigurno kamo će nas odvesti racionalna empirijska znanost. Možda je upravo to razlog zašto mistička i eskapistička objašnjenja galaktičkog završetka koja se isprepliću s preciznim matematičkim, povijesnim i kozmičkim potpornjima (koji su zamaskirani u znanost) imaju tako velik odaziv. U doba tjeskobe posežemo za mudrošću svojih predaka – čak i predaka drugih ljudi – koja se možda izgubila nasukavši se u vremenu. Možda je jedini način da ponovno uzmemo kontrolu nad svojim poremećenim svijetom da iznova otkrijemo njihova izgubljena znanja, i da ih iskoristimo. I zato romantiziramo drevne Maje.
Ali slavna postignuća Maja i drugih kompleksnih kultura drevnog svijeta sama su po sebi dovoljno privlačna. Ne trebamo ih maskirati u zapadnjačku ili apokaliptičnu odjeću. A odgovornost upoznavanja javnosti sa onim što stvarno znamo o Majama i drugim izvanrednim kulturama – kao što je bila sposobnost Maja pratiti položaj Venere s točnošću od jednog dana u 500 godina – trebala bi biti na onima od nas koji su svoje živote proveli proučavajući ih. Zbog Y12 histerije možemo se zapitati radimo li svi svoj posao, ili je li želja za kozmičkom povezanošću i kontinuitetom prejaka da bi ju znanost i razum nadvladali.
Izvor: archaeology.org
Izvor: http://www.znanost.com/clanak/2012#ixzz18IqQDV1m
DARIA MARINIĆ
Komentari