Narcisi slamaju srca i ne vide posljedice svojih djela na druge, no, isto tako, oni su često bolno ovisni o mišljenju okoline i nesposobni za pravu sreću
Što povezuje Hillary Clinton i Madonnu, Sadama Huseina i Naomi Campbell, glumca Russella Crowea, senatora Chucka Hagela, koji se, unatoč tome što je republikanac, oštro protivi ratu u Iraku, Jamie Lynn Spears, mlađu sestru nesretne Britney, koja je zatrudnila sa samo 16 godina i, naravno, samu Britney?
Kako god na prvi pogled djelovali kao posve različite osobe, svi gore navedeni u američkim su medijima dobili istu, trenutačno vrlo popularnu etiketu: oni su narcisoidni. U posljednje vrijeme psihoanalitički pojam „narcizam“ postao je neka vrst pomodne dijagnoze koja se primjenjuje na sve i svašta – od problematičnih partnera do sudionika TV reality programa, korisnika YouTubea, Facebooka i MySpacea i, naravno, celebrityja.
Ima li danas više narcisa?
Odakle odjednom takva popularnost za stručni termin koji se upotrebljava još od kraja 19. stoljeća? Možda je ušao u tako široku upotrebu, napominje jedna psihoterapeutkinja u New York Timesu, jer kad za nekog kažemo da je narcisoidan, zvučimo pametnije nego kad kažemo da je idiot – što zapravo želimo reći jer imamo potrebu ljude koji se loše ponašaju obilježiti pogrdno kako bismo ih odijelili od sebe.
Ali, možda su doista karakteristike narcizma sve prisutnije u današnje vijeme, što potvrđuju i neki drugi pokazatelji osim svakodnevnog pogrdnog korištenja tog psihološkog termina na zapadu. Na primjer, 2006. godine dvije trećine američkih studenata postiglo je natprosječne rezultate na testu procjene narcisoidne osobnosti – čak 30 posto više nego kad je test prvi put proveden 1982.
Prema kliničkom dijagnostičkom priručniku, narcizam je obilježje osobnosti koje uključuje “grandiozno shvaćanje sebe, opsesivnu potrebu za obožavanjem i manjak empatije”.
Bezuvjetna ljubav
Termin je skovao engleski liječnik i seksolog Havelock Ellis 1898. u eseju o autoerotizmu, prema grčkom mitu o mladom Narcisu kojeg su bogovi, zato što je prezreo ljubav nimfe Jeke, osudili na to da se zaljubi u vlastiti odraz u vodi.
Godine 1933. slavni Wilhelm Reich opisao je “falično-narcisoidnu” osobnost koja najbolje odgovara onom što danas podrazumijevamo pod narcizmom: osobu samouvjerenu, arogantnu, nadmoćnu.
Narcisi su zaljubljeni u sebe do isključivosti – kako ironično pjeva Gobac u hitu Psihomodo popa “Ja volim samo sebe, svog predivnog sebe”. Narcisi od drugih očekuju da ih bezuvjetno vole, dok im oni sami ne uzvraćaju osjećaje jer to nisu u stanju.
“Narcisi slamaju srca i ne vide posljedice svojih djela na druge”, piše Jeremy Holmes u knjizi “Narcizam”.
Tašti i presigurni u svoju važnost, narcisi se hvale svojim uspjesima, stvarnim ili izmišljenim, i vjeruju za sebe da su jedinstveni. Takvo je stanje duha počelo sedamdesetih godina koje je pisac Tom Wolfe definirao kao “Me decade”, desetljeće kad se sve vrtjelo oko ugađanja sebi i svojim željama, dok je u romanu “Lomača taštine” kroz glavnog junaka koji trguje vrijednosnim papirima prikazao soj ljudi koji sebe doživljavaju kao “gospodare svemira” kojima nitko nije ravan.
Osim o moći, o svom utjecaju na druge i još više ovisni o obožavanju, narcisi često sanjaju o slavi. Zato se tako gorljivo prijavljuju u emisije kao što su “Story Supernova”, gdje bar moraju pokazati nekakav talent, ili još više “Big Brother”, gdje ne moraju pokazati ništa osim samih sebe i time doći do slave koja im, prema njihovu dubokom uvjerenju, pripada. U potrazi za publikom pred kojom će se eksponirati narcisi se množe na internetu, svjesni da ondje “svatko može biti slavan među petnaestero”, kako je MySpace generacija parafrazirala Warholovih 15 minuta slave.
Nespremni za neuspjehe
MySpace ili generacija Y, ljudi u dobi od 18 do 35 godina, narcisoidno su okrenuti sebi više nego bilo koja ranija generacija, tvrdi psihologinja dr. Jean Twenge u knjizi “Generation Me”, ali i skloniji depresiji. Twenge analizira posljedice američkog načina odgoja i obrazovanja, u kojem je naglasak na razvijanju samopoštovanja neprestanim hvaljenjem djece i za najbezveznije ‘uspjehe’ te, upozorava da odgajamo generacije narcisa koji egoistično misle samo na sebe, s jedne strane, a s druge, potpuno su nespremni suočiti se s neuspjehom.
I premda postoji velika razlika između samopoštovanja stečenog odgojem i patološkog samopouzdanja narcisa koje zapravo krije dubinsku nesigurnost, teško se ne zapitati kakvi će ljudi postati američka djeca koja u razredu umjesto“Bratec Martin” pjevaju nešto poput “Ja sam super, ja sam super! Gledaj me! Gledaj me!”.
Ovisni o slavnima
Današnja fascinacija celebrityjima svih vrsta također je refleks narcizma, a uključuje ne samo opsesiju slavom i moći, nego i poniženje koje katkad priželjkujemo onima koji su se previsoko uspeli da bismo se naslađivali njihovom nevoljom. Možda baš ta “Schadenfreude” objašnjava zašto su 2004. glavne američke TV postaje posvećivale prosječno 26 minuta dnevno gladnima u Darfuru, a 130 minuta jadima Marthe Stewart, kraljice TV instrukcija za domaće domjenke, koju su optužili za utaju poreza. Taj podatak navodi Jake Halpern u knjizi “Fame Junkies”, koju zaključuje riječima: “Naša opsesija slavnima nema veze s njima, nego s nama i našim potrebama”.
Testirajte svoje dijete, partnera ili sebe i otkrijte tko je od vas poput Naomi
* Grandiozni osjećaj vlastite važnosti (pretjerano isticanje vlastitih postignuća i talenata ili očekivanje da vam priznaju da ste superiorni čak i bez stvarnih uspjeha)
* Fantazije o golemom uspjehu, moći, ljepoti ili idealnoj ljubavi
* Uvjerenje da vas mogu razumjeti samo posebni ljudi ili ljudi iznimnog statusa jer ste i sami toliko posebni, jedinstveni
* Zahtijevanje bezgraničnog obožavanja i poštovanja
* Nerazumna očekivanja o posebnom tretmanu i udovoljavanju svih zahtjeva bez pogovora
* Iskorištavanje drugih osoba za postizanje vlastitih ciljeva
* Nedostatak sućuti
* Česta zavist ili uvjerenje da vam drugi zavide
* Arogantno ponašanje ili stav
Bolna ovisnost o tome kako nas drugi vide
Čini se da smo svi mi danas više ili manje narcistični, više ili manje ovisimo o mišljenju drugih ljudi. Dio narcizma je pozitivan, pokreće nas i motivira. Taj pozitivan dio narcizma kaže: “Vidi me! Vidi što mogu!” Zamislite glumce, pjevače, predavače, sve ljude koji staju pred auditorij, svi su oni u nekoj mjeri motivirani potrebom da se pokažu i da drugi vide njihove kvalitete.
Narcistički pojedinci su orijentirani na sebe, imaju grandioznu sliku o sebi. No, kvaka narcizma je u tome što su ti ljudi bez pravog osjećaja sebe samih i bolno ovise o slici koju o njima imaju drugi ljudi: njima nije važno što su napravili, nego je važno kakav je to odjek imalo. Ako je povratna informacija pozitivna – ako im plješću, odobravaju ili ih gledaju s ljubavlju – narcisoidne osobe osjećaju se dobro, grandiozno, važno i superiorno.
No, ako je povratna informacija kojim slučajem negativna, ako naiđu na kritiku i neodobravanje, to je za njih iznimno bolno pa reagiraju bijesom, očajanjem ili povlačenjem. Narcisi se, tako, stalno klackaju između osjećaja grandioznosti i osjećaja inferiornosti, a to klackanje ovisi o reakciji okoline.
Roditelji koji stalno i nekritički hvale svoje dijete za svaku sitnicu, mogu potaknuti razvoj narcizma kod djeteta. Dijete treba potvrdu svoga unutarnjeg doživljaja i želi da ga roditelje vide, a ne traži neprestanu procjenu onoga što radi. Kada sljedeći put vaše dijete vikne s ljuljačke “Vidi me!”, oduprite se automatskoj rakciji modernog roditelja i nemojte povikati: “Bravo!”. Jedno obično “Vidim te!”, sasvim je dovoljno. Obitelji u kojima je postignuće važnije od toga kako se tko osjeća i kakav je tko pravo su plodno tlo za razvoj narcizma.
Kad govorimo o narcizmu, važno je razgraničiti narcizam kao osobinu ličnosti od narcističnog poremećaja ličnosti. Narcistični poremećaj ličnosti iznimno je težak emocionalni poremećaj kojeg je jako teško liječiti čak i dugotrajnom psihoterapijom. Ovaj poremećaj zahvaća samo oko 1% populacije i smatra se trajnim i nefleksibilnim načinom ponašanja i doživljavanja svijeta, a razvija se kao reakcija na teško emocionalno zlostavljanje ili na krajnje nepredvidljiv, nepouzdan način odgoja.
(Ana Milčić, psihoterapeutkinja)
Komentari