Salvador Dalí bi sjeo, uzeo olovku i počeo črčkati svoje ludosti po stolnjaku: pticu, šalicu, kruh…, a otac bi potom naredio da pralja sve to dobro ispere, priča nam Lluis i hvata se za glavu
Tata, tata, opet onaj ludonja crta nešto po stolnjaku!” Dotrčao bih tako sav zapuhan do oca koji je vodio naš restoran-hotel. “Onaj ludonja” bio je sumještanin, umjetnik, genijalac Salvador Dalí. Često je jeo kod nas u restoranu, a jedno je vrijeme i živio u našem hotelu, smije se Lluis Duran Simon, vlasnik restorana i obiteljskog hotela Duran u katalonskom gradiću Figuerasu, inače rodnom mjestu slavnog Salvadora Dalíja. Seńor Lluis, kako smo mu se obratili, ima 69 godina, tamnu put i (tipične) mediteranske crte lica tako da biste ga, da ne progovori, lako smjestili u Vodnjan, Primošten ili Rogoznicu.
U Figueras smo došli na poziv Katalonske turističke zajednice. Lijepa je to varoš u katalonskim Pirinejima, u kojoj više od 300 dana godišnje puše sjevernjak. Dok zviždi praznim ulicama, sjedimo u restoranu Duran, u njegovom najstarijem dijelu koji podsjeća na staru konobu. Na zidovima su žućkaste fotografije, tipični katalonski bocuni i ostala autentična dekoracija. Malo što se mijenjalo u ovom dijelu lokala koji postoji od 1850. godine. Seńor Lluis, sadašnji vlasnik, sjedi na mjestu gdje je godinama sjedio Salvador Dalí.
- Možda ova luda tramuntana koja ne prestaje puhati ima veze s njegovom genijalnošću – kaže Lluis. – Ja sam tada bio klinac od kojih osam, devet godina. Dalí bi sjeo, uzeo olovku i počeo črčkati one svoje ludosti po stolnjaku: pticu, šalicu, kruh… Onda bih ja sav usplahiren otrčao ocu, koji je tada vodio posao, reći mu da “onaj ludonja opet šara po stolnjaku”. Kad bi taj smiješan čovječuljak s brkovima odložio olovku, otac bi uzeo iscrtani stolnjak, stavio čisti i naredio nama djeci da odnesemo pralji da ga dobro, dobro ispere. I tako nebrojeno puta. Koja šteta da nismo sačuvali nijedan! Sad smo mogli biti milijunaši – smije se seńor Lluis i hvata se za glavu.
- Tu je sjedio. Na ovom je mjestu svake godine Pablu Picassu pisao čestitku za imendan. Obavezno je to bila neka jeftina razglednica s kičastim motivima na kojoj bi sročio uvijek istu narodnu poslovicu. Ovaj mu, pak, nikad nije odgovorio. Pored njega je uvijek sjedila njegova supruga Gala – nastavlja Lluis i rukom pokazuje na susjedni stolac. – Nju je uvijek čekao stručak narcisa za stolom, tako je htio Dalí, a moj otac je bio specijalno zadužen za nabavu svježeg cvijeća.
Jeli su, kaže, jednostavnu spizu: juhu u kojoj je umočen stari kruh, s malo češnjaka, maslinova ulja, timijana ili mente. Ponekad su u to zamutili jaje. Voljeli su povrće, krumpir, ribu, teletinu i flaširanu vodu. Za desert kompot od suhih šljiva, to mu je, ponavljao je Dalí, neophodan laksativ – otkriva Lluis. I on i Gala uzeli bi najviše dvije čaše crnog vina.
- Oni nisu imali klasičan, obiteljski život. Hranili su se po restoranima tako da je to uvijek bila monotona hrana. Nikada ih nisam vidio da puše. Gala je stalno jela sirovu mrkvu. Ponavljala je da je to dobro za vid, a Dalí je svojoj muzi samo kimao glavom – opisuje Lluis koji za sebe kaže da spada među posljednjih desetak živućih ljudi koji pamte anegdote iz umjetnikova osebujnog života.
- Mogao bih napisati knjigu. Evo zapisao sam neke stvari – kaže i pokazuje 15 otipkanih stranica. – Dalí nam je darovao tri crteža. Međutim, moj otac je htio kupiti neko njegovo ulje na platnu. Sjećam se kad ga je pitao koliko bi koštala slika. “Nemaš ti para za to”, ironično mu je odgovorila Gala i nije se dala pokolebati usprkos očevom inzistiranju. Ona je bila njegova menadžerica, vodila je poslove, usmjeravala karijeru. Mnogi kažu da bi bez nje Dalí bio samo još jedan nepoznati slikar. Nikada nismo saznali koliko bi u ono vrijeme, krajem 40-ih i početkom 50-ih, mogla koštati neka njegova slika – tumači Lluis.
Anegdota je, kaže, bilo bezbroj. Gala je uvijek bila ozbiljna, trezvena, a on je “od sebe činio klauna”. Gotovo uvijek su jeli u većem društvu, ali to nije bila obitelj jer su dugo godina obiteljski odnosi bili vrlo zategnuti. Družili su se s prijateljima ili poslovnim partnerima.
- Jednom je Dalí na večeru trebao doći sam. To je poslijepodne navratio u dućan Estévez i rekao je da će u restoranu Duran biti sam za večerom i da mu dostave nekoliko lutaka. Nešto kasnije evo ti ovih iz dućana, nose gole plastične lutke u našu konobu. Kažu, Dalí je naredio da ih mi moramo obući. Otac se nije mogao načuditi, a ja sam se odlično zabavljao. Obukli smo ih i posjeli za stol. Osamljeni je zabavljač mirno večerao, kao da je okružen živim prijateljima – prisjeća se Lluis.
Zidove krase stare fotografije. Uokvirena su i pisma koja je slao iz Amerike. U jednome naručuje ventilator prije nego li se vrati u Kataloniju. Pravopisnih grešaka koliko hoćeš, to ga nije zamaralo, smije se seńor Lluis.
Dok smo kušali tradicionalna katalonska jela, naš domaćin nije znao koju bi anegdotu prije ispričao. Njegov otac, kaže, katkad je bio očajan.
- Jednom je Dalí pitao mog oca da mu pravi društvo u obližnjoj javnoj kući. Ocu je bilo neugodno, oženjen čovjek s dvoje djece, idući dan bi buknuo skandal. Predložio mu je svog prijatelja Rafaela G., starog momka, bonvivana. Sutradan je Rafael bijesno uletio u naš restoran i rekao: “Onaj je totalno lud. Rekao je djevojkama da gole šetaju pred njim. U jednoj je ruci držao štap kojim ih je golicao po međunožju, a drugom je masturbirao. Svi su se smijali, a ja sam umirao od srama!” Siroti Rafael izletio je iz restorana – prisjeća se Lluis što je sve kao pučkoškolac doživio sa slavnim slikarom pod svojim krovom.
Da su Dalí i Gala voljeli novac, nije bila tajna. Neki ga i smatraju komercijaliziranim pohlepnikom koji se preselio u Ameriku samo da bi za mnogo novca prodavao svoja djela bogatim industrijalcima i političarima. “Moji najbolji dani su oni kada između ustajanja i doručka zaradim deset tisuća dolara”, jedna je od Dalíjevih antologijskih izjava.
Usprkos karijerizmu i Gali koja je smatrala da su New York ili Pariz puno bolji izbor, Dalí je svoj muzej odlučio smjestiti u rodni Figueras. Valjalo je posjetiti to slavno zdanje.
Dok nam je tramuntana mrsila kosu, praznom smo se ulicom uspeli do muzeja koji je Dalí sam uredio u zgradi nekadašnjeg kazališta. “Ovo je spomenik vjetru”, vodič nam pokazuje kip mlade žene kojoj vjetar ometa hod.
- Ovo nije tipičan muzej s bijelim zidovima. Ovo je provokacija, imaginacija, avantura – tumači nam vodič Pablo Ortega Novillo.
Dalí je, kao što je poznato, patio od nebrojenih fobija: sramežljivost, smrt, seks… Njegov otac, koji je bio vrlo seksualno aktivan, kažu mještani, navodno mu je pokazivao slike posljednjeg stadija sifilisa. Dalí je kasnije imao velikih problema s impotencijom.
- Tu je fobiju često stavljao na platno, a svojoj je ženi dopuštao da ima ljubavnike – nastavlja vodič Pablo dok se približavamo velikoj slici koja “na prvu” izgleda kao crna črčkarija. “Na drugu” se nazire portret Ludwiga van Beethovena.
- Sjedili su u svojoj kući u obližnjem Cadaquésu kad evo ti prijatelja s mora, ulovili su nešto liganja. “Sad ću napraviti Beethovenov portret”, skočio je Dalí i zgrabio poveću lignju. Paf, paf, pljas, pljas, pljas, izlupao je bijelo platno na kojem se, nakon nepunih desetak minuta, pred očima začuđenih prijatelja, pojavilo Beethovenovo lice, naslikano lignjinim crnilom. “Eto ga”, rekao je i našvrljao godinu: 1973. Bio je to jedan od njegovih trenutaka inspiracije – tumači Pablo.
Iako je svojoj Gali obećao da će biti zajedno pokopani, Dalí je ipak odlučio da njegovo posljednje počivalište bude muzej (koji je time postao i njegov mauzolej). Zidove nevelike sobe u kojoj se nalazi siva, zagrobna ploča očekivano je obojao crnom bojom. Slova kojima je ispisano njegovo ime – Salvador Dalí i Doménech – svečana su, baš kao i atmosfera koju stvaraju goli zidovi u prostoriji. Svi posjetitelji spontano zašute čim uđu, a soba se ispuni nekim strahopoštovanjem. Ipak, paranoičan, ekscentričan, provokativan, genijalan i kakav je već bio, Dalí je još za života odlučio da na svom grobu ne želi “folklornu” tišinu.
Budući da je smrt za njega bila tabu tema, odlučio je da iza prostorije s lijesom bude prostorija koja je također tabu tema.
- Što mislite, što je otraga? – pita nas vodič Pablo dok neodređeno sliježemo ramenima.
Možemo pogledati. Izišli smo na hodnik. I prije nego što smo stigli do susjednih vrata, po poznatom šumu povlačenja vode iz vodokotlića, zaključili smo o kojoj je prostoriji riječ. Zahod. I to ženski. – To je zaista tabu tema, držao je slavni nadrealist – smije se Pablo. – sa svim se uvijek sprdao, pa i s vlastitom smrt koje se bojao više od seksa.
Autor: Sandra Bolanča
Komentari