John Virapen 35 godina radio je u farmaceutskoj industriji, od toga deset u tvrtki Eli Lilly i koristio svu svoju pamet da ljudima proda što više lijekova – lagao je, manipulirao i podmićivao brojne liječnike, a onda je njegov mali sin trebao poići na cijepljenje
Svake se noći oko njegova kreveta okupljaju sjenke. Obično se pojave pred zoru. Udaraju glavom o zidove i režu si ruke i vratove britkim noževima. Budi se okupan u znoju. John Virapen (67) osobno nije nikoga ubio, ali se posredno osjeća odgovornim za smrt stotina ljudi. Sve te utvare predstavljaju one koji su pili lijekove. Njegove lijekove.
John Virapen, rođen u Britanskoj Gvajani, 35 godina je radio u farmaceutskoj industriji, od toga deset godina u tvrtki Eli Lilly, te koristio svu svoju pamet da tim ljudima, tim sjenkama, proda što više lijekova. Uvjeravao je, lagao, manipulirao, prikrivao, direktno podmićivao brojne liječnike, sve do umirovljenja, kako bi bolesnom ili, još gore, zdravom pacijentu prepisali upravo lijek njegove tvrtke.
A onda se prije tri godine nešto u njemu prelomilo. Njegov mali sin, iz drugoga braka, trebao je otići na cijepljenje. John je, priča nam danas dok živi u Njemačkoj, rekao supruzi kako ne želi da liječnik njegovu sinu da bilo kakvo cjepivo prije nego što on s njime osobno porazgovara.
“Imao je samo šest mjeseci i doktor mu je htio dati cjepivo. A meni se sve to vratilo… Sva ta sjećanja… i odbio sam”, ispričao nam je Virapan.
Tada je odlučio ispričati istinu cijelom svijetu. Zbog svog sina i zbog svih sinova i kćeri ovoga svijeta koji su postali, tvrdi, nova ciljana skupina farmaceutske industrije i kojima prijeti opasnost da postanu dobrovoljni gutači pilula.
Napisao je knjigu koja je postala apsolutni bestseler u Europi pod naslovom “Nuspojava: smrt”. Nije ju objavila neka razvikana nakladnička kuća, iako je trebala. Već je bio dogovorio predujam od 10 tisuća eura i sklopio ugovor upravo s jednom takvom kućom, a onda su se iznenada povukli. Razloge povlačenja, bez sumnje, treba tražiti tome da je njegova knjiga, koju je u Hrvatskoj objavila mala zagrebačka nakladnička kuća Omega lan, zapravo ispovijest farmaceutskog insajdera koji u detalje priča kakvim se sve trikovima koristi Big Pharma da bi prodala što više lijekova.
Big Pharma kolektivni je ironični naziv za skupinu najvećih svjetskih farmaceutskih kompanija, ujedno i sinonim za njihovu pohlepu i beskrupuloznost. Iako Virapen primarno navodi primjere koji se odnose na Eli Lilly, napominje nekoliko puta kako je to uobičajena praksa i za druge farmaceutske divove.
“Nuspojava: smrt” nije lako štivo. U Virapenovoj knjizi nuspojave su opasne kao u trileru – obuhvaćaja samoubojstva, ubojstva i višestruka ubojstva na koja su do jučer potpuno zdrave ljude natjerali lijekovi.
Što je to John otkrio svijetu? Pa, primjerice, da farmaceutske tvrtke troše po liječniku praktičaru između 35 i 40 tisuća dolara godišnje kako bi ga uvjerile da propisuje njihove proizvode. Otkrio je i to da je više od 75 posto vodećih znanstvenika iz područja medicine “na plaći” farmaceutske industrije. To ne znači samo da ih se podmićuje skupim putovanjima, darovima ili, vrlo direktno, novcem da bi propisivali određene lijekove nego i da bi pozitivno izvijestili o lijekovima pošto je javnost već doznala da ti medikamenti imaju ozbiljne, pa čak i fatalne nuspojave.
Virapen je u knjizi otkrio i da za mnoge novoodobrene lijekove postoje samo kratkoročna klinička istraživanja i da se zapravo uopće ne zna kakve stvarne učinke imaju na zdravlje pacijenata koji ih uzimaju dugo ili čak do kraja života. Također, mnogi lijekovi koji su danas u prodaji na tržište su dospjeli isključivo zato što je netko podmićen.
I, što je najgore – farmaceutska industrija počela je izmišljati bolesti kako bi povećala tržište i sve više se okreće djeci, u što ranijoj dobi, kako bi stvorila potrošače za cijeli život. Zašto to rade?
“Razlog je samo jedan. Novac”, kratko nam odgovora John.
Virapen je za farmaceutsku industriju počeo raditi 1968. godine. Počeo je kao prodavač, koji kuca na vrata liječnika, no s godinama je sve više napredovao u karijeri i došao do položaja glavnog direktora Eli Lillyja u Švedskoj, a poslije je radio i za globalne igrače poput Novo Nordiska i Lundbecka iz Danske.
U tri i pol desetljeća rada nema što nije prodavao – jednom je to bila čudesna tableta protiv artritisa, drugi put kura pomlađivanja (hormon rasta), treći put humani inzulin, a četvrti put čudotvorni antidepresiv.
Između 1981., kad je počeo raditi kao menadžer prodaje za Lilly u Švedskoj, i 1988., prodaja je porasla sa 700 tisuća dolara na 15 milijuna dolara godišnje. Johnova plaća također je svake godine sve više rasla. Nakon godinu dana postao je glavni direktor Lillyja u Švedskoj, a igra s liječnicima, koja je počela bezazleno – poklanjanjem cvijeća, u međuvremenu je podignuta na višu razinu. Više nije seoskim liječnicima poklanjao kožne rokovnike, nalivpera i unaprijed ispisane blokove s receptima, nego je plaćao liječnike znanstvenike da napišu pozitivan izvještaj o lijeku, primjerice u medicinskom časopisu. Stručnim rječnikom to se zove kupovina opinion makera.
Jedan od njih, inače specijalist za liječenje boli, koji je radio za švedsku upravu zdravstva, dobio je od Lillyja niz isplata za tobožnje savjetovanje, pregled brošura i obuku predstavnika. Specijalist za bol nije imao ured, njegovo se ime nikada nije pojavljivalo na zapisnicima sa sastanaka. Postao bi aktivan samo kad bi se o Lillyju i njegovim proizvodima objavili loši članci, na primjer oni o neočekivanim nuspojavama, nečistim sastojcima ili nezadovoljnim pacijentima. Dobri doktor odmah bi nakon takvog članka napisao pozitivan o Lillyju koji bi bio objavljen u medicinskom časopisu, što bi smirilo medicinske krugove, a liječnici bi nastavili bez rezerve primati Lillyjeve farmaceutske predstavnike.
Sljedeći je korak bio monopolizacija tržišta. Eli Lilly imao je novi lijek, tzv. blockbuster, namijenjen za liječenje artritisa. Aktivna supstancija zvala se benoksaprofen, a Virapen ga je planirao predstaviti kao čudesan lijek. Prvi je korak bio dobiti odobrenje za lijek u Švedskoj, od regulatornog tijela za lijekove. Trgovački naziv lijeka u Švedskoj je trebao biti Opren, u SAD-u se planirao prodavati kao Oraflex, a u Njemačkoj pod imenom Coxigon.
John je krenuo u akciju. Organizirao je raskošan simpozij u hotelu s pet zvjezdica na jednom od švedskih otoka. Pozvani su naravno svi opinion makeri. Jelovnik je bio odličan, program je vodila poznata TV zvijezda, a u međuvremenu su se održavale male prezentacije o novom lijeku koje su držali stručnjaci u čije se mišljenje 100 posto vjerovalo. Atmosfera je bila opojna, kao i piće koje se posluživalo, a opinion makeri gorjeli su od želje da svim ispričaju o novom čudotvornom lijeku.
Masovno oglašavanje dovelo je do toga da je lijek, u svim zemljama u kojima je već bio odobren, ubrzo bio svagdje propisivan. U Velikoj Britaniji znalo ga se propisivati čak 55 tisuća recepata tjedno, što je značilo prihod od pola milijuna američkih dolara. U samo sedam dana.
Usred marketinških aktivnosti u Švedskoj Virapen je prvi put čuo da s lijekom ima nekih problema, zbog čega je zapinjala registracija lijeka u Danskoj. Navodno je bilo štetnih nuspojava koje su se manifestirale na bubrezima i jetri. Na povratku s poslovnog puta iz Rima John je u avionu dobio faks kojim su mu šefovi poručili da ni s kim ne raspravlja o benoksaprofenu.
Čudesni lijek, koji se u Engleskoj prodavao kao lud, upravo se počeo povlačiti s tržišta, što je značilo da se marketinška kampanja u Švedskoj morala odmah zaustaviti.
Iako je bio glavni direktor Lillyja u Švedskoj, Virapen nije imao pojma da lijek može biti smrtonosan. Šefovi nisu prikrivali informacije samo od pacijenata nego i od svojih zaposlenika.
U knjizi, upravo na primjeru benoksaprofena, Virapen navodi kako se to radi. Godine 1980. u SAD-u je podnesen zahtjev za registraciju lijeka. Već nakon godinu dana primjene počinju stizati prvi izvještaji o nuspojavama – problemima s jetrom koji u nekim slučajevima mogu dovesti i do smrti.
Što rade čelni ljudi Eli Lillyja?
Ne raspravljaju o tome koliko brzo mogu povući lijek s tržišta, nego treba li se promijeniti uputa za korištenje lijeka. Odlučuju da će dodati da je moguće zatajenje bubrega, ali ne i fatalno zatajenje.
Do 1982. njemačke vlasti primile su 91 prijavu o nuspojavama, a britanske čak 35 tisuća, od čega 61 sa smrtnim posljedicama. Informacije se šalju u sjedište Eli Lillyja u Sjedinjenje Države, no Lilly ih ne prosljeđuje američkoj Agenciji za hranu i lijekove (FDA) koja upravo priprema tržišno odobrenje za lijek. Dapače, FDA o smrtima nema pojma jer se za odobrenje lijeka koriste isključivo podaci iz kliničkih ispitivanja koje daje proizvođač.
Na kraju danske vlasti šalju FDA podatke o smrtima pacijenata, a Eli Lilly započinje PR kampanju koja je koštala milijune i u kojoj šalje novinarima promotivne materijale za lijek. U međuvremenu, lijek je svejedno registriran u SAD-u. Tek u kolovozu 1982. lijek se povlači s američkog tržišta.
Do pravog suđenja i priznanja krivice nikad nije došlo jer je Lilly priznao krivicu prije nego što je suđenje počelo, kako bi prikrio prave razmjere štete koju je izazvao lijek. Kazna je bila smiješna: 25 tisuća dolara globe za Lilly i 15 tisuća dolara za glavnog medicinskog znanstvenika Iana Sheddena. Ministarstvo pravosuđa SAD-a zaključilo je da je najmanje 27 ljudi umrlo zbog benoksaprofena, a 200 ih je još oboljelo od zatajenja bubrega ili jetre. Sud je zaključio da je Lillyjevo prikrivanje smrti “standardna praksa u industriji”, drugim riječima – nisu napravili ništa što ne rade i drugi.
Možda to može objasniti zašto se u Americi 22 godine poslije dogodio gotovo identičan skandal s Merckovim lijekom za artritis, Vioxxom, kod kojeg je također naknadno utvrđeno da su zaposlenici namjerno prikrivali podatke o štetnim nuspojavama.
“Ako ubijete dovoljan broj ljudi, hoće li ubojstva postati novi moralni standard?”, pita Virapen u knjizi.
Unatoč fijasku s benoksaprofenom Virapen nije stao. Lilly je imao novi blockbuster – zvao se fluoksetin prema djelatnoj tvari, ali je mnogo poznatiji kao Prozac. Čarolija Prozaca počiva na tzv. serotoninskoj teoriji. Serotonin je neurotransmiter u mozgu, a od 60-ih godina prošloga stoljeća proširila se teorija da neravnoteža serotonina vodi u depresiju, hiperaktivnost i druge poremećaje, iako dva američka znanstvenika, Jeffrey R. Lacasse i Johnatan Leo, nisu našli nikakvu vezu između razine serotonina i psihičkih poremećaja te nikakav znanstveni dokaz idealne “kemijske ravnoteže” serotonina (a kamoli patološke neravnoteže!). Dapače, dokazali su da razinu serotonina uopće nije moguće izmjeriti u mozgu živih ljudi.
No ta su saznanja došla tek mnogo kasnije. Istražujući u svojem laboratoriju fluoksetin – koji navodno djeluje na razinu serotonina – Lilly je otkrio nešto vrlo zanimljivo. Dok su uzimali novi agens, neki su ispitanici gubili na težini. Debeli ljudi sveti su gral farmaceutske industrije, jer ih ima mnogo. Od njih su bolji samo oni koji misle da su debeli, jer ih je još više, te oni koje bi se moglo uvjeriti da su debeli. No, problem je bio kako dobiti odobrenje za supstanciju koja bi poslužila za lijek za smanjenje tjelesne težine, jer je to zahtijevalo nove opsežne studije i ispitivanja. Lillyju se žurilo, pa je registirirao fluoksetin kao antidepresiv, računajući da će aktivnu supstancu, s vremenom, tako lakše registrirati i za neke druge poremećaje (što je uobičajeni trik farmaceutske industrije).
“Da bismo provjerili bi li fluoksetin mogao proći proces odobrenja u Švedskoj, podatke smo pokazali nekim švedskim psihijatrima. Nasmijali su se i zbunjeno tresli glavama. Nismo to valjda mislili ozbiljno! Ne mogu se ni sjetiti medicinskih detalja zbog koji su se smijali. Bio je to veliki problem. Nije ugodno čuti da se psihijatri tako smiju jer znate da nemate nade”, prepričava Virapen u knjizi. Ubrzo mu je postalo jasno da švedsko regulatorno tijelo uopće ne planira odobriti lijek. Nisu bili uvjereni u njegovu korist. Pored toga, podaci iz kliničkih ispitivanja ukazivali su na to da je korištenje Prozaca povezano s povećanom stopom samoubojstava među oboljelima.
Virapen je postao očajan jer su ga šefovi pritiskali da se fluoksetin odobri u Švedskoj. Uspio je otkriti identitet neovisnog stručnjaka koji je procjenjivao djelotvornost fluoksetina za švedsku regulatornu agenciju i podmitio ga. Platio mu je 100 tisuća kruna, što je u to doba iznosilo oko 20 tisuća dolara. Polovinu je dobio odmah, zajedno s velikom hrpom spisa o lijeku koju je trebalo iznova urediti. Smrtni su slučajevi odmah nestali iz napomena. Ostalo je bilo stvar statistike i igre riječima. Na primjer, rečenica: “Od deset ljudi koji su uzimali djelatnu tvar, pet je imalo halucinacije i pokušalo samoubojstvo, a četvero od tih ispitanika u tome je i uspjelo”, pretvorena je u sljedeću: “S jednim ispitanikom sve je prošlo prema planu, kod četvero ispitanika zabilježen je gubitak težine, a pet preostalih ispitanika imalo je raznovrsne učinke.”
Lijek na kraju nije odobren u Švedskoj, ali samo zato što je Lilly inzistirao na previskoj cijeni lijeka u pregovorima sa švedskim ministarstvom zdravstva. No postao je hit u ostatku svijeta.
“Marketing ga je učinio modernim. Tada nije bilo mnogo depresivnih ljudi. Fluoksetin se prodavao kao lijek za podizanje raspoloženja. Tobože je donosio pozitivan stav prema životu. A kome se to ne bi sviđalo? Uspjeh Prozaca katapultirao je cijelu obitelj lijekova povezanih sa serotoninom na vrh top-liste najbolje prodavanih supstancija. Lillyjev originalni plan za distribuciju fluoksetina kao lijeka za smanjenje tjelesne težine nije se čak ni trebao razmahati, jer se Prozac već bio razvio u blockbuster kao antidepresiv”, piše Virapen.
Opis nuspojava koje izaziva Prozac bio bi impresivan da nije zastrašujuć. One se protežu od banalnih poput bolova u trbuhu, suhih usta i slabljenja apetita, do impotencije, fatalnog zatajenja srca, problema s jetrom, agresivnog ponašanja, abnormalnih misli, misli o samoubojstvu i samoubojstva. U kliničkim istraživanjima 1986. godine od 1000 pacijenata koji su uzimali Prozac njih 125 počinilo je samoubojstvo! No pravi skandal nije u tome što su u Eli Lillyju znali za to istraživanje. Pravi je skandal u tome što su to znali i prije nego su zatražili prvo odobrenje da stave lijek u prodaju.
Virapen u knjizi opisuje i kako je Lilly manipulirao brojkama o pacijentima koji su sudjelovali u kliničkim testiranjima Prozaca. U pismu američkim liječnicima od 31. kolovoza 1990. Lilly piše kako je “u kliničkim studijama sudjelovalo više od 11.000 osoba, od kojih je više od 6000 liječeno Prozacom”. Na kraju se ispostavilo da je u istraživanjima doista sudjelovalo tek 286 ljudi. Pored toga, tvrdi Virapen, nema ni jednog jedinog dokazanog slučaja da se netko u ispitivanju izliječio od teške depresije, jer to nikad zapravo i nije istraživano
Tanja Tolić
Komentari