Ruska mafija – opširnija priča

Lude devedesete kada je kriminal bio gotovo legitiman oblik života, iza su Rusije. Rat je završen. Neki od ‘junaka’ iz tog vremena su mrtvi, neki u zatvorima, a neki su bogati.

Nedavno ubojstvo hrvatskoga građevinara Vlade Pavića u Moskvi privuklo je pozornost javnosti u Hrvatskoj i Rusiji, s tim da se u potonjoj nerazjašnjeni atentat na poduzetnika uklopio u standardni moskovski ritam zločina. Samo u metropoli zbog “poslovnih previranja” strada otprilike jedan čovjek mjesečno.

Podatak koji se uklapa u stereotip o Rusiji kao opasnoj zemlji, do srži zatrovanoj organiziranim kriminalom unutar kojega je jedino moguće poslovati. Takva percepcija Rusije, međutim, poprilično je zastarjela i slična je svojedobnoj zapadnjačkoj predodžbi Hrvatske kao opustošene ratne zone. Rusija je danas ipak stabilna zemlja, što, naravno, ne znači da je kriminal iščeznuo, ali se jačanjem države i njezine birokracije u eri Vladimira Putina bitno izmijenio.

Učestala naručena ubojstva podsjetnik su na “lude 90-e”, no stručnjaci, društveni kroničari, poduzetnici i obični građani uglavnom se slažu da su “veliki igrači”, oni koji su položili šape na najvrednije državne kompanije i imovinu velebne Rusije, odavno okončali svoj rat.

– Razdijelili, poubijali se, pozatvarali. I sad je mir – lakonski rezimira taksist u ruskoj provinciji dok njegov kolega u Moskvi, korpulentni sredovječni Azer, pokazuje prostrijelnu ranu na trbuhu. Tvrdi da je prije 15-ak godina radio kao tjelohranitelj biznismena koji je nakon neuspjelog atentata pobjegao iz zemlje. Danas je nezaposlen i djecu prehranjuje vozeći noću na crno taksi – staru Ladu.

Sasvim moguća i česta priča, slažu se u Novoj Gazeti, najjačem opozicijskom listu. Devedesete su bile vrijeme kad je kriminal bio posvuda, jedna od gotovo legitimnih opcija u životu. Neke bandite lansirao je do državnog parlamenta, neke pod zemlju, a neki su ponovno obični mali ljudi koji krpaju kraj s krajem.

– Svi o tome pričaju vrlo ravnodušno, otvoreno, u stilu ‘morali smo se prilagoditi, preživjeti nekako, takva su vremena bila’ – čudi se Igor Miličić, hrvatski košarkaš koji nastupa za Jenisej iz Krasnojarska. Njegov suigrač, danas 27-godišnjak, kao tinejdžer se bavio iznuđivanjem, reketom i sličnim metodama. I nije jedini u klubu…

Sintagmu “zemlja kriminalaca” Rusija si je samokritički prišila 90-ih godina, a pojedini dijelovi svijeta u nju su imali razloga povjerovati jer im se raspadom komunizma i širenjem biznisa izvan ruskih granica predstavila vjerojatno najmoćnija i najbrutalnija dotad viđena mafija. Njezina je djelatnost na Zapadu smatrana jednom od glavnih prijetnji globalnoj sigurnost.

Raspačavanje narkotika, trgovinu ljudima, ali i šverc sovjetskog oružja (ponegdje navodno i nuklearnog) često su vodili doktori znanosti, ekonomisti, obrazovani i inteligentni ljudi okruženi beskrupuloznim ubojicama. U strukturu njihovih organizacija nemoguće je proniknuti čak i istražiteljima koji su život posvetili toj misiji.Za razliku od piramidalnih hijerarhijskih ustroja poput sicilijanske Cosa nostre, ruske organizacije bile su (ili još jesu) izuzetno razgranate i hijerarhijski zamršene.

Rasprostirale su se od uličnih imigrantskih bandi u Chicagu, Miamiju i Budimpešti do visokih političko-obavještajnih krugova i moćnih poslovnih grupa u Rusiji. Gubitak čovjeka koji je izvana smatran “kumom” obično se vrlo lako nadomještao, a jedan od najjezivijih noviteta ruske mafije bilo je nepoštovanje načela obitelji. Uz ljude na listi za odstrel, ponekad su stradavale i njihove obitelji, uključujući djecu.

Bio je to novi, mutirani tip ruskih kriminalnih struktura, proizašlih iz korumpiranosti sovjetskoga državnog aparata još od vremena Brežnjeva, te stare, predrevolucionarne tradicije ruskih bandita, tzv. vori v zakone, o kojoj se dotad malo znalo s druge strane željezne zavjese.

Premda su boljševizam i staljinizam učinili mnogo na zatiranju ruske baštine, pokazalo se da je uz pravoslavlje, drevnu kulturu i narodne običaje, totalitarnu ditktaturu preživio i duboko ukorijenjeni kriminalni kodeks. U nesagledivoj, izoliranoj carističkoj Rusiji, gdje su kmetovi bili gotovo robovi, privatno vlasništvo privilegij rijetkih, a car gospodar života i svekolike imovine svojih podanika, biti vor (lopov) značilo je biti odmetnik – često romantiziran, ovjekovječen u pjesmama i narodnim legendama.

Tijekom stoljeća se od drumskog razbojništva razvila prava kontrakultura bandita sa složenim kriptojezikom, poznatijim kao fenja ili blatnoj jazik (blato je u slengu kriminal), i, što je još važnije, moralnim zakonom koji se temeljio na odricanju od svakog poštenog rada.

Netom nakon što su boljševici svrgnuli cara lopovi su se već bili toliko razmahali da je 1919. godine orobljen i sam Lenjin! Uslijedio je nesmiljeni blitzkrieg-obračun u kojem je vođa revolucije naredio da svi na djelu uhvaćeni prijestupnici diljem zemlje moraju biti na mjestu strijeljani. Idućih godina zatvori su se nakrcali kriminalcima. Bilo je to 20-ih godina kada je nastao i glasoviti kodeks časti “vor v zakone” (lopov u zakonu).

Okrutna Staljinova era stvorila je nove milijune osuđenika i logoraša, a kriminalci su nastavili graditi svoj identitet, šarajući si, među ostalim, tijela vrlo kompleksnim, životno i hijerarhijski određenim tetovažama. One su bile nešto poput poslovnih vizitki: odavale su zločin i položaj vorina unutar zatvorskog poretka. Originalne zatvorske tetovaže bile su grubo izrađene jer se u nedostatku tinte boja dobivala taljenjem gume.

Jedan od znakova vrhovnog zatvorskog autoriteta bile su zvijezde na oba ramena. Takve je tetovaže imao Vjačeslav Ivankov, ozloglašeni veteran sovjetskih zatvora kojega je američka policija uhitila 1995. pod sumnjom da je tri godine ranije poslan u SAD kako bi organizirao tamošnju iseljeničku mafiju i povezao je s novom vladajućom garniturom u Rusiji. No, dotad je stari lopovski kodeks već odavno prošao ključne modifikacije koje su ga dovele do razine na kojoj je postao globalni problem.

Raskol u banditskom svijetu nastupio je izbijanjem Drugoga svjetskog rata. Suočen s njemačkom invazijom, Staljin je širom otvorio zatvore i obećao slobodu svima koji stanu na branik domovine. Za “vori v zakone” pogodba je bila nemoralna. Ipak, velik dio odmetnika prihvatio je pogodbu. Sovjetski Savez dobio je rat, ali Staljin obećanje nije održao. Robijaši su vraćeni u kaznionice gdje su već bili obilježeni kao Suki – “kučke”.

Degradirani u zatvorskoj hijerarhiji, osnovali su novu organizaciju koja je surađivala s čuvarima i šefovima ustanova te tako dobivali bolje uvjete i radna mjesta. Od 1945. do 1953. bjesnjeli su užasni zatvorski ratovi u koje se uprava nije previše miješala, a u kojima je, prema svjedočanstvima čuvara, bilo čak i kanibalizma. Ne zna se ni približan broj poginulih, ali se smatra da je to razdoblje presudno izmijenilo tip ruskog podzemlja, odvojilo novu vrstu od gangstera stare škole i stvorilo temelje za predatorsku pljačku 90-ih.

Posljednjih 20-ak godina SSSR-a društvena je paradigma sve teže skrivala svoje sve kolosalnije manjkavosti, a letargična administracija počela se ideološki raspadati i tonuti u korupciju od državnog vrha naniže. Trgovalo se položajima, robom i uslugama. Stvoreno je plodno tlo za stasanje nove generacije kooperativnih kriminalaca. U suradnji s komunističkim šefovima, u vremenima sve češćih nestašica elementarnih potrepština osnivana su crna tržišta svega i svačega.

Čim su se početkom perestrojke pojavile prve privatne poslovne inicijative, tu su već bile i skupine reketara. Iako im je u onako zatvorenom antikapitalističkom sustavu početni biznis bio više kokošarski, bili su to vrlo surovi ljudi, spremni, kao što će se pokazati za koju godinu, na čudovišna djela.

Kako je represivna moć SSSR-a slabjela, kriminalci su postajali sve bezočniji i uskoro su počeli otimati cijele kompanije. Na ruku im je išla procjena Jeljcinovih ekonomista nakon raspada sovjetske države. Strahujući od povratka komunizma, odlučili su radikalno preko noći stvoriti generaciju novih kapitalista koji će povući zemlju u novom smjeru.

Kao što je u svojoj knjizi “Oligarsi” primijetio američki novinar i moskovski diplomat David E. Hoffman, “odlučili su prvo stvoriti boksače, a tek onda napraviti ring”. Nastupio je kaos bezakonja u kojem su se izdigli vrlo sumnjivi, nezasitno grabežljivi tajkuni koji su zbog tijesnih veza sa samim predsjednikom prozvani oligarsima. Sfera njihove djelatnosti uvelike je ostala zagonetkom, kao i “nevidljiva ruka” koja ih je u pojedinim kritičnim situacijama održala na putu prema vrhu.

Među nevjerojatno bahatim pojedincima koji su ratovali za resurse, isisavali novac iz najvrednijih državnih kompanija, bankarskim trikovima milijune građana zbacili na prosjački štap i štiteći svoje biznise formirali privatne paravojske, prednjačio je bivši znanstvenik-matematičar Boris Berezovski. Otvoreno je zastupao mišljenje da političari trebaju slušati njega, a ne obrnuto.

O kaosu epohe svjedoči i priča o Avtovazu, državnoj tvornici automobila marke Žiguli u industrijskom gradu Togliattiju. Direktori toga poduzeća krajem 80-ih godina sredstvima tvornice osnivali su vlastite kompanije, kupovali njezine automobile po subvencioniranim cijenama pa ih preprodavali po tržišnim.

Uskoro su oko tvornice počele danonoćno kružiti gangsterske bande. Kada je Berezovski ušao u veliki biznis s Avtovazom i zaradio svoje prvo enormno bogatstvo, banditi iz raznih skupina već su se motali po postrojenju, stajali pokraj proizvodnih traka i kaparili vozila za svoju sitnu distribuciju – bez naknade kompaniji. Suprotstavljene bande postigle su dogovor da nema razmirica unutar tvornice, ali je zato neposredno oko nje grmjelo i puškaralo. Rat se proširio sve do Moskve.

Zaredale su eksplozije, atentati po restoranima, saunama… U jednom obračunu sudjelovalo je više od 50 ljudi: poginulo ih je šest, broj ranjenih nije poznat, a jedan policijski automobil raznesen je raketnim bacačem. U Togliattiju su se do 2000. godine vodila četiri mafijaška rata, a samo jedan od njih odnio je 66 života.

Sergej Kanev, novinar s nadimkom Bulterijer koji već godinama prati rusko podzemlje, procjenjuje da je u Moskvi svake godine ginulo između 20 i 25 kriminalaca s renomeom “vor v zakone” (takav naslov nosi lider nad liderima, dokazani vođa koji živi po principima lopovske časti).

– No, gdje su tu još tzv. kriminalni autoriteti (po utjecaju ispod ‘vori v zakone’), zatim brigadiri, banditi, biznismeni, činovnici, policija, zaštitari, novinari… Kad promatramo cijelu Rusiju, doista nemam predodžbu kolika bi mogla biti brojka. – ističe Kanev.

U Moskvi je 90-ih godina ordiniralo nekoliko većih kriminalnih organizacija koje su se na početku temeljile na etničkom (Čečeni kao hotelijeri, šverceri i profesionalni ubojice, Azeri kao krijumčari droge itd.) ili teritorijalnom principu, kao što su Ljubereckaja (lanac prostitucije) ili Izmajlovskaja bratva. Mnoge od njih danas su uništene ili ponižene ubojstvima vođa i oduzimanjem utjecaja.

Susret prijatelja

No, najmoćnija od njih, Solncevskaja brigada, navodno egzistira i u 21. stoljeću, doduše s osjetno izmijenjenim, legalnijim područjem rada. Prema raznim podacima, obuhvaća između 5000 i 9000 ljudi u više država, od Rusije do SAD-a, a još 1996. kontrolirala je više od stotinu legalnih tvrtki. Otprilike iz tog vremena datira gangsterska legenda o velikoj tusovki, tulumu, u moskovskom zatvoru Butirka, na kojem su članovi spomenute skupine u društvu noćnih dama posjetili svoju braću na robiji. Priča se da je te noći u zatvoru lumpalo nekoliko današnjih vlasnika elitnih kompanija.

“Solncevski kriminalni sindikat” surađivao je, među ostalim, i sa Semjonom Mogiljevičem. Osim klasičnog visokoprofitnog šverca, Solncevskaju mafiju optužuju da je organizirala pljačke crkvi, sinagoga, kolekcionara umjetnina i muzeja, uključujući i najpoznatiji ‡ peterburški Ermitaž.

Navodni vođa brigade, 49-godišnji Sergej Mikhailov-Mikhas, za mnoge analitičare tipičan je primjer novovjekog ruskog kriminalca koji se odrekao odmetničke tradicije i želi se etablirati kao biznismen. Prije desetak godina u Švicarskoj je kupio dvorac i krenuo stvarati mrežu banaka za koje je policija sumnjala da su namijenjene pranju velike količine novca. Suđenje u Ženevi prošlo je uz neviđene mjere sigurnosti zbog ubojstva jednog od 90-ak svjedoka. Nakon slabe suradnje s istražiteljima u Rusiji, Mikhailov je oslobođen zbog nedostatka dokaza.

Kriminalci koji su napustili pretkapitalistički odmetnički stil, preživjeli i uspjeli se izdići u bespoštednoj borbi 90-ih, uglavnom su ostvarili san većine svojih zapadnih pandana. Danas su investitori, dobrotvori, uvaženi zastupnici.

Mjesto uličnih bandi zauzela policija. U eri Vladimira Putina uloga države u društvu opet je moćna, ekonomija progresivna, a Moskva sigurnija od mnogih metropola. No, kriminal nije nestao. Prilagodio se, manje je nasilan, diskretno obitava u sivim sferama korupcije državnog aparata. Kvartovski banditi potisnuti su sa scene, a ulične prljave poslove preuzeli su novi igrači na sceni: momci u plavom.

– Poznato je da poduzetnike danas reketari policija, kao i da ona nadzire prostituciju. Kriminal se promijenio, ali su se promijenili i oni koji su ga mijenjali – upozorava Roman Šleinov, urednik istraživačkog odjela Novaje Gazete.

Tvrdi da su velike zvjerke odavno našle isplativije poslove te da je prema statistikama unosnije švercati legalnu robu iz Kine, nego narkotike iz Tadžikistana. Njegov kolega Sergej Kanev, pak, uvjeren je da se u trgovini narkoticima nijedan posao ne odvija bez odobrenja dijela obavještajnih krugova.

– Jačanjem države poduzetnici su uvidjeli da im je od mafijaške zaštite korisnija, nazovimo to tako, ‘legalna zaštita’ – objašnjava Šleinov.

Na svakodnevnoj razini postarija Moskovljanka Zoja ovako opisuje pomalo jezivu promjenu koja se dogodila: – Strah koji imam od bandita ništavan je prema strahu koji osjećam pred milicijom.

Ta bolest sustava postaje sve javnija. Ljetos je na nacionalnom festivalu u Sočiju mnogo pozornosti izazvao film “Kremenj” s potonjom tematikom. Ogorčenje snagama reda raste, premda u miliciji rade i časni ljudi koji su sa službenom plaćom od oko 2000 kuna osuđeni na životarenje. Ili, pak, na maltretiranje građana ubiranjem mita, kojim imaju priliku stvoriti pravu Ali-Babinu spiljicu.

Istodobno je država uspjela strpati u zatvor ljude za koje se godinama smatralo da uživaju neprijeporni status. Proljetos je ruski MUP najavio konačni obračun s oko 450 kriminalnih hobotnica čiji pipici sežu od lokalne do interkontinentalne razine. Dokaz da se nije ostalo samo na riječima jest i ljetošnje uhićenje naftnog tajkuna Vladimira Kumarina, optuženog za vođenje poznatoga peterburškog mafijaškog klana Tambovskie.

– Smatran je strahovito moćnim, čak se pisalo da uživa zaštitu samog Putina. To je još jedan pokazatelj kako kriminalci gube utjecaj – tvrdi Šleinov.

No, ono što i njemu nastavlja bosti oči jesu učestala naručena ubojstva. I sam se odlučio ispitati taj fenomen kontaktirajući bivše pravne i policijske operativce: – Insajderi tvrde da mnogi ruski biznismeni još uvijek manje-više zalaze na onu stranu zakona. S obzirom na kompromitirano pravosuđe, mnogi ne vjeruju u legalno rješavanje svojih problema. Kada se suoče s krizom vezanom uz ilegalno područje svoga rada, mnogi i dalje pribjegavaju atentatima. Tržište je puno bivših specijalaca.

U Moskvi danas živi više manjih hrvatskih poduzetnika. Oni koji su poznavali ubijenog Vladu Pavića, u šoku su zbog dva razloga: prvo, Pavić nije bio na glasu kao čovjek sklon mutnom poslovanju, pa se nagađa da je posrijedi tragična pogreška; drugo, naši su poduzetnici dosad bili primjer kako se u Rusiji može poslovati bez straha.

– Treba se pametno vladati, imati sve prijavljeno i sve potrebne dozvole. Ima i prilika za crnu lovu, ali to je opasno – objašnjavaju naši građevinari. – Glavno je pravilo biti umjeren i ne bahatiti se. Treba se kretati među ljudima svog nivoa i kloniti se polusvijeta. Ako voziš Audi i imaš zlatni sat, ne možeš izlaziti na mjesta gdje sjede oni koji voze Žiguli – priča Z. koji u Rusiji radi još od vremena Sovjetskog Saveza i već dva desetljeća živi na zabačenom moskovskom jugu, baš u Solncevu.

Kvart je zapravo miran. Z. tvrdi da s tamošnjom bratvom nikad nije došao u kontakt.

– Mi smo za njih bili male ribe.

Na užas sociologa, intelektualaca i golemog dijela ruskog društva, banditi su danas, kao i u drevna vremena, za milijune mladih na prostoru negdašnjega SSSR-a opet postali romantizirani buntovnici. Uvidjevši komercijalni potencijal, takvima ih je stvorila beskrupulozna pop-kultura, premda današnji zločinci uglavnom nemaju veze čak ni s negdašnjim kodom časti i otpora krutom sustavu. Naprotiv, postali su izvještačeni, licemjerni i častohlepni paraziti sustava, skloni ubijanju najbližih prijatelja i suradnika u manijakalnom zgrtanju tuđeg novca. Istodobno se vole prikazivati kao dobrotvori i društveno korisni poduzetnici.

Primjera krimopoklonstva u ruskoj maskulturi ima koliko hoćete. Eterom caruju filmovi, serije, a u posljednje vrijeme i senzacionalistički dokumentarci o ruskom polusvijetu krvi i novca. Saloni tetovaža kopiraju zatvorsku umjetnost za mlade generacije pa tako sportaš kao što je Aleksandr Jemjelianenko, mlađi brat najboljeg ultimate fightera današnjice Fedora, tijelo ukrašava zvijezdama ispod ramena kakve po smrtno strogom lopovskom zakonu smije na sebe staviti samo vrhovni zatvorski autoritet.

Na kioscima, uz uobičajeni red žutog tiska, pokoje poslovne novine i lifestyle časopis, možete kupiti i “Svijet kriminala”, sadističko-erotsku publikaciju u kojoj se vjerojatno izmišljeni zločini, umjesto autentičnih ili barem crnokroničnih fotografija, ponekad opremaju visokoerotiziranim studijskim snimkama. Na njima žrtve, ili čak napadače, utjelovljuju mlade ljepotice u seksi odjeći ili donjem rublju.

Stručnjaci smatraju da je mladima nužno ponuditi uvjerljivije alternative i uzore u sportu, kulturi i drugim ljudskim djelatnostima. No, to će biti teško. Opći je dojam da mnogi od onih uvaženih građana koji izlaze iz tamnih terenaca na Tverskoj s privlačnom damom pod rukom, ispod Armanijeve košulje imaju originalne zatvorske tetovaže.

Suvremena industrija novca nakalemila i na neke važne autentične tradicije kao što je autorska ili bardovska pjesma, tip ruske šansone koja se izvodi najčešće uz gitaru i često je subverzivna. Bardovi su u sovjetsko vrijeme artikulirali bunt protiv totalitarnog režima udarivši jedan od temelja specifičnog ruskog rock’n’rolla.

Njihov se značaj i danas osjeti, pogotovo ako tijekom toplijih dana prošećete parkovima ili pothodnicima koji vrve gitarama. Jedan od glavnih pravaca ruske autorske pjesme jest blatnaja pesnia, žanr lopovske, odmetničke šansone koji korijene vuče iz carističke epohe. Među bardovima takve je pjesme izvodio i najveći među najvećima, Vladimir Visotski. Do danas se spomenuti stilski rukavac već razlio u teški mainstream.�

LOPOVSKI KODEKS

Gotovo anarhistički zakonik formiran kroz stoljeća odmetništva mnogi su kriminalci napustili nakon 2. svjetskog rata i pogotovo u 90-ima. No zanimljivo, lopovi stare škole održali su se do današnjih dana i premda često siromašni i daleko od tajkunskog glamura, još uvijek uživaju veliki autoritet u ruskom podzemlju.
– Strogo je zabranjena bilo kakva suradnja s organima države ‡ od milicije do administracije, kao i istupanje u medijima koji se također smatraju predstavnicima suprostavljenog tabora.
– Lopov se ne smije ženiti. Smije imati ljubavnicu i potomka, ali ne smije živjeti u obitelji. To se smatra slabošću.
– Lopov je dužan baviti se lopovlukom; ne smije raditi, ma kako teški bili životni uvjeti, a kamoli imati dionice, legalan biznis koji podliježe zakonima države.
– Vor v zakone ne smije služiti vojsku.
– Dužan je pomagati drugim vorima, materijalno i moralno.

SEMJON MOGILJEVIČ – NAJPOZNATIJI RUSKI ‘KUM’ NA ZAPADU

U SAD-u pišu knjige o njemu, zovu ga ‘Umni Don’, a BBC je snimio dokumentarac u kojem se gojazni biznismen, diplomirani ekonomist, pojavljuje osobno i uz očiti prezir sprda s iskusnim novinarom koji mu pokušava postaviti konkretna pitanja. Njegovi interesi navodno uključuju, ili su uključivali cirkulaciju praktički svih ilegalnih poslova ‡ od droge i trgovine ljudima, do radioaktivnih materijala, staroruskih umjetnina i sovjetskih podmornica.

Krajem 90-ih bio je stacioniran u Budimpešti, gdje je mafija u to vrijeme za samo nekoliko mjeseci posmicala domaće kriminalce. Danas ga se povezuje s poslovima oko ruske isporuke plina Ukrajini. Mogiljevič je porijeklom ukrajinski Židov, a s obzirom da su ga pravosudni organi nekoliko država, te neki bivši partneri nazivali najopasnijim svjetskim gangsterom, njegovo djelovanje ( kao i velik broj oligarha židovskih korijena oko Jeljcina) postalo je jedan od ključnih argumenata za omiljenu teoriju antisemita, po kojoj su za eskalaciju kriminala u Rusiji odgovorni Židovi.

KOMENTARI Komentiraj
SHM | Sestincanin | 23.12.2007 17:41:52
Priče o mafiji u raznim zemljama vrlo su slične. U ovoj priči nedostaje povijesni dio o razvoju kozaka nakon slabljenja “Zlatne horde”. Iako su Kozaci prikazivani vrlo romantično, iakosu oni vrlo zaslužni za osvajanje Sibira i Dalekog Istoka činjenica je da su oni bili seljaci koju su doslovce živjeli bez pluga i motike slično našim Vlasima koji nikad ništa nisu osvojili već su dolazili na osvojeno. Ipak u ta dva slučaja – ruskom i hrvatskom – slično kao i sa s u slučaju Južne Italije, karakteristično je da je najprije uz feudalizam postojao paralelni društveni sustav naoružanih seljaka, a da feudalizam nije srušen građanskim revolucijama (u Rusiji je doduše došlo do građanske revolucije Kerenskoga, ali ju je ubrzo zamijenila komunistička revolucija) pa je došlo do problema kad je trebalo ostvariti liberalno društvo s mješavinom bivših kmetova i bivših seljaka ratnika. A upravo ti seljaci-ratnici, odnosno mentalitet njihovih novih generacija najizdašniji su izvor – sve do danas – mafije u nas.

Facebook comments:

13 thoughts on “Ruska mafija – opširnija priča”

  1. RAT ZA OLIGARHIJU

    Piše: Branko Stojković

    STRAŠNA ZABLUDA

    Narode, vaši stvarni interesi nemaju ništa zajedničko sa pljačkašima i eksploatatorima na vlasti u ovoj zemlji. Zločini naših tlačitelja dosežu vrhunac. Jer vaši najljući neprijatelji su sada postali „Oligarhi“, imperijalistički silnici. Oni su vas 1991. godine gurnuli u besmisleni rat. Tobože da vi branite zemlju od ugnjetavača i okupatora. A oni su dotle pljačkali i bogatili se, a sad vi ponovo želite slobodu. Istina je da u ovoj zemlji se ne može više nitko živjeti, osim „oligarha“ i njihovih pokornih sluga. U 21. stoljeću robovi su opet aktualni na djelu. U Hrvatskoj građani ne rade više za novac, nego svi rade za „obrok“ da bi preživjeli.

    OD GOSPODARA RATA DO PREDSJEDNIKA HRVATSKE

    Mesić je stresao sa sebe staru komunističku kožu, postavši demokrata. Upravo je tako bila zamišljena demokracija. Mnogi ljudi su u ratu poginuli i nastale su velike materijalne štete, sve je gorilo, a u tome je bila nadzemaljska mudrost vođe Stjepana Mesića. On je shvatio svoj prvi korak, kad je u ostvarenju svojih ciljeva počeo vojna osvajanja. Postavši predsjednikom predsjedništva SFRJ-a i Vrhovnim komandantom JNA. U tom ratu u Jugoslaviji, komunističko carstvo je zauvijek propalo. A na noge je stalo djelovati njegova „lešina“, koja je dobila naziv „komunistički – kapitalizam“.

    MESIĆEVE PLANIRANE PLJAČKE NISU SLUČAJNE

    Mesić laže beskonačno, i za to ne odgovara, nego nastavlja svoju prljavu igru. A netko kaže samo jednu istinu, dobije otkaz, tj. izgubi posao, ili završi u zatvoru. U mojim očima cijela je stvar bila namještena, isto onako koko je i TITO vladao 40 godina kao diktator. Isto je i sada. Državne odrednice su stvaranje godinama Mesićevih afera; Zagorac, Glavaš, Petrač,.., i.t.d. Sa kojima se zabavlja iovako bijedan i glup puk. Mesić je čovjek kojega je školovala UDB-a, i zato ga nikada nitko nije ulovio u istini. I to je sva njegova tajna društvenog uspjeha. Teško je progledati kroz sve laži, što ih je izrekao Stjepan Mesić. On je i dalje ugledni vojskovođa, političar, poduzetnik,.., i najposlije predsjednik Republike Hrvatske.

    ROBSTVO KOJE VOLE LJUDI

    Branko Stojković još uvijek razmišlja o tome kako bi napisao knjigu „RAT ZA OLIGARHIJU“, s kojom bi pomogao hrvatskom narodu da shvati svoju poziciju i ulogu u Europi i Svijetu. Hrvatska je sad izmišljena država s kojom upravljaju pljačkaši zvani „Tajkuni“. Hrvatska plovi na „santi leda“, a njeni narodi, svakog časa čekaju da se utope. Na stranicama te knjige opisao bih i razotkrio primjere zla, koji su, bile laži, a maskirani su bile u istinu. Laži u koje vas Mesić i njegova družina uvjerava su vaša bolesna propast. Stjepan Mesić je kao predsjednik SFRJ-a i Vrhovni komandant JNA 1991. godine razarao Jugoslavenske republike, ta tako i hrvatske gradove, danas njegove sve osnovane građevinarske tvrtke obnavljaju i izgrađuju, što je on namjerno porušio. Dakako sve to dobro plača narod.

    SVE MESIĆEVO BOGASTVO JE ZAPOČELO OD PRISVAJANJA NAŠIČKE CEMENTARE 1992. GODINE

    U bivšoj Jugoslaviji je to tako ispadalo, da je Josip Broz – TITO bio zatočeno božanstvo, jer nitko mu ništa nije mogao. Tako je i danas slično – da Stjepan Mesić u Hrvatskoj radi što hoće, i za to ne odgovara. Za svoje postupke koji imaju krvavu i nepravednu pozadinu. Međutim, ako u Hrvatskoj na čelu sjedi glavni šef Stjepan Mesić, koji zloupotrebljava svoj položaj i ovlasti, odnosno koristi svoje jake veze za stvaranje milijarderskih profita u svom privatnom biznisu. No, sve je počelo to bogaćenje od našičke cementare koju je preuzela 1992. godine njegova kći. Mesić je godinama izvlačio novac iz državnog proračuna za sanaciju i obnovu te tvrtke. Ta taj način je razvio niz svojih privatnih poduzeća.

    IZ SJENE MESIĆ UPRAVLJA SA „NEXE GRUPOM „

    Od obične cementare nastala je „NEXE GRUPA“, koja se razvila od novaca iz džepova hrvatskih građana. Sad Mesićeve tvrtke posluju u desetak stranih država. I dalje tim tvrtkama u Hrvatskoj se namještaju razni poslovi. Mesićeva grupa u pretvorbi i privatizaciji je došla do drugih ogromnih kapitala – dionica i to u bescjenje. Izgleda nikoga ne zanima pitanje osobnog bogaćenja na račun naroda. Mesić je već sedam godina predsjednik Republike Hrvatske, zahvaljujući njegovim pljačkama, narod je pretvoren u masu siromaha. Smiješno je kada Mesić obećava da će se obračunati sa onima koji su zemlju pokrali. I da će oni morati vratiti novac.

    PUNJENJE DRŽAVNOG PRORAČUNA ZA BOGATAŠE

    Godinama se novac iz hrvatskog državnog proračuna slijeva u Mesićeve privatne džepove. Od toga novca je stvoreno 300-tinjak Mesićevih poduzeća, što je ogromni kapital. Glavni vlasnik „NEXE GRUPE“ je Stjepan Mesić, čije vlasništvo vrijedi u milijardama kuna. Činjenica je kako Mesić nikada nije odgovarao za svoja zla i kriminale. Tko amnestira Mesića, i tko pokriva sve njegove teške grijehe? To pitanje je isto, kao i pitanje kako je TITO bio veliki zločinac, a proglašavan je velikim čovjekom. Mesić sve želi pretvoriti u politički spektakl, da bi izbjegao – da hrvatska nacija shvati da je on veliki ratni zločinac i profiter. Hrvatski predsjednik Mesić ima dva mandata, i to za nagradu. Ne može postati osumnjičenik, jer hrvatski građani nemaju osobne svijesti i znanja.

    KOMUNISTI SU POSTALI PRVI KAPITALISTI

    Kada sam istražio istinu o Stjepanu Mesiću, on mi se je zgadio kao čovjek. Mesić je morao poništiti svu konkurenciju svojih neprijatelja; Miroslava Kutle, Ivića Pašalić, i drugih… Sjetimo se samo, kako je Mesić javno optužio Kutlu da on ima 178 poduzeća, kojima i sam nezna sva imena. Danas Mesić ima oko 300-tinjak poduzeća, pa nikome ništa. A da ne govorimo o Ivici Todoriću, i drugim hrvatskim tajkunima. Kojima je rat bio brat. Poslije ovih zadnjih izbora 25.11.2007., za zastupnike u Saboru RH, jasno se je vidjelo – da je „opalila“ ista prijevara, te iste stranke i ljudi su opet ostali na vlasti. U biti nije se ništa promijenilo. Scenarij je ostao stari. Građevinski lobiji na čelu sa Mesićem i Čačićem (HNS), učvrstili su još bolju poziciju. Oni i dalje planiraju ubiranje novca od naroda putem: „NEXE GRUPE“ (Bilokalnik, Slavonija IGM, cementara Našice, Tvornica opeke Sarajevo d.o.o., IGM „Stražilovo“ d.o.o. Sremski Karlovci, Beton MIX – Zagreb,.i.t.d.). Upravljanje trgovinama, izgradnja, prodaja stanova i apartmana… Hrvatska „NEXE GRUPA“ posluje u Keniji, Rusiji, Mađarskoj, Bugarskoj, Sloveniji, BiH, Srbiji, Crnoj Gori,… A nedugo je preuzela i kamenolome od Vlade Zeca i Kamen-Ingrada.

    MESIĆ KAO PREDSJEDNIK JE SRAMOTA ZA HRVATSKI NAROD

    Kada nam se je Stjepan Mesić u svom govoru obraćao na Hrvatskoj televiziji, u svojoj novogodišnjoj poslanici, izrugao se je narodu: „Kako je učinjen krupan korak unaprijed“, i da kao predsjednik Republike Hrvatske i sam je zadovoljan. On nadalje kaže: „Jer dosta je učinjeno i na dobrom smo putu za EU i NATO.“ Nitko ne pita Mesića kad ide na putovanja u Rusiju i Keniju, što je zapravo on tamo radio i čime se je bavio? Činjenica je da i hrvatski narod ima problema sa pamćenjem, i da je duboko bolestan, kad sve to gleda i šuti. Hrvatska zemlja je Mesićeva prćija. Dva desetljeća tu taloži se „mulj“, a mediji koji su korumpirani i nalaze se u rukama OLIGARHIJE, narodu ispiru mozak. Ljudi svakodnevno bezbolno prihvaćaju „nova poskupljenja“ hrane, energenata, i svega ostaloga. Iako građani su nezaposleni i nemaju nikakva primanja. Narod je sad pod jarmom nasilja, terora i prijevare…

    BOGATAŠI PREKO NOĆI U RATU

    Bogataši, tj. oligarhija su plod „Domovinskog rata“ i promjene u Hrvatskoj. Jedna od velike nesreće hrvatske povijesti je to, što je Hrvatska ustala u krivo vrijeme demokratskih promjena, i dobila vlast „vašarsku i cirkusantsku“. Možemo beskonačno razglabati o Mesićevim poslovima, a njegovim firmama namještaju se izgradnje: škola, dvorana, i drugih objekata koji se grade od novaca iz državnog proračuna. Dobar je primjer gradnja bjelovarskih srednjih škola i sportske dvorane, i obnova gimnazijske kupole. Sve te radove Mesić je uredno obišao, i nije ga bilo sram što su njegove tvrtke u tome sudjelovale. U našoj Bjelovarsko-bilogorskoj županiji Mesiću su to omogućili gradonačelnica Đ. Adlešić i župan D. Bajs. Zato su bili poželjni da na izborima uđu u Sabor RH. U Hrvatskoj na djelu su organizirane pljačke i svemoguće prijevare. Poskupljuju kruh i mlijeko, a političari i klero-svećenici hoće da se širi populacija novorođene djece.

    PARTIJSKA „CRVENA HRVATSKA“ DRŽI NAUK RIMO-KATOLIČKE CRKVE

    Ekumenizam krasi „bodljikava žica“ i robovlasnički sistem, jer u Hrvatskoj nema ni slobode, ni građanskih prava, jer je iluzija potpomognuta imunitetom „finih krvnika i đelata“ nad narodom. Mesić je pretvorio Pantovčak u bazu i logistiku za svoje pljačke hrvatskog naroda. Zemlja se nije odmaknula od komunističkog doba. Policija je u rukama partijske stranke, koja štiti ustavno i zakonski bande pljačkaša na vlasti. Na sličan način ČEKA je preimenovana u USKOK. To nam je dokaz kakva nam je država, vlast i policija. Bivši komunisti koji su 45 godina varali, imaju na što sad trošiti novac koji su porezima ubrali od naroda. U napuhavanju lažne države tek sad pojedinci su počeli shvaćati koliko je Hrvatska uništena zemlja, a bila je bogata. Stari komunisti i UDB-aši jedino su oni zaglibili u raskoši. Prevareni i potišteni građani postali su umorni i nevažni.

    I OVA JE ISTINA PRESUĆENA DA JE JOSIP BROZ TITO BIO SLUGA

    Nikada nigdje ovo nije bilo zapisano, a možda je i namjerno prešućeno, jer nitko nije istražio da je TITO bio sluga na poljoprivredno-gospodarskom imanju kod obitelji Čižmeković u Gornjim Plavnicama nedaleko od Bjelovara. Smatram da je ovo vrlo koristan podatak, koji pokazuje tko je u stvari bio TITO prije nego što je postao velikan, kojemu su čak narodi slavili rođendan i održavali priredbe. U Gornjim Plavnicama kod saborskog zastupnika HSS-a Zvonka Čižmekovića 1923. godine TITO je bio sluga (što potvrđuju i obiteljske fotografije). Kad je TITO došao na vlast u imanje Čižmekovićevih nije dirano, kada se otimala bogatašima i kulacima imovina. To je dokaz da tadašnja pravda i zakoni nisu bili isti za sve. U vrijeme komunizma u Gornje Plavnice dolazili su poznati oficiri JNA (general npr. Martin Špegelj i dr.) i političari. U TITOVOJ biografiji nigdje to nije bilo zapisano. Obitelj Zvonka Čižmekovića: sin Vlado, snaha Ankica,unuk Dražen i unuka Marina dobili su 1989. godine pismeni dopis da se pridruže demokraciji i HDZ-u u Hrvatskoj. U obitelji Čižmeković, negdje prije 1990. godine dogodila se je velika tragedija. Danas ta obitelj i to poljoprivredno gospodarstvo više ne postoje. Moram ovdje reći: Naravno, partija (SKJ) nikada nije imala čistu viziju svog stvaranja, odnosno nikad nije bilo riješeno od samog početka u njoj „nacionalno pitanje“, kao i njen razvoj. U tome ona nije bila osnovica stvaranja jedinstva radničke klase u svijetu, ili bolje rečeno to je bila najstrašnija prijevara zvana socijal-demokratski pokret.

    OD SLUGE DO VOĐE

    Partija se nikad nije izvukla iz religiozno-sektaške izolacije, da bi se uklopila u čistu organizaciju. To je i dokaz da je TITO 1970. posjetio PAPU u njegovom sjedištu u Vatikanu. No danas se slobodno može reći da je partija imala velike iluzije i da građani su platili, i to na razne načine takvu politiku. Opasne sile uvukle su ih u imaginaciju, kao što ih i danas u to uvlači Mesić. I TITO je u svojim strastima i snovima sanjao revoluciju i prvi korak u ostvarivanju svojih snova da vojno mora porobiti građane i zemlju sa svim njezinim prirodnim bogatstvima i potencijalima. Josip Broz Tito je proveo četrdeset godina na čelu Komunističke partije, odnosno Saveza komunista Jugoslavije, godinama je varao građane (radnike i seljake), kao što to danas čini i Mesić.

    U Bjelovaru, 07. 01. 2008.

    VOĐA POKRETA „ŠTIT“:
    Branko Stojković

    http://www.stit-bjelovar.hr
    e-mail: brankostojkovic1@yahoo.com
    CROATIA / BJELOVAR
    Telefon: 095 / 814-82-90 ; 091 / 797-65-56

  2. ČETNIČKI SURADNIK BOŽO PLAZONIĆ

    Scenariji

    Po scenariju » kako vjetar puše « tako se na dimnjaku » limeni pjevčić « okreće. Božo Plazonić u Vrlici čuvao je ovce s Mile Martićem, danas Haaškim optuženikom. Oni kada su odraslo ; Martić je otišao u Milicijsku školu, a Božo Plazonić je otišao u školu za Veterinara. Tako ta dvojica Titova sljedbenika – i pravi vječni četnički drugari našli su se u uniformama s kapom i petokrakom na čelu.

    Vrlika – Banja Luka – Srbac – Bjelovar

    Mile Martić je kao Milicajac napredovao u Kninu, a Božo Plazonić u uniformi Jugoslavenske narodne armije (JNA), je na periferiji Banja Luke služio vojni rok. Dok su tada mnogi mladići sanjali da barem jednom dođu kući na za vrijeme vojnog roka, jugoslavenski regrut i vojnik Plazonić bio je na odmorima 26 puta. Sve mu je to omogućila Komunistička knjižica KPH-a. Plazonić je u vojci postao partijac. Kraj toliko puta što je bio kod kuće, on je služio i skraćeni vojni rok.

    Dobio posao i stan u Srbcu

    Ta četnička ulizica i poltron u JNA uživao je posebni status i druge povlastice. Samo zbog toga što je »imao crveni bon za život « Komunistička knjižica otvarala mu je nove nade. Visokim oficirima Plazonić je znao podilaziti, on naprosto im se uvlačio u guzicu. Na farmi JNA u Banja Luci, kada je klao stoku, oficiri su nosili meso kući. Tako Božo Plazonić je kupovao povjerenje svojih nadređenih. Stoga ti četnici su ga nagrađivali . Plazonić je u JNA stekao dobre veze. Šurovao je s četnicima cijelo vrijeme, premda se to može razumjeti – jer oni su mu omogućili da kraj brojnih veza – dobije posao i stan u Srbcu.

    Plazonić je vječni dužnik četnicima

    Tako Božo Plazonić započinje novu etapu svoga života, on se ženi s Mirjanom Horinek iz Bjelovara, koja mu rađa dvoje djece; Ivanu i Zrinku. Plazonić u Srbcu radi kao veterinar, a žena Mirjana dobiva posao u Banci. On honorarno i predaje na Gimnaziji. Iz škole dolaze mu dodatni prihodi. Božo Plazonić taj četnički suradnik sve češće, njegovi drugari ga uguravaju u razne poslove. Da procjenjiva konje i gleda im zube…

    Sve češće s komšijama druguje i pije kavu

    Od Banja Luke do Bjelovara, pa do Vrlike, to je linija » četničkog uhode «, kojeg oni plaćaju i nagrđuju za svoja (ne)djela. Ne bi ništa bilo tu čudno o tom četničkom suradniku, da on nije nama u Bjelovaru priredio razne gluposti i scenarije. Božio Plazonić je postao ratni profiter. Stvaranje » nove Hrvatske « 1989. godine, upravo je njemu pridoneslo da preko svojih veza i u Bjelovaru profitira.

    Ratni zločinac Jure Šimić, ratni profiteri Plazonić i Želko Stojković

    Ta tri školska druga našla su se u Bjelovaru, te oni su započeli sa raznim špekulacijama. Jure Šimić (bivši) Predsjednik izvršnog vijeća ZO Bjelovar, uvukao je Božu Plazonića za komercijalnog direktora u mesnu industriju CROMAX. A Željka Stojkovića postavio je za dogradonačelnika Bjelovara. Počele su krađe i pljačke naroda. Njih trojica povezali su se sa ostalom družinom s » bosansko-hercegovačkim lobijem u Bjelovaru. Uglavnom to su svi ljudi koji su bile sluge Jugoslavenskog sistema. Oni su bili nosioci crvenih knjižica. Željko Stojković postao je i generalni direktor CROMAX, poduzeća kojega su opljačkali do temelja.

    Dopeljali su nam u Bjelovar 5000 tona zaražene smijese

    Braća Stipe i Josip Renić isto su njihovi igrači. Oni svi zajedno su uskladištili 5000 tone zaražene smjese na u napuštenim pogonima bjelovarske Ciglane. Ta smjesa je tu stajala gotovo dvije godine. Koštano brašno se je tu raspadalo. Sve je to bilo udaljeno od strogog centra grada – samo nekoliko stotina metara. To koštano brašno je povučeno iz prodaje, kada se je pojavilo kravlje ludilo. Umjesto da koštano brašno bude uništeno, tj. spaljeno, za skladištenje svakog mjeseca ta je družina dizala od Ministarstva poljoprivrede i Ministarstva za financije 40.000,00 kuna.

    Lijepi naši domaći četnici sa hrvatskim imenima

    Ta povezana četnička banda započela je krađu novaca od Hrvatskog naroda. Oni raznim špekulacijama nanesli su Hrvatskoj toliko štete da se to ne može izračunati. Svi oni su dobro glumili kako su domoljubi i kako vole Hrvatsku, a iza leđa su joj radili najgora zlodjela. Uzmimo samo da je Jure Šimić dao poubijati oficire JNA i rezerviste i vojnike kako ne bi otvorili svoja usta. Isti se kriju i dalje pod hrvatskim nazivom. Ti preobučeni četnici – ustaše.

    Plazonić je osnovao tvrtku BOMI – MAX

    Kada su uništili CROMAX i druga hrvatska poduzeća Božo Plazonić je osnovao tvrtku BOMI – MAX, koja se bavi prodajom stočnog brašna, tj. hrane za životinje. Upravo taj poturice Hrvat nam je dopeljao u Hrvatsku sve životinjske zaraze: Slinavku, svrab, kugu,.., itd. Taj profiter i prevarant i dalje truje sve oko sebe. Josip Renić je bio predsjednik Obrtničke komore u Bjelovaru, upravo on je ukrao dionice i dio poduzeća Tehnogradnja iz Bjelovara, koja se je bavila izvođenjem građevinarskih radova. Dok Stipe Renić postao je vlasnik napuštenih pogona bjelovarske Ciglane.

    Imaju svoje ljude i u policiju koji im čuvaju leđa dok oni kradu

    Ta skupina profitera i lopova krade sve po Bjelovaru. Oni su našli svoje veze i u raznim strukturama vlasti. Dok oni rade mutne poslove, i vuku društvo nadolje, policajac Dražen Tirić čuva im leđa dok oni kradu. Dražen Tirić odrađivao je i prije poslove za svoje » banditose «, on snima sjedi po terasama raznih kaffića i pije kavu. S njima je u društvu je i policijski inspektor (bez završene škole) Dinko Gale, sad već umirovljeni policajac, koji nema ni 50-tak godina.

    Kakva je budućnost Hrvatskog naroda ?

    Zašto se čudimo što Hrvatska nikuda ne ide ? Što je sve veće zlo preplavljuje. S njima u društvu su i drugi profiteri, koji su za vrijeme » Domovinskog rata « (1991-1995) radili takve pljački i ubojstva – a nisu kažnjeni. No,dragi Bog se mora pobrinuti da oni dobiju ono što oni zaslužuju. Četnički suradnici su se preobukli i u prvi plan stavili svoja » Hrvatska imena «. Oni smišljeno iznutra razaraju Hrvatsku, što se ovdje i dokazuje. Jure Šimić i Željko Stojković su omogućili Boži Plazoniću veliki stan u centru grada Bjelovara, u ulici Matice Hrvatske. To što su sve ti banditi napravili ne može se ovdje sad ni opisati, jer to bi bilo napisanih par dobrih knjiga.

    » ŽIVJELI NAŠI HRVATSKI ( DOMAĆI )ČETNICI ! «

    U Bjelovaru, 19.08.2007.

    VOĐA POKRETA » ŠTIT «
    Branko Stojković

    CROATI / BJELOVAR
    http://www.stit-bjelovar.hr

    Telefon ; 095/814-82-90
    091/797-65-56

    brankostojkovic1@yahoo.com

    Slijedi nastavak priče…

  3. ZAUSTAVIMO MESIĆEVU DEVASTACIJU HRVATSKE

    OTVORENO PISMO
    (HRVATSKOM NARODU) XX. dio

    230. Mesić je još kao jugoslavenski predsjednik naredio 2. listopada 1991. godine da; “Ukoliko rukovodstvo Hrvatske ne prihvati ultimatum komande oružnih snaga Jugoslavije -biti ću prisiljen kao Vrhovni komandant JNA i Prdedsjednik SFRJ-a da danas naredim opći napad na Hrvatsku. Armija će morati udariti frontalno, svim snagama, u munjevitom naletu prodrijeti i u Zagreb.” Tu Mesićevu izjavu emitirala je britanska TV mreža “Sky News” i drugi program Radio-Beograda.

    231. Pokret “ŠTIT” iz Bjelovara hrvatskim građanima daje APEL: Zaustavimo Mesićevo devastiranje Hrvatske koje je još počelo 1991. godine i traje do sada. Za vrijeme rata največa razaranja dogodila su se na područjima Dubrovnika i Vukovara, od strane Armijskuh transportera i tenkova. Bilo je nekoliko bacanja avionskih kazetnih bombi. I minobacačkih napada… Da podsjetimo se – taj mladac (Mesić), koji je gotovo od punoljetastva imao rezervisano mjesto u centralnim komitetima “boljševističkih kartografija” KPJ-a, sada je Mesić glavni vodeći kadar Republike Hrvatske, tj. on je njezin legtimni predsjednik, iako je Hrvatsku žestojo rušio…

    232. Jugoslavenska je mornarica 3. listopada 1991. godine uvela opću blokadu hrvatskih luka. Hrvatskim brodovima bilo je zabranjeno isplovljavanje. Aedromi su bili zatvoreni, željeznički i cestovni promet prekinut. A gradske svirene za uzbunu neprekidno su zavijale po Hrvatskim gradovima – davajući znakove na opasnost. Građani su sjedeli u zamračenim prostorijama, podrumima ili skloništima. Sva zla te 1991. godine nam je priredio Stipe Mesić, a danas je on “naš predsjednik”. Hrvatski narod i sada (opet) ništa ne vidi, kako Mesić več osam godina za svog mandata – kao Predsjednik Hrvatske devastira državu koju predstavlja.

    233. Po nićemu Mesić nije zaslužio da bude predsjednika Hrvatske. On je sjednio u Beogradu kada svi smo prolazili ratne strahote, Mesić je kao “glavna faca”, održavao sjednice, bio ojačan generalima; Kadijevićem, Adžićem, Mladićem, Karadžićem, Brovetom,.., i drugima. Oni su učinili ono što je Mesić od njih zahtjevao. Te isto su učinili ono za čime su žudjeli godinama – obranom braneči Jugoslavensku tvorevinu, koja je stečena u drugom svjetskom ratu komunističkom revolucijom i NOB-u. Na ovakav način Hrvatske više nema. Mi živiimo iza (lažne) etikete. To je propast.

    234. Vice Vukojević donedavno je bio sudac Ustavnog suda objavio je informacije (17.05.2008) do kojih je došao, smatra da predsjednik Mesić u sukobu interesa. Tako objašnjava Zvonimir Hodak, odvjetnik Vice Vukojevića, činjenicu da je njegov klijent sada podnio kaznenu prijavu protiv – Stjepana Mesića, predsjednika RH. Hodak je u ime Vukojevića prošlog tjedna, Podnesao kaznenu prijasvu Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu. U njoj se Stipu Mesića (predsjednik Sabora ’93.) i Vladimira Sokolića, bivšeg generalnog konzula u Műnchenu (1993.) sumnjiči za kaznena djela “zloporabe položaja i ovlaštenja”.

    235. Oni su, piše u prijavi, “zajednički i prema prethodnom dogovoru, u lipnju i srpnju ’93. podignuli s računa MVP u Generalnom konzulatu RH u Műnchenu iznos od 120.609, 73 DEM te od tog iznosa predali Mirku Ljubičiću (Švepsu) 11.000 DEM, Branislavu Mihaljeviću 9200 DEM, Radi Knezu 8800 DEM te Mihaljeviću i Knezu dodatnih 700 DEM, neistinito prikazujući u službenoj dokumentaciji da će navedeni novac upotrijebiti za kupnju opreme za Hrvatsku vojsku”. Dokumenti dalje pokazuju da je bila riječ o nabavi nekoliko osobnih automobila (mercedesa), a koje “nisu registrirali na HV, odnosno Ministarstvo obrane RH…” Navodi se da su to “okrivljenici” počinili bez znanja i odobrenja tadašnjeg MVP dr. Mate Granića i ministra obrane Gojka Šuška, zbog čega je Sokolić bio razriješen dužnosti generalnog konzula”. Vukojević predlaže za svjedoke Matu Granića i Luku Bebića (tadašnji predsjednik saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost).

    236. U kaznenoj prijavi Vukojević navodi da je Stipe Mesić od Sokolića u srpnju 1993. “od Tomislava Senečića iz Konzulata preuzeo novčana sredstva u iznosu od 5500 DEM namijenjena za humanitarne svrhe (za ratnu siročad)”. Tvrdi da je taj novac Mesić “protupravno prisvojio”. Za svjedoke predlaže tadašnjeg voditelja 7. uprave MVP-a, ali i Juru Radića, te Ivića Pašalića (tada predstojnik Ureda i savjetnik predsjednika Tuđmana). Navodi Vukojević da je o razgovoru od 14. prosinca 1993. te izvještavanju Tuđmana sastavljen transkript, te da je, nakon izbora za predsjednika RH 2000., Mesić tražio da se navodi iz transkripta zaniječu, ako budu izneseni u javnosti. Vukojević predlaže Smiljka Sokola kao svjedoka. Mislimo da je ovo dovoljno jasno tko predvodi našu državu Hrvatsku, koja je spala na Mesićeve margine. Činiti ovakva ratna i kriminalna djela, a za njeh ne odgovarati – sramota je cijelog hrvatskog naroda. Koji izgleda da je jako bolestan duhovno – kada ništa ne vidi što “lažni” predsjednik Hrvatske radi. U završetku našeg apela – Hrvati i Hrvatice, odnosno hrvatski narode osvjesti te se… Prekinimo Mesićevu magiju!

    U Bjelovaru, 19. svibnja 2008.

    VOĐA POKRETA “ŠTIT”
    Branko Stojković

    CROATIA / BJELOVAR
    http://www.stit-bjelovar.hr

    E-mail: brankostojkovic152@yahoo.com
    Telefon: 095/814-82-90

  4. MESIĆ JE BIO PONOS I DIKA SFR-JUGOSLAVIJE

    I SAD SE ZALAŽE ZA POVRATAK SRBA U HRVATSKU

    Priče o destruktivnim ustašama (sad) dolaze iz laboratorija Stjepana Mesića, on je nekada sa svojim pričama 1992 i 1993., tjerao Srbe iz Hrvatske, a sad ih revno skuplja, tj zalaže se da se oni vrate. Arhivske snimke nam još svjedoće o tome – kako je Stjepan Mesić veličao NDH-a kao pobjedu; „Mi nemamo razloga se nikome ispričavati. Ovo što skroz traže od hrvata – ajde idite klekniti u Jasenovac, kleknite ovdje… Mi nemano pred kim što klečati. Mi smo već dva puta pobjedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobjedili 10. Travnja, kada su nam sile osovine priznale Hrvatsku državu. I pobjedilo smo kad smo se našli poslije rata za pobjedničkim stolom opet sa pobjednicima. U drugom svjetskom ratu Hrvati su dva puta pobjedili. Ustaše su bili oni koji su željeli hrvatsku državu.“

    Mesić je razgoličen u svojoj ljudskoj pohlepi. I dalje on nastavlja smišljeno i sustavno ispiranje mozga Hrvatima. Kada je netko završiti u zatvoru za takve laži? Koje su progutale Hrvatsku do kraja. Mesić je bio ponos i dika u SFR-jugoslaviji, kada je palio i žario. Bilo je to što više straha i stresa – to bolje…

    Stjepan Mesić uporno nam prića – o demokraciji, ljudskim pravima i građanskim slobodama? On je (sad) ćak i predsjednik Hrvatske? Nitko ga nije pitao – što je prije radio? Taj Predsjenik Jugoslavije i Vrhovni komandant – koji nam je donesao svu nesreću i prokletstvo. On je čas ustaša – pa čas partizan?

    Hrvati se moraju zbog toga svega sramiti.

    Kuda naš divna zemlja tako ide? Mesić nam prodaje najjeftinije šarlatanstvo. Taj manipulator uništio je puno ljudi – a ponajviše Hrvata.

    Nemamo ništa protiv, da se pošteni Srbi ovdje vrate, ali oni koji su se ogrešili – neka tu ne dolaze.

    U Bjelovaru, 18.07.2008.

    VOĐA HRVATSKOH POKRETA ŠTIT
    Branko Stojković

    CROATIA / BJELOVAR
    http://www.stit-bjelovar.hr

    Telefon: 095/814-82-90
    Email: brankostojkovic152@yahoo.com

  5. BRANKO I ŽIVKA STOJKOVIĆ
    43 000 BJELOVAR
    UL.A.B.ŠIMIĆA 3
    Mob: 095/814-82-90
    1. OPĆINSKO DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO
    43000 BJELOVAR, Ulica Josipa Jelačića 1

    2. POLICIJASKA UPRAVA BJELOVAR
    43000 BJELOVAR, Ulica Vlahe Paljetka bb
    PREDMET : (prijetnja preko druge osobe)
    KAZNENA PRIJAVA
    Poštovani!
    Dana 17. 08. 2008., u Nedjelju oko 02,20 sati bili smo u lokalu „Admiral“ u Bjelovaru, ja i moja supruga Živka. U taj lokal došao je jedan Rom koji se zove Zoran. On je uvijek prije nas pozdravljao, a sad nas nije pozdravio, tj. on je od nas šutio. Da bi potom malo poslije, namjerno, vrlo ljuto u našoj blizini počeo glasno govoriti četvorici Roma i jednom Janjevcu – tako da smo i mi to dobro mogli čuti: „Cigani smrde na bazenu. Mi smo zbog toga imali sastanak. Sad treba skupiti dosta novaca i tužiti ga. Zna se tko je to.“
    Ja sam se svom poznaniku Romu obratio riječima: Prijatelju sjednimo tu i zajedno popijmo kavu. To što pričaš nema nikakve veze sa menom.
    Jučer sam bio u policiji i prijavio sam nepoznatog počinitelja, koji je napisao taj letek o tome što ti govoriš. Na tom letku sam ja potpisan. Letak ja nisam vidio. O njemu sam saznao na gradskom korzu od Darka Domljana, koji mi je prišao. Zoran mi je kazao da je letak našao ispred svojih vrata. I da ga je odnesao u policiju. Iz njegovih riječi sam shvatio da su mu u policiji rekli – da sam ja tu već bio i podnesao prijavu protiv nepoznatog počitelja, odnosno nepoznatog autora.
    Zoran je izašao iz lokala van i iz auta donesao letak o kojem je govorio – te mi ga je pokazao. Ja sam rekao Zoranu da prvi put vidim taj letak i da je ogavan, da nikada tako nešto nebi napisao o Romima.
    Da ja i moja obitelj imamo problema sa jednim Romom i Romkinjom, koji su nam napali kćer. Ali ne sa drugim Romima. Očito netko želi i njih uvući u sukob s menom. No, to sve sam kazao pred nazočnima – koji su tu bili. Ili bolje rečeno sve sam to demantirao o čemu je Zoran pričao.
    Zoran mi je rekao: „ da se ne igram sa tim Romom – jer je on obećao da će me ispikati nožem. Četvorica Roma potvrdila su da dotični Rom o kojem je riječ ima uvijek kod sebe nož. I da je to istina o čemu govori Zoran.
    Dana 19.08.2008., u Utorak oko 23,20 sati bili smo u lokalu „Admiral“ ja i moja supruga Živka, u tom lokalu poslije nas došlo je desetak Roma. Zatim došla je i Romkinja koja namje napala kćer, pogledala je prema nama i ubrzo otišla van s drugom Romkinjom. Nije prošlo ni pola sata, pojavio se je Rom koji je napao našu kćer i koji nas zlostavlja. S njime su došla još petorica Roma. Očito je da nas Rom ponovno želi napasti. Rekao sam supruzi da idemo kući. Ona mi je rekla da ne izlazim van iz lokala i da lokal je pod video nazorom – da tako se neće usuditi nas dirati. Lokal ima dvoja ulazna vrata. Dok su Romi izašli na jedana vrata, mi smo izašli na druga i krenuli prema kući. Oni su nas izdaleka vidjeli i rukama nam prijetili.
    Rom me presreće i prijeti meni i mojoj obiteljii dalje. Od Policije i Državnog odvjetništva očekujem da će poduzeti sve radnje i mjere Zakona koje su propisane.

    U Bjelovaru, 20. 08. 2008. Podnosioci Prijave:
    Branko Stojković i
    Živka Stojković

    BRANKO I ŽIVKA STOJKOVIĆ
    A. B. Šimića br. 3
    43000 Bjelovar
    Telefon: 043/493-926
    Mob: 095/814-82-90
    e-mail: brankostojkovic152@yahoo.com

    MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA
    – Ministar g. Berislav Rončević
    – Ravnatelj policije g. Marijan Benko
    – Unutarnja kontrola Policije
    10000 Zagreb, Ulica grada Vukovara 33

    P R I J A V A

    Dana 15. 08. 2008. (petak) oko 17.05 sati išli smo prema svome stanu (ulica A. B. Šimića br. 3). Bili smo već na izlasku iz Gradskog parka nekih dvadesetak metara do pješačkog prelaza kod Gradske uprave, točnije rečeno: križanje ulica A. B. Šimića, Petra Zrinskog i Trg Eugena Kvaternika.
    U jednom trenutku pojavilo se vozilo iz smjera Pošte, iz kojeg su počeli vikati iz sveg glasa prema nama kroz otvoreni prozor sa suvozačeve strane: „Jebem ti mater četničku, četnik jedan.“
    U vozilu su se nalazili Romkinja i Rom koji je vikao iz svega glasa prema nama. Vozilo (reg. oznaka BJ 572 DO) je prošlo pješački prijelaz i zaustavilo se nekoliko metara dalje. Romkinja i Rom izašli su brzim koracima iz vozila i krenuli prema nama i dalje vičući: „Stojkoviću otac ti je četnik, jebo te on. Još ti samo kokarda fali na glavi.“ Prilazili su nama u namjeri da se sukobe s nama, cijelo vrijeme Rom je držao desnu ruku odozada u džepu ispod majice. (Imao je nešto skriveno u džepu.) Oni došli su na par metara od nas, odnosno preprečili su nam put. Bili smo zatečeni i iznenađeni, jer takvo nešto nismo očekivali. Rom je vikao: „Srbine smrdljivi, sav smrdiš od glave do pete, ajde da se ja i ti ovdje potučemo.“
    Ja sam odgovorio: „Ti si bolesnik. Što da se tučem s tobom kad ti tučeš samo djecu i to djevojčice.“
    Nazvao sam policiju sa svog mobitela. Dok sam govorio dežurnom policajcu da su nas presreli i napali Rom i Romkinja, Rom me je i dalje vrijeđao i prijetio mi: „Ubit ću te, bolje idi iz Bjelovara.“ Te sve uvrede i prijetnje čula je osoba iz policije preko mog mobitela i rekao sam dežurnom policajcu: „Čujete li gospodine kako mi tu prijeti i vrijeđaju me.“ Rom je vikao: Da, neka čuje. To cijelo vrijeme Rom je i dalje imao ruku u zadnjem desnom džepu.
    Do dolaska policije Rom i Romkinja tu su nas vrijeđali svakakvim riječima: „Pička ti materina četnička, ajde da se i ja i ti ovdje potučemo.“ Supruga mi je rekla da se pazim da nešto ima u džepu, i da se maknem od njega.
    Ja sam mu odgovorio: ti bi se s menom tukao, a držiš se za džep. U tom trenu izvukao je ruku iz džepa i udario šakom u svoj dlan lijeve ruke, i ponovno mi pokazivao prema travi gdje hoće da se tučemo. Ja sam mu rekao da je kazneno prijavljen, zato što su on i ta Romkinja 22. 07. 2008. tukli našu maloljetnu kćer Andreu. I da će Policija i Odvjetništvo rješavati taj slučaj, odnosno da ćemo se vidjeti na sudu.
    Po drugi put sam nazvao policiju. Javio se policijski djelatnik i pitao: „A tko ste vi?“ Odgovorio sam da sam zvao Policiju da mene i moju suprugu napadaju Romi. Policajac je na to prekinuo liniju. Nazvao sam i treći put.
    Rom i Romkinja su se vratili prema svom autu i udaljili se s mjesta događaja.
    Mi smo ostali tu do dolaska policije. Došlo je policijsko vozilo s upaljenom rotirkom i dva policijska službenika. Mi smo im sve ispričali što se je desilo. Ubrzo je došlo još jedno policijsko vozilo isto sa dva policijska službenika. Cijeli događaj smo ispričali i njima.
    Dok smo razgovarali mi s policajcima, došli su Rom i Romkinja u autu, Rom je naglo izašao iz auta vičući: „Vi mene tražite?“ Pred četiri policajca je Rom kazao: Zašto sam napao gospodina Stojkovića? Vikao je: Stojković je smrdljivi četnik, i sve prijetnje i uvrede ponovio je pred njima. U ruci je mahao s nekakvim papirom. Pitao sam policajce: zašto to dozvoljavaju, da mi Rom tu prijeti i vrijeđa me, viče da sam četnik, i da će me ubiti i da odlazim iz Bjelovara.
    Policajci su to samo slušali, i ništa nisu poduzimali. Do nas još su došla tri Roma i dvije Romkinje i svi su vikali i isto nas vrijeđali. Policajci i dalje ništa nisu poduzimali.
    Romi koji su došli verbalno su napali policajce kao i mene i moju suprugu. Bilo je glupo gledati kako su se policajci upustili s njima u razgovore, jer oni nisu imali nikakve veze s tim događajem. Rom je i dalje vikao pred četiri policajca meni: „Još ti fali četnička kokarda na glavi!“ Ponovno sam pitao policijske službenike: zašto sve to oni dozvoljavaju? Nato mi je policajac rekao da pređemo cestu i odemo do službenog vozila. Pitao sam policajca: jesam li ja možda tu nešto kriv, kad me zovete na drugu stranu kod policijskog vozila i udaljavate.
    Rekao sam svojoj suprugi da idemo kući i da je sve to besmisleno što se tu raspravlja. Dvojica policajaca su pošli za nama. Htjeli su još nešto razgovarati. Rekao sam policajcima: nemam više što s vama razgovarati. Policija ne štiti ni mene ni moju obitelj. Pustili ste osobu koja nas je napala da ode, a niste ga legitimirali niti utvrdili njegov identitet. Tako da ni ja neznam njegovo pravo ime i prezime. Iako nam je pred mjesec dana tukao maloljetnu kćer. Ni tada nam u policiji nisu rekli njegovo ime i prezime, a bio je priveden na razgovor.
    Sada ga niste priveli u Policijsku postaju, niti ste nad njim izvršili alkotestiranje. Niste ga upozorili da je ostavio auto na cesti krovo parkiran. Dozvolili ste da nas Rom, Romkinja i ostali Romi koji su došli, a nisu imali s nama nikakve veze, vrijeđaju što su čuli i drugi ljudi koji su bili u parku. Niste ga pregledali da li ima kod sebe kakvo oružje. A upozorio sam policajce da je imao nešto u zadnjem desnom džepu.
    Očito je da se taj čovjek ponaša kao „pijani kauboj“, koji je glavnu riječ tu vodio. Nije vrijeđao samo mene i moju suprugu, nego je na ovaj način uvrijedio i omalovažio policiju. Nemoram policiju učiti što treba raditi. Ja i moja supruga smo svjesni da u policiji rade određeni policajci koji su heterogenog sastava i različito motivirani. Takvi policajci su surogat i ne bore se za pravne interese naroda, tj. Hrvatsku i njena ustavno pravna načela. Ako uz to dotira perfidna politika, koja ima suprotna mišljenja mojima, ja sam za takve proganjana osoba. A ovakve slučajeve koriste da mi se osvećuju. Zbog različitih političkih nadzora.
    Na Blagdan (Velika Gospoda) napravili su ovakvu javnu sramotu i izgred. Stvorili su policiji i državi bespotrebne materijalne troškove.
    Kada smo došli kući za nekih dvadesetak minuta došli su dva policijska djelatnika sa službenim vozilom reg. oznaka 020-192, dva policajca koja su bila u parku na licu događaja. Donesli su Zapisnik koji je sačinjavao 4-5 redova i tražili od mene da ga potpišem kako bi protiv dotičnih Roma išla prijava. Odbio sam potpisati takav zapisnik, jer nije sadržavao osnovne podatke ime i prezime protiv koga ide ta prijava.
    Da je policija prije poduzela sve odgovarajuće pravne i zakonske mjere ovo se ne bi desilo. Nego, određeni policajci u policiji mi fingiraju lažne slučajeve. I drago im je kad ja nešto ovakovo doživim. Samo zato što sam ih s punim pravom kritizirao i ukazivao na njihove propuste.

    BRANKO I ŽIVKA STOJKOVIĆ
    Ulica, A.B.Šimića br. 3
    43 000 BJELOVAR
    Mob/tel: 095-814-82-90

    REPUBLIKA HRVATSKA
    MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA
    10 000 ZAGREB, Ulica grada Vukovara
    Kabinet ministra policii gospod. Berislav Rončević
    Faks: 01/6122 452

    Ured ravnatelja policije gospod. Marijan Benko
    10000 Zagreb, Ilica 335
    Faks: 01/3788 012
    pitanja@mup.hr,
    javnost@mup.hr,
    policija@mup.hr,

    Poštovani !

    Moje dijete napali su odrasli Romi, oni tukli su našu kćer i to u pola bijelog dana na ulici. A što je najgore to, bilo je to u blizini policijske Uprave Bjelovar. Koje je to sve sramota za ovu vlast, policiju i državu… Moja kčer ima 17. Godina , što znači da je maloljetna. Ona je povučena curica. I mi roditelji nismo nikada imali s njom ikakvih problema. Naša Andrea sad je završila srednju školu.

    Jučer oko 13,40 sati (22.07.2008., utorak) nazvala me je sa svoga mobitela kćer da su nju injene dvije kolegice napali Romi. One su zatim otišle u policiju. Kada sam ja tamo došao, dijete mi je bilo uplakano, tj. splašeno. Kćer mi se je sva tresla…

    Moja kćer tu je sjedila u hodniku policije, bespomoćno, a nitko od policajaca nije ju ništa pitao, niti je štogod poduzimao… Ja sam se obratio tu dežurnom policajcu – rekao sam mu; da su mi napali kćer. Čovjek je bezvoljno telefonirao. Mi smo tu čekali i dalje.

    Pojavila se je jadna gospođa i kazala nam da dođemo s njom na drugi kat – da obavi s nama razgovor. Ta gospođa, kada je ispitala moju kćer u mojoj nazočnosti – što s ej desilo, počela je tu pričati o našim pravima i zakonima. Meni je to sve izgledalo birokratski – upitao sam tu gospođu što je policija poduzela da se napadaći dovedu u policiju. Moja kćer je detaljno tu ispričala i opisala napadaće. Čak je i zapamtila broj registracijske tablice.

    Gospođa inspektorica je rekla da su ti Romi dobro njima poznati. Ja sam joj reakao da nisam zadovoljan kako policija odrađuje ovaj slućaj, odnosno da u svom posao bi se trebala daleko više angažirati – te da prestupnici – nisu daleko i da su ovdje trebali već biti privedeni. Inspektorica se je samo smješkala.

    Ja i moja kćer Andrea Stojković, sišli smo u prizemlje hodnika tamo gdje smo več bili – čekali smo da policija privede napadaće. U međuvremenu došla je i supruga Živka, koja je tražila da ju primi naćelnica Marija Galić. Dežurni policajac je rekao da je gospođa Galić na satanku i da je nemože primiti. Moja supruga je inzistirala da ju primi njezin zamjenik ili bilo tko od šefova. Policajac je uporno ponavljao da nema nikoga i da je ne može nitko primiti, da on ništa tu nemože… Još smo u istom hodniku stajali jedan sat i pol. Nikoga policija od napadaća nije privela. Mi smo razočarani s takvim ponašanjem poslije otišli kući.

    Druga kćer Andriana Stojković, rekla nam je – da je vidjela toga debelog Roma (koji ima oko 150 kilograma) kao se vozi u autu ispred našega stana i gleda u dvorište. Ovo je stvarno smiješno – da policija takvu osobu ne može nači, a znadu gdje živi – vrlo blizu u centru grada.

    Moja kćer Andrea jućer (22.07.2008.) dobila je SMS – poruku iz policije – da dođe po svoju novu (izrađenu ) osobnu iskaznicu, na tom putu prema policiji u Franjevačkoj ulici, koja je suprotna od ulice Vlahe Paljetka – gdje se nalazi policijska Uprava – biva napadnuta od strane Roma.

    Andrea je prelazila sa kolegicama preko pješačkog prelaza, kada su s autu naišli Romi, koji su im trubili da se požure. Moja kćer im je rukom pokatzala da što se bune, u tome smislu da ne žele trčati preko pješačkog. Romkinja je izašla iz auta i ošamarila je moju kćer Andreu, koja je dignula ruke da se brani. Iz auta je izašao Rom i nogom udario moju kčer u bedro. On navalio je i na kolegice od moje kčeri, koje su počele vikati – da ih ostavi na miru.

    Sramota je, da odrasli Romi tuku djecu. Ovo nije jednini slućaj, koji je policija zabilježila – jer oni su več dobro poznati policiji po takvom ponašanju. Pitam: Što je policija do sada činila i poduzela – da se ovakvi slućajevi spreče?

    Jučer (22.07.2208.,) dok smo našu kćer posilje podne vozili u bolnicu, susreli smo se sa tiim istim Romima na bolničkom parkiralištu – oni bili su udaljeni od nas 15-tak metara, a debeli Rom pokazivao je znakove – kao da je spreman da se tuće s menom – ja ga neću dirati, niti sam u njih ja gledao – ovo želi riješiti legalnim i zakonskim putem… Boli me ova nepravda jer policija ne štiti ni mene ni moju obitelj. Jer sam njihov rad u nekoliko navrata oubiljno kritizirao i vama kao prepostavljenima, određene policajce prijavljivao…

    Kada smo došli u bolničku ambulantu sa kćerkom na pregled, apsurdno je bilo vidjeti tu – kako Romkinju doktora simulira – da je ona zadobila neke povrede. Stvarno ovo je sve bezobrazluk. Činjenica je, kada bi bjelovarska policija bolje radi svoj posa, do ovakvih stvari ne bi dolazilo. Tko će biti sljedeća žrtva?

    Moram se sada prisjetiti ovdje, kako je taj isti Rom, na bjelovarskoj tržnici i njegovih desetak Roma napalo jednog čovjeka i ženu u autu – tako da su ima razbili cijelii auto. U slućaju policija nije mogla naći počinitelja. Ja sam bio očevidac tog slućaja. Policiji sam (tada) detaljno ispričao taj događaj, ali sam im rekao – da me u to ne mješaju i da želim ostati anonima. Da asam ispunio svoju građansku dužnost. Iz policije je procurilo sve do Roma, da sam ih ja prokazao, odnosno taj isti Rom je posilije u nekoliko navrata me na ulici provocirao.

    Zamoljavam Vas kao nadležnu instituciju, obračam se Vašem imenu – da po slovu zakona poduzmete sve pravno- valjane radnje i mjere. I da spriječite ovakve pojave, kako se više ovakve stvari nebi dogodile… Podnjeti ću kazneku prijavu kod Općinskog državnog odvjetništva u Bjelovaru, protiv tih (Roma)osoba – protiv kojih je policija vjerojatno utvrdila identitet, ili bolje rečeno prikupila određene informacije.

    Primite izraze našaeg osobnog poštovanja!

    U Bjelovaru, 23.07.2008.

    PODNOSIOCI PRIJAVE:
    (RODITELJI)
    Branko i Živka Stojković

    Evo odgovora što je policija poduzela na našu Prijavu:

    REPUBLIKA HRVATSKA
    MINISARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA
    POLICIJSKA UPRAVA
    BJELOVARSKO-BILOGORSKA
    Broj: 511-02-01-113/45-08.
    Bjelovar, 08. 08. 2008.

    BRANKO STOJKOVIĆ
    BJELOVAR
    A. B. Šimića br. 3

    Poštovani,
    Od strane MUP-a RH, Ravnateljstva policije, proslijeđena nam je Vaša predstavka u kojoj izražavate nezadovoljstvo načinom postupanja policijskih službenika ove PU po prijavi Vaše kćeri Andree mlljt. Stojković da su ju dana 22. 07. 2008. g. na ulici napale dvije osobe romskog podrijetla.
    Poduzetim izvidima utvrđeno je da su policijski službenici odmah nakon zaprimanja dojave poduzeli sve potrebne mjere i radnje u cilju utvrđivanja identiteta osoba koje su dana 22. 07. 2008.g. napale Vašu kćer. Kako je obavljenim razgovorima utvrđeno da je došlo do međusobnog sukoba između Vaše kćeri i spomenutih osoba, protiv svih troje biti će podnesen optužni prijedlog Prekršajnom sudu u Bjelovaru pod br. 511-02-05/1-PUOP-423/08. zbog počinjenog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.
    S obzirom da u postupanju policijskih službenika nisu utvrđeni propusti, niti povrede zakonskih propisa, Vašu predstavku smatramo neutemeljenom.

    S poštovanjem,
    NAČELNICA PU:
    Marija Galić, dipl. Iur.
    Potpisao je: p H. Mašinović
    i žig Policije

    Napomena: Ovaj odgovor preuzeo sam 13. 08. 2008. godine.

    Ovakav odgovor je sramotan na okolnosti koje su se desile. Činjenica je da je Hamdija Mašinović je osoba koja me godinama lažno proganja i namješta mi razne slučajeve, tj. lažna kaznena djela. Tako ispada da Policija u Hrvatskoj grubo krši ljudska prava.
    Osobno se pitam: Tko je danas zamjenik načelnice Policijske uprave u Bjelovaru. Za vrijeme rata u Hrvatskoj od zapovjednika specijalne policije „Omege“ Hamdije Mašinovića ljudi su ubijali tj. radili velike ratne zločine (dokaz su osuđene osobe). Danas Hamdija Mašinović ne snosi nikakvu odgovornost nego je on zamjenik načelnice Policije u Bjelovaru, koji proganja sve normalne ljude. Što znači da i dalje zloupotrebljava svoj položaj i ovlasti. Ne proganja samo mene, nego cijelu moju obitelj, čak i moju maloljetnu djecu. Svima nama namješta lažne montirane procese što je dokaz i njegov odgovor u predstavci koju sam primio. Neznam zašto to cijeli vrh Policije MUP-a dopušta, da li mu daje „zeleno svjetlo“? Podaci koje ja osobno imam o njemu vrlo su tragični i crni, ogorčen sam i zato ovako govorim, jer Hamdija Mašinović đonom ide na nas. Jer sam ga u nekoliko slučajeva već prijavio.

    Da dokažemo težinu prijave i olakog policijskog poigravanja sa menom i mojom obitelji. Moja kćer je žrtva, a ide na sud. Tko to sve dopušta?

    REPUBLIKA HRVATSKA
    OPĆINSKO DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO
    U BJELOVARU

    Z A P I S N I K
    Sastavljen u prostorijama Općinskog državnog odvjetništva u Bjelovaru dana 23. Srpnja 2008. u 12.30 sati

    PRISUTNI:
    Mirjana Vukorepa, zamjenica općinske državne odvjetnice

    U ovo državno odvjetništvo pristupila je nepozvana maloljetna Andrea Stojković iz Bjelovara, A. B. Šimića 3, u pratnji oca i zakonskog zastupnika Branka Stojkovića čiji identitet je utvrđen uvidom u osobnu iskaznicu broj 103355740, izdanu u PU Bjelovarsko bilogorskoj PP Bjelovar dana 04. srpnja 2008. te nakon što je upozorena na posljedice lažnog prijavljivanja kaznenog djela podnosi slijedeću

    K A Z N E N U P R I J A V U

    Protiv:
    NN muškog počinitelja Romskog podrijetla te NN ženska osoba Romskog podrijetla,

    Zbog kaznenog djela tjelesne ozljede iz članka 98. Kaznenog zakona u vezi sa člankom 102. Kaznenog zakona.

    Dana 22. srpnja 2008. u poslijepodnevnim satima kretala sam se Franjevačkom ulicom u Bjelovaru u pravcu Policijske uprave, budući da sam dobila SMS poruku da mi je izrađena osobna iskaznica te da je dođem podići u postaju. Kretala sam se lijevom stranom ceste sa poznanicom po imenu Kristina, čijeg prezimena se ne sjećam osim da je zaposlena u kauflandu, te sa Mihaelom maloljetnom Gavran. Dolaskom do pješačkog prijelaza ispred zgrade Stomatologije smo odlučile prijeći cestu na pješačkom prijelazu kada je iz pravca Zvijeraca naišlo osobno vozilo marke BMW reg. oznaka BJ 764-EF u kojem su se nalazile 3 osobe romske nacionalnosti, time da su se dvije muške osobe nalazile na mjestu vozača i suvozača dok je ženska osoba sjedila odostraga. Prelazeći cestu navedene osobe u vozilu su trubile tražeći od nas da bržim korakom prelazimo cestu, na što sam ja reagirala dignuvši ruku, nakon čega smo nastavili prelaziti pješački prijelaz. Dolaskom do trgovine Europek, za što nam je trebalo nekoliko sekundi vremena okrenula sam se i zamijetila kako je navedeno osobno vozilo nalazilo parkirano na djelu gdje je stajalište autobusa.
    Zamijetivši isto vozilo vidjela sam kako jedna od osoba i to muška osoba koja se je nalazila na mjestu vozača izlazi iz vozila, radi se o osobi krupnijeg stasa, visine oko 175 cm, duže crne kose do ramena, sa ogromnim zlatnim lančićem oko vrata i sa velikom tetovažom na desnoj ruci, ta je osoba krenula prema mena vičući da što ja njemu pokazujem, u kojem trenutko sam se ja vidno preplašena okrenula da pođem međutim isti me je primio za ruku iznad lakta, i to u dva navrata jer sam ja pokušavala otići što dalje od njega, i u tim trenucima se je pored nas stvorila ženska osoba, koju sam prethodno vidjela u istom vozilu. Radi se također o osobi romske nacionalnosti, nešto nižeg rasta, plave kose skupljene u rep ili punđu.
    Ta ženska osoba je tada počela meni nešto govoriti, mislim da je govorila na romskom jeziku, jer je ja nisam ništa razumjela i ona je dolazeći prema meni jednostavno prišla i ošamarila me u lijevu stranu lica. Kada se je to događalo mene ta muška osoba više nije držala za ruku ali je stajao sa strane i promatrao je sve to. Moje prijateljice su za cijelo to vrijeme stajale pored mene i bile su također u šoku i iznenađene cijelim tim događajem.
    Nakon toga me je ta ženska osoba napala tako da je u bijesu nasrnula na meni, time da se ja sada nemogu izjasniti da li me je ona tada još čime i gdje udarila jer se ja od silogivosti tog napada nisam uspjela snaći i bila sam iznenađena tom reakcijom, tako da su moje prijateljice koje su se nalazile pored mene priskočile da mi pomognu te su tu žensku osobu odmicale što dalje od mene jer je ona uporno nasrtala prema meni.
    U trenutko kada je ta ženska osoba nasrnula na mene i kada su mi moje prijateljice priskočile u pomoć, muškarac koji je stajao do te ženske osobe je također krenuo prema meni i tada me je tako jako i silovito udario svojom nogom obuvenom u cipuelu u moju lijevu natkoljenicu da sam ja od siline tog udarca posrnula i gotovo sam pala na pod ali sam se posljednjim atomima snage uspjela održati na nogama.
    Nakon toga su moje prijateljice i to Kristina i Mihaela počele vikati na tu mušku i žensku osobu da nas ostave na miru, te je ženska osoba krenula prema osobnom vozilu dok je muškarac ostao stajati sa strane, a mi smo polako krenule prema policijskoj postaji, i na nekih par metara ja sam se okrenula i zamijetila kako je navedeni muškarac koji me je udario opet krenuo prema nama ali mi smo se samo požurile prema naprijed i mislim da se je on tada vratio do vozila.
    Cijeli taj događaj me je užasnuo i šokirao tim više što ja doista nisam ama baš ništa radila, je ponavljam pokret ruku koji sam ja napravila na pješačkom prijelazu nije bio nikakav uvredljiv pokret ili nešto slično tome da bi kod navedenih osoba izazvalo upravo ovakvu reakciju i dovelo do mog ozljeđivanja tim više što ja osobno navedene osobe niti ne poznajem. Ja sam ove godine završila srednju trgovačku školu, mirne sam i povućene naravi te nikada nisam imala bilo kakvih izgreda ili sukoba sa bilo kim. Navedeni događaj me je duboko uznemirio i šokirao.
    Treća osoba koja se nalazila na mjestu suvozača za cijelo vrijeme ovog događaja nije izlazila iz vozila a radi se o mlađoj muškoj osobi, mojih godina.
    Moje prijateljice koje su se nalazile sa mnom također imaju saznanja o događaju te ih se na te okolnosti može ispitati.
    Nalazim kako je na moju štetu počinjeno kazneno djelo tjelesne ozljede od strane NN muške i ženske osobe te tražim da se provede operativna obrada i utvrdi identitet počinitelja.
    Konstatira se da je oštećenica tijekom pričanja događaja, govoreći o navedenim NN osobama kao i tome kako su je udarale plakala.
    Oštećenica prilaže ambulantni list OB Bjelovar o ozljedama koje je zadobila dana 22. Srpnja 2008.
    Z.Z. oštećenice otac Branko Stojković prilaže podnesak koji se odnosi na inkriminirani događaj 22. srpnja 2008.
    Nakon što je stranka upozorena da može pročitati zapisnik, ista to odbija učiniti jer je slušala glasni diktat istoga što potvrđuje i svojim potpisom.
    DOVRŠENO u 13.30 sati.

    U potpisu:
    ZAMJENICA ODO: STRANKA:
    Mirjana Vukorepa (vlastoručno) Andrea Stojković (vlastoručno)
    Z.Z. Branko Stojković (vlastoručno)

    Vezano uz gore navedenu Kaznenu prijavu koju smo podnijeli 22. 07. 2008. ističemo da Policija nije poduzela odgovarajuće mjere, već dopušta linč nad menom i mojom obitelji. Da se je prema tim osobama – Romima iz Policije nešto poduzele, ja i moja supruga ne bi doživjeli ovakav sramotni napad s njihove strane.
    Činjenica je da me je bjelovarska Policija nekoliko puta lažno kazneno gonila, a na Sudu sam oslobođen. Tko za takve stvari snosi odgovornost. I kako se nešto takvo i dalje može događati?
    Dotični Rom i njegovi Romi ugrožavaju i povređuju osobne slobode i prava čovjeka (mene i moje supruge) zaštićene Ustavom RH članak 1. KZ-a.
    Nadalje, članak 33. st. 3 KZ-a navodi pokušaj ozljeđivanja, te prijetnja članak 129. st. 1. KZ-a, kao i nasilničko ponašanje članak 331 KZ-a.
    Sve ove pravne norme iz KZ-a Policija je izostavila kada se radi o meni.

    Napominjem: Istog Roma znam već desetak godina. Znam ga iz grada iz viđenja. Sada ću opisati na koji način sam došao u sukog sa njime. Prije 4-5 godina slučajno sam se zatekao na Gradskoj tržnici u Bjelovaru, kada u oko podne on i još desetak njegovih Roma napali jednog čovjeka i njegovu ženu (obitelj Subotičanec). Samo zato što se htio parkirati tamo gdje su oni stajali. Svi Romi zajedno muški i ženski skočili su na automobil i počeli šakama, nogama i laktivima tući po autu. Tome čovjeku su razbili cijeli auto, on i žena su ostali u šoku. Zvali su Policiju, ali Policija nije znala o kojim se počiniteljima radi – tada sam ja policiji pomogao da se otkriju počinitelji. Iz Policije je procurila informacija do Roma da sam ih ja prokazao. Ja sam obavio samo svoju građansku dužnost.
    Od tada me taj Rom ali ti ti njegovi učestalo provocira i izaziva. Kada je Rom napao moju kćer Andreu mlljt. Stojković, napomenuo joj je da mu je dosta njezinog oca. Iz ovoga proizlazi da ju je napao namjerno kako bi mene opet izazvao. Sva ova djela je dotični Rom počinio sa predomišljajem, čak i kada je okrenuo auto na cesti i vratio se da mi tuče kćer.

    Ovdje želim skrenuti pozornost da ukoliko Policija nebude mene i moju obitelj zaštitila (kao što nas i do sada nije štitila) od ovakvih napada, morati ću biti prisiljen naći određeni način da se sam obranim i zaštitim.
    Kada me je Rom pred četiri policijska djelatnika zvao da se s njim tučem tamo po strani u parku – rekao sam mu da može samo ako se kod Javnog bilježnika potpiše i da izjavu, da za posljedice u tom slučaju izuzmu se Policija, Odvjetništvo i Sud, i da ne odgovaram za njegove povrede. Na to je Rom ostao izbezumljen.

    Zašto govorim ovakvim riječnikom, jer moram braniti svoju čast i dostojanstvo, i ne želim da mi je itko gazi.

    Branko Stojković
    A.B. Šimića 3
    43000 Bjelovar

    POLICIJSKA UPRAVA BJELOVAR
    43000 BJELOVAR
    Ulica Vlahe Paljetka bb

    P R I J A V A
    Sada sam bio na Gradskom korzu. Prišao mi je jedan poznanik, koji se zove Darko Domljan. Znam da živi u Haulikovoj ulici u Bjelovaru. On mi je rekao: „da mi čestita što sam napisao letak, tj. članak o ciganskom gradu, i da je to sve istina.“ Ja sam mu rekao da to nisam ja napisao. Istog momenta sa svog mobilnog telefona nazvao sam Policiju, te prijavio da se ograđujem od toga, jer ja nisam to napisao.
    Ovim putem prijavljujem nepoznatog počinitelja. Tekst ja nisam ni vidio, niti znam što piše. Ali iz razgovora sa Domljanom saznao sam da sam ja potpisan.

    U ponedjeljak 18. 08. 2008. godine podnijeti ću Kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja na Općinskom državnom odvjetništvu.

    S poštovanjem!

    U Bjelovaru, 16. 08. 2008.
    Sati 12.40
    PODNOSIOC PRIJAVE:
    Branko Stojković

    NAPOMENA:
    Dana 16. 08. 2008. oko 13.30 sati ja i moja supruga Živka Stojković pristupili smo u Policijsku upravu Bjelovar, kako bi predali gore navedenu PRIJAVU. Rekli su nam da urudžbeni ne radi, jer nije radni dan i da PRIJAVU donesemo i predamo u ponedjeljak 18. 08. 2008.
    Dežurni policajac (koji je i zapirmio moju telefonsku prijavu) zamolio me je da tu malo sačekam dolazak policijskog djelatnika koji će sa mnom obaviti razgovor na te okolnosti. Policajac (broj značke MUP-a 27538) razgovarao je samnom i načinio službenu zabilješku.

    Na kraju ove pismene predstavke i to podkrepljene sa dokumentacijom, zamoljavam Naslov kojem se obraćam da provede sve zakonske mjere protiv ovakvih nasilnika, tj. da uzmu u zaštitu mene i moju obitelj. Ističem da od tih događaja Romi mi učestalo obilaze oko stana.
    Prijavu sam poslao na sve adrese i svima mjerodavnim tijelima u Republici Hrvatskoj. Zvali smo me telefonski iz Sabora RH, tajnica iz Ureda podpredsjednice Sabora gđe. Đurđe Adlešić da su zaprimili našu prijavi i proslijedili je dalje na postupanje.
    U vezi prijave obratili smo se i Državnoj pravobraniteljici za djecu gđi. Mila Jelavić koja je također dobila svu dokumentaciju od nas, i rekla da će se posebno zauzeti za našu maloljetnu kćer da počinitelji budu kažnjeni.
    Telefonski su nas zvali iz Ureda za ravnopravnost spolova gdje su od nas tražili da im dostavimo putem pošte sve papire sa original potpisima, koji će im služiti kao punomoć da mogu zaštititi našu kćer odnosno našu djecu.
    Želim napomenuti na kraju da sam poslije napada na nas o svemu htio obavijestiti i nadležne u Zagrebu putem otvorenog službenog telefonskog broja 0800 0092 na koji mi se uopće nitko ne javlja, iako sam zvao barem 30 puta taj dan. Na što sve ovo liči i kome da se ja obratim?
    S poštovanjem!
    U Bjelovaru, 16. 08. 2008.
    PODNOSIOCI PRIJAVE:
    Branko Stojković i
    Živka Stojković

    2. 17-08-2008 13:34
    .
    Ko tu opće pije, a ko plaća?

    Ukratko: 2-3 pitanja:

    1. – Zakaj tog Stojkovića nazivaju četnikom, i je li to utemeljeno njegovim iskazima, ponašanjem i radnjama tijekom četničke agresije na Hrvatsku (u prijevodu, je li on bjelovarski Ležaja)?

    2. – Ako je fakat četnik, zakaj ga policija ne goni, već to moraju raditi Romi?

    3. – Ako je nevin građanin hrvatske države, zakaj policija dopušta takvo ponašanje prema njemu?

    Iz čiste znatiželje.

    Jer ako pogledam kako se po zatvorima trpaju Glavaš, Norac, Gudelj, Gotovina, itd… itd…

    Tko ovdje dijeli pravdu?

    Je li u ptanju osoba koja hrvatsku državu ne priznaje, ali inzistira na zaštiti od Hrvata?

    Ili se radi o poštenom čovjeku i obitelji koji su i za vrijeme srbske agresije bili pošteni, ali ih danas netko maltretira bez razloga?

    Sorry ak nekome nije jasno, al meni je jako bitno kaj je tko radio za vrijeme srbsko-crnogorsko-četničke agresije na Hrvatsku, i na tome i jedino tome temeljim ikakve zaključke.

    Ovo mi sve liči na najobičniju birtijašku spiku lokalnih pijandura.

    KOMENTAR je skinut sa stranica
    http://www.domovinskirat.hr/content/view/9613/1566/

    ZLOSTAVLJANJE / MUKE U BJELOVARU
    Zlostavljaju nas, psuju, govore da smo neprijatelji Hrvatske i tuku našu kćer.
    TEKST JE PRENESEN SA:
    http://www.sutra.hr/pregled/zlostavljanje/7354/citatelj-zlostavljaju-nas-psuju-govore-da-smo-neprijatelji-hrvatske-i-tuku-nasu-kcer

  6. OD ŠEFA PARTIJE DO ŠEFA HRVATSKOG SABORA
    Kaže Luka Bebić da se ne srami svog članstva u KPJ-a. Apsurdno je da taj sin palog partizanskog borca sad je predsjednik SaboraRH. On je nakada zagovarao socijalistički poredak, a danas je preivatni poduzetnik – vlasnik plantaža maslina i mandarina. Luka Bebić (HDZ) sad je zaljubljen u Hrvatsku. Te govori da je razočaran socijalističkim sustavom – a taj sustav mu je sve pružio. Partija ga je školovala i od nje je dobro živio. No, isti ti članovi KPJ-a koji danas imaju drugi naziv, jer sad se zovu HDZ-e. Kći Asija Bebić visoko kotira u HDZ-u. Vladimir Šeks je kum od Luke bebića, njih dvojica su vladari Sabora. Ista partija ima drugu prčiju. Ona je ponovo na grbači hrvatskog naroda. Dobar dio proračuna troši se na njihovu stranku HDZ. A zaštita građana je kao socijala obješena „mačku na rep“. Otome se ne govori kako ljudi žive.
    Lopovi u preprodaji naših propalih poduzeća zaradili su milijune kuna. A nikome oni porez nisu platili. Ovih dana prozvani Milan Bandić (SDP) ponovo je bio na udaru medija, da je pronevjerio novac. Zanimljivo je, da svaki puta kad ga novinari upitaju gdje je novac – on odgovara tko zna po koji put: „Neka institucije pravne države rade svoj posao:“ Kako nije sram te institucije da šute kad im Bandić spoćitava – da ništa ne rade. Očogledno je da svi zajedno oni kradu novac od naroda. Nikome za ništa ne odgovaraju. Što sad rade političari koje su (tobože) izabrali građani, tj. birači birali. Danas jedni te isti komunisti sole nam i ispiraju mozak. Svi oni koji su pomogli njima i Stjepanu Mesiću da dođu na vlast, učinili su veliku štetu Hrvatima. Komunisti su izveli odgovarajući manevar, odnosno prevrat u svoju korist. Ja osobno znam, ili bolje rečeno kada Sanadera čujem kako muca ispred TV-e kamera, ja znam da je ovo kraj za svakog Hrvata. Političari u Hrvatskoj kradu novac od države, otvaraju svoje vlastite trgovine, restorane i druge razne firme. Isti ne plaćaju porez i svoje poslove vode gotovinom. Kazneno ne odgovaraju, jer je sve u njihovim rukama.
    Branku Stojkoviću zabranjuje se javni rad i nastupi u medijima. Samo zato što on razotkriva tko je Hrvatskoj nanesao veliku štetu. I tko su glavni akteri urote protiv hrvatskog naroda. On govori kako gotovo nema sumnje – da su se komunistički nasljednici (m i njihova djeca) vratili se na političku scenu, te Hrvatsku pretvorili u opasnost. U našem društvu vlada letargija, nije čudo zašto se večina ljudi ne bore protiv sve slabije kupovne moći i onih kojih su ih puno puta prevarili.
    Vođa pokreta ŠTIT
    Branko Stojković
    CROATIA / BJELOVAR
    Mob/tel: 095/814-82-90
    brankostojkovic152@yahoo.com

  7. 11.02.2004.
    GDJE DOVESTI SVA SMEĆA NEGO U BJELOVAR

    Hitno je sazvana
    sjednici Eko-stožera Bjelovarsko-
    bilogorske županije,
    potvrđeno je da se neće dopustit
    odlaganje otpada s
    drugih teritorija niti na jednom
    od odlagali.tu na području županije.
    Sjednica je sazvana zbog
    nedavno potpisanoga ugovora
    Grada Varaždina i Općine
    Severin o odlaganju varaždinskoga smeća na severinskom
    odlagalištu Ciglana, pa
    su time ujedno i stopirane
    odredbe ugovora, a varaždinskom smeću zabranjen
    dovoz.
    Predsjednik Eko-stožera,
    župan Damir Bajs rekao je
    da njih nitko nije obavijestio
    o tome ugovoru, već su o svemu
    saznali iz novina. Sjednici
    je, osim načelnika općina,
    prisustvovao i načelnik
    PU Bjelovarsko-bilogorske
    Dražen Prapotnik.
    »Eko-stožer je danas donio
    niz jednoglasnih odluka o
    zabrani odlaganja smeća s
    drugih područja, a i Inspekcija
    zaštite okoliša i prostornog
    uređenja, naložila je
    uklanjanje i zabranila daljnje
    odlaganje otpada u Severinu
    «, rekao je župan Bajs.
    Dodao je da sanaciji Ciglane
    prethodi ishođenje Studije
    utjecaja na okoliš i donošenje Programa sanacije. Zato
    će zabranu odlaganja bilo
    kakvog otpada iz Varaždina
    na teritoriju Bjelovarsko-bilogorske
    županije kontrolirati
    Policijska uprava Bjelovarsko-
    bilogorska, naglasio
    je župan.
    Dodao je da će istodobno,
    bjelovarske inspekcije zaštite
    okoli.a, preispitati zakonitost
    i pravovaljanost odluke
    Općine Severin o odlaganju
    varaždinskoga otpada
    na Ciglani. Također će se pokrenuti
    postupak utvrđivanja
    odgovornosti u Općini
    Severin, ali i u Gradu Varaždinu.
    Također se zahtjeva, da inspekcija
    provede rješenje od
    15. studenoga 2000. godine,
    kojom je Općina Severin bila
    zadužena da ukloni i raskrči
    divlji deponij Ciglanu, a tamošnji otpad zbrine na bjelovarskom
    deponiju Doline.

    Sami sebi su složili aferu kako bi varali građane. Đurđa Adlešić je dogovorila dovoženje smeća iz Varađdina u Bjelovarski kraj. Ona je dogovorila sa gradonačelnikom Ivanom Čehokom. Načelnik Općine Severina Mato Burić (HSS) je sve dogovorio sa Adlešićkom. Što to sve treba da znači? Lažni statista župan Damir Bajs (HSS, tobože on se zalaže za Eko-logiju. Ubiti svi oni prave glupane of građana.

    BRANKO STOJKOVIĆ – ŠTIT
    BJELOVAR / CROATIA

  8. JE LI TO SLOBODA KOJU HRVATI SU ZASLUŽILI?
    Mediji mogu stvarno do od naroda učiniti bolesnike i budale, pogotovo ako su u rukama diktatora i despota. Ova vlast zabranila je u Hrvatskoj slobodu govora i mišljenja, ljudska prava i građanske slobode. Isto tako – zabranila je: slobodu pisanja na Internetu, pušenje, nastupe Marka Perkovića Tomsona itd. Što još u Hrvatskoj neće biti zabranuto?
    MESIĆ GRADI SEBI KARIJERU NA GROBOVIMA HRVATA
    Mesić i Sanader hoće da Hrvati zaplaču za Jugoslavijom i SKJ-u. štediti na mrtvim braniteljima i stezanje remena nad živim Hrvatima, stvarno je kretenizam političara koji su pravi provokatori. Mesić dade izjave za medije, zatim otputuje u Katar, da se provodi po svijetu, a glupi narod neka se svađa međusobno.
    DRŽAVA JE OKRENUTA NA GLAVAČKE
    Ovih dana mogli smo čitati u novinama, kako gotovo svakodnevno ljudi ostaju bez posla. I to malo poduzeća koje još radi se gasi, tj zatvaraju se. U dnevniku TV-nova 03.12.2008., dat je izvještaj, da po provedenoj anketi Stjepan Mesić je najpopularniji političar u Hrvatskoj. Pa stvarno što je ovom narodu i o čemo on razmišlja?
    JE SU LI HRVATI BOLESTAN NAROD?
    U hrvatskoj nitko ne smije biti priveden ili uhićen zato što drugačije misli, izjavio je premijer Ivo Sanader, on se je javno ogradio od uhićenja, ispitivanja i premlačivanja, oduzimanja kompljuterskih softvera, premetačina, montiranih proganjanja i procesa itd. Novi ministar policije Tomislav Karamarko kazao je – nema novih prekršajnih prijava zbog izražavanja na Internetu,.., prosvjeda, odnosno svog mišljenja. Takve pojave se neće sprečavati…
    HRVATSKA JE POKORENA, POROBLJENA I UNIŠTENA ZEMLJA
    Određeni mediji stalno lažu za Mesića i Sanadera. Situacija u Hrvatskoj je katastrofalna, crnja nego što se može zamisliti. A Mesić i Sanader nas svakodnevno ubjeđuju kako idemo naprijed. Iako sve više ima obitelji koje gladuhu i nemaju od čega živjeti – o svemu se žuti i nitko žestoko se ne buni. Hrvatski sindikati su prodsali svoju dušu đavolu…
    SRAMOTNO JE KAKO LJUDI ZAVRŠAVAJU KAO SIROTINA NA ULICAMA
    Hrvatska je pod vlašću Mesića i Sanadera duhovno i materijalno propala. Na prvoj stranici tjednika „Globus“ od 05.12.2008., osvanuo je na naslovnici drug Josip Broz Tito, dok u unutrašnjosti te novine prikazuje se Stjepana Mesića, nalte ne kao drugog Tita. Cijela kolekcija fotografija i napisa veliča Mesića, kao u katarskom emiratu lijepo uživa kraj vila i bazena i palača…
    DOSTA NAM JE POLITIČKIH KARIJERISTA I NASILJA NAD GRAĐANIMA
    Pitam: ZAŠTO – mi Hrvati moramo slijediti bolesne želje Mesića i Sanadera? Oni stalno lažu i prave nas budalama. Mi slijedimo vlast koja hrvatski ne misli, niti oni Hrvatsku doživljavaju kao svoju domovinu. Več smo se naviknuli na Mesićeve i Sanaderove laži i skandale, prijevare i zablude…
    U Bjelovaru, 04.12.2008.

    BRANKO STOJKOVIĆ – ŠTIT
    Mob / tel: 095/814-82-90, brankostojkovic152@yahoo.com CROATIA

  9. SLOBODA MIŠLJENA – HRVATSKA POLITIČKA ARENA

    DOMOVINO NEDAJ DA TI PLJUJU IME !

    PIŠE: Branko Stojković

    BRANKO STOJKOVIĆ JE NEPOKOLEBLJIVO UVIJEREN U ISPRAVNOST SVOG MIŠLJENJA

    Zbog kritike koju je sijao oko sebe, Branko Stojković se je našao izoliran od “zatucane sredine”. Kao vvješti govornik, on je parao kao grom iz vedra neba po cijeloj zemlji. Došlo je do potpunog raskoraka između njega i ljudi koji ga okružuju. Rušeći njihove dogme, i mnoge laži s kojima su bili zadojeni, Stojković je postao pravi buntovnik. On je upadao u sve oštrije sukobe s aktualnom politikom “prokleto – sotonskim ljudima”, kojima je tama zamračila um. Tako živjeli su u ropstvu svog bolesnog uma – dok se nije pojavio Branko Stojković i u oči im kazao ono što ih sljeduje. Protiv njega su je digla i policija i odvjetništvo – jer javno ih je prozvao da ne rade svoj posao, nego da su sateliti plačenika.

    Stojkovićevo mišljenje je čvrsto i nepokolebljivo. Misija Branka Stojkovića popračena je ratom, zaklonjena je iz ŠTIT-a, koji je sam Bog, koji se je pripremio za obranu od zla. U tom pogledu imao je pravu političku polemiku. Jasnoča izražavanja davala mu je moć, da prijanja uz pravdu i istinu, samo uz takvu vjeru on je napredovao. Diskusija o slobodi govora i mišljenja vodila ga je na najširu platformu znanja, koja mu je pomogla da se pročuje njegovo ime.

    Neki sugrađani pitaju Branka Stojkovića – “kako bi on riješio političku krizu i situaciju u Hrvatskoj?! Branko Stojković na to pitanje uvijek odgovara: Ja bih ih sve dao pobiti, tj. postreljati, sve političare – tako da znadu oni koji dođu iza njih – da ako nebudu dobro radili – neka znadu što ih čeka. Svi su rekli “bravo”, tako bi trebalo da bude…Mnogi se nisu nadali takvom odgovoru.

    U kriliu ovakve truleži u Hrvatskoj, trebala bi postojati dužnost i odgovornost, a ne da nas takvi “šljamovi” uvlače u sve veću propast – ili bolje rečeno govna. Stojković je donesao moderne principe politike, a one staro treba prevladati i to što brže. Čelični štitonoša puno puta je bio izrugivan “u dolini gubavaca”, od svojih neprijatelja… Ali on se na to uopoće i ne okreče, jer ima svoj cilj. Lažne klevete ga nisu uznemiravale niti ranjavale, odnosno, povrijedile.

    Zbog istine Branko Stojković je izgubio svoje “lažne prijatelje”, koji ga nisu htjeli slijediti. Jer oni nisu imali dostojanstva i časti. Stojković je ostao vjeran ideji za koju se i dalje bori. A on spada u red onih koji se uznose moralnim kategorijama u političkom i privatnom životu,.., često operiše sa novim pojmovima pravde i slobode… Ljudski rod, nažalost, nikada neče biti lišen podmuklosti i podlih licemjer, koji su bili protiv mudrih i čestitih ideja za čovječanstvo, koj ej utemelji Branko Stojković.

    BJELOVAR / CROATIA
    http://istinazanarod.blog.hr
    http://mesomeso.blog.hr

    095/814-82-90, 091/797-65-56
    brankostojkovic152@yahoo.com

  10. Kriminal i korupcija svuda oko nas !?

    TO NAJBOLJE GOVORI KAVA SMO DRŽAVA !

    SINOĆ OKO 21 SAT IZ BJELOVARSKOG ZATVORA PUŠTEN JE MIROSLAV LEVAK

    Ravnatelju zatvora D.I. kući je dežurni javio – da je stigao nalog o puštanju Levaka na slobodu.

    Zanimljivo je da Miroslav Levak nije pušten ujutro, odnosno nije pušten za vrijeme uredovnog dana. To sve lijepo govori, tj. miriše na korupciju u pravosluđu i institucijama države. Danas na gradskoj tržnici dopodne (oko 11,00 sati) najprije se je pojavio policajac Miroslav Chluda, koji je jućer pušten iz bolnice. Da bio zatim samo nekih pola sta poslije pojavi se u kupovini i Miroslav Levak.

    Da posjetim Levak je policajca napao u trgovini Billa te potom ga nekoliko puta udario po glavi sa željeznim kljućem za postavljanje kotača.

    Sve i dalje je skriveno od javnosti, jer mi u Bjelovaru nemamo medije koji bi pratili, te javnom mjenju davali valjane informacije. Najbolje sve to govori kakav smo grad i kakva smo država. Sve se može izgladiti (kao slučaj Levak) ili bolje rečeno prešućivati. Kada se nešto otkrije – odmah se krenu sa dezinformacije s kojima se manipulira narod. Mislim da najveću za to krivnju snose mediji, koji su korumpirani i ne prenose istinu.

    Naše društvo nije uređeno kao neke naprijedne zemlje, kada se prešućivaju važne teme i problemi…

    U Bjelovaru, 24.12.2010., 15.00 sati
    BRANKO STROJKOVIĆ – ŠTIT
    095/814-82-90
    brankostojkovic152@yahoo.com
    ——————————————————
    http://brankostojkovic.blogger.ba

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

2 + eight =

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>