Ruža Ćirković:
PAZI VLADA: Čim vidim da na redovni susret ministara s novinarima posle sednice vlade stiže Zoran Lončar, bilo u nekadašnjem svojstvu ministra za lokalnu samoupravu bilo u današnjem svojstvu ministra za prosvetu, znam da je na sednici bila -FRKA. Jer kad je frka na onaj toliko opisivani srbijanski način- pevanje, psovanje pa pucanje, što bi se metaforično reklo, to se onda sa novinarima deli samo pod firmom „izvora koji je želeo da ostane anoniman“ ili „našeg izvora bliskog vladi“ ili tako nekog izvora bez imena, prezimena i stasa. E kad je takav zamršen slučaj, tada stiže Lončar. Kad bi školarci širom Srbije imali priliku da prate direktne prenose sa tih konferencija za štampu, na kojima Lončar solira, ministar bi postao njihov miljenik na način na koji je to nekada bio legendarni Dača Marković, iz pesme „Dačo, care, ne daj pare!“. Znam po mojoj deci, kad im prepričavam šta nam radi Lončar, podaviše se od smeha. U takvim slučajevima Lončar novinarima obično odgovora sa: „Hvala na pitanju, ne mogu vam odgovoriti“ ili „hvala na pitanju, to nije iz moje nadležnosti“, pa kad su ga u jednom takvom slučaju novinari pitali zašto je uopšte on izašao pred njih, Lončar je vojvođanski mirno odgovorio: „Zato što ja ne bežim od novinara“. E pa na poslednjoj Vladinoj konferenciji za štampu, novinari su dobili odgovor na pitanje koje ih je najviše zanimalo: da, ministar ekonomije i regionalnog razvoja, a ne za to nadležni ministar finansija, postavio je pitanje prekida otplate duga Kosova i Metohije, ali pošto to nije bila tačka dnevnog reda o tome se vlada nije izjašnjavala, mada je konkretno premijer ministra ekonomije upozorio da je to suprotno svim našim stavovima u vezi sa Kosovom. Novinari su dakle dobili odgovor, jer ministar je pred njih izašao „kao čovek demokratskih opredeljenja“ a u situaciji kad nijedan ministar iz čije nadležnosti su bile tačke dnevnog reda na toj sednici vlade „nije imao vremena“. E onda je nastala prava javna FRKA. Na toj su sednici Vlade, Mlađu izgleda, dal’ direktno dal’ ispod stola, nagazili malo jače, pa je puko po mnogim TV kanalima. Upotrebio je mnoge lepe reči, uključujući kolektivno ludilo (ju, ju, ju), sad nas obavestio da se sa mnogim stvarima na vladi nije slagao ali je ćutao (jel’ da?), ali najvažnije od svega što je puko je najava da će svoju temu van dnevnog reda za dnevni red ponuditi tek za dve nedelje, a to je u politici lepo vreme za hlađenje i ispipavanje pulsa, ne protivnika, taj je jasan ko dan, nego prijatelja. Ti su mutni. A nije naivan ni Mlađa. On je narodnjake optužio da hoće Albancima da daju višestruko više para nego Srbima na Kosovu, da su u slobodnom prevodu izdajice, a oni su njemu odgovorili da će se uskoro pokazati koji je njegov stvarni odnos prema državi Srbiji, a koji prema onima koji su smislili stvaranje lažne države Kosovo, dakle, u slobodnom prevodu, izdajnički, dabome. Za dve nedelje ističe jednomesečni rok kad bi Vlada ponovo trebalo koju da prozbori o Evropskoj uniji. Očekuje se da DSS zatraži novo tromesečno odlaganje teme. I da DS to prihvati. Jer Vlada postoji samo ako ne odlučuju ni o čem nebeski važnom. A što se duga KIM tiče, ako se Dinkić slaže sa svim stavovima Vlade i Skupštine o toj temi, uključujući i uverenje da će se KIM kad-tad vratiti pod politički suverenitet Srbije, onda je ovo dosta nezgodan trenutak da se pitanje duga rešava. A ja mislim sledeće: Srbija će otplatiti dug Kosova, a onda će mu to potraživanje, pritisnuta nekim svojim dugom ko zna kome, otpisati. Blago nama.
PAZI INFLACIJA: Dok patriote i izdajnici premeravaju jedni druge, Narodna banka Srbije premerava inflaciju. Podiže kamate i počinje da troši devizne rezerve. Pošto inflaciji sve ide na ruku, a naročito inflatorna očekivanja. Pošto će republički budžet sigurno imati novih troškova. Koje možda i neće pokrivati povećanjem poreza na dodatu vrednost. A neće ni preusmeravanjem para namenjenih otplati kosovskog duga. Odakle onda hoće, teško je pitanje. Ali od nas će biti sigurno. Narodna banka je, najblaže rečeno, u frci. Ali narod je, prema nekim mišljenjima, najzad opet dobio kolektivnu ambiciju. Kad ga uhvati takva kolektivna ambicija, i narod, a naročito navijače, onda narod ne pita šta košta. Ni koliko će da traje. Što duže, to bolje. Solidnoj, a ne špekulantskoj, privredi je, međutim, vrlo važno koliko će sve ovo da traje. Onima koji imaju pare, vrlo je važno da u ovom obliku traje što kraće. I Narodnoj banci je važno. Biće važno i onima koji pare nemaju. Samo malo kasnije. Ipak, izbori su najbolje mesto da još jednom proverimo šta sam narod o tome misli. Koliko je ambiciozan i koliku cenu u vremenu i novcu za ostvarenje te ambicije želi da plati. Jer, kako da vam kažem, priče su jedno, izbori su drugo.
PAZI VIZA: Nije samo Balkan, ovaj svet je potpuno poludeo. Nije samo nama ograničeno pravo na slobodno kretanje kud poželimo. Nego je evo i Česima. Oni su uzorna evropska zemlja, pa su opet morali da prihvate neke nedolične zahteve Amerikanaca, kako bi im ovi ukinuli vize za Ameriku. Što je podstaklo Evropsku komisiju da posumnja u češku ulogu trojanskog konja, kod nas se oko toga ne bi mnogo petljalo po grčkoj mitologiji, domaća reč izdajnik pasuje sasvim. Elem, stari Evropljani su posumnjali da su novoevropljani Česi toliko alavi na američku vizu da su spremni da naprave presedan koji će se kasnije o glavu obiti staroevropljanima, koji isto vole da putuju u Ameriku, ali ne pod uslovom da im ona suviše petlja po bazama ličnih podataka, dovoljno je da petljaju sami. A što se nas tiče, naša vlada će nama pod NIS-uslovima obezbediti ukidanje ruskih viza samo da joj više ne pominjemo šengen, dabogda nam se obio o glavu. Našoj će deci lično dr Vojislav Kostunica obezbediti ruske stipendije, samo da mu više ne pominjemo kako nam 70 odsto studenata nije nikud kročilo iz zemlje, onolika je Putinova rodina, pa nek putuju. Rodoljub Šabić mi je svojevremeno rekao da je naš zakon o dostupnosti informacija od javnog značaja vrlo rigorozan u zaštiti privatnih podataka javnih ličnosti, dakle i političara. Ne možeš recimo pitati premijera za zdravstveno stanje, niti predsednika da li se razveo, ni ministra gde mu radi sin, SEM ukoliko oni svojim ponašanjem ne daju povoda da im se takvo javno pitanje uputi.
Možeš dakle prčkati po njihovim porodicama, ako oni prčkaju po tvom životu – direktno. E, šta se vama čini da li članovi naše vlade nama ovog trenutka daju povoda da ih pitamo: gde su letovali poslednjih osam godina na Zapadu ili Istoku, gde im studiraju deca na Zapadu ili Istoku, gde su im deca zaposlena u Srbiji ili na Zapadu, govore li ruski? Ja mislim da ne da nam daju povod za ovakva pitanja nego nas toliko izazivaju da se možda poduhvatimo i nečeg jačeg od pitanja. Ne znam šta o tome misli Šabić?
Rodoljub Šabić:
U Vašem cenjenom listu, u podlistku „Biznis“ od 3. marta, objavljen je, pod naslovom „Kad je teško: Lončar“ zanimljiv tekst gospođe Ruže Ćirković, povodom kojeg vam pišem.
Iako sam načelno vrlo sklon polemici, nerado reagujem na tekstove novinara. Mislim naime, da polemiku sa medijskim poslenicima nije lako dovesti u potpun sklad s mojom funkcijom, odnosno mojom obavezom da štitim njihova prava. U konkretnom slučaju, u prilog tome da ne reagujem govorilo je i to da se sa stavovima iznetim u tekstu gospođe Ćirković uglavnom slažem. Ipak, budući da sam u tekstu nekoliko puta pomenut, mislim da ima smisla iskoristiti to kao povod da ukažem na neke činjenice relevantne za temu kojom se tekst bavio.
Dakle, podsećajući se na jedan naš razgovor u kojem sam joj govorio o tome da su mogućnosti pristupa informacijama iz sfere privatnosti javnih funkcionera po zakonu vrlo restriktivne, gospođa Ćirković se u kontekstu aktuelne političke situacije obratila čitaocima pitanjem – „E šta se vama čini, da li članovi naše vlade nama ovog trenutka daju povoda da ih pitamo: gde su letovali poslednjih osam godina na Zapadu ili Istoku, gde im studiraju deca, na Zapadu ili Istoku, gde su im deca zaposlena – u Srbiji ili na Zapadu, govore li ruski? Ja mislim da ne da nam daju povod za ovakva pitanja nego nas toliko izazivaju da se možda poduhvatimo i nečeg jačeg od pitanja. Ne znam šta o tome misli Šabić?“
Pa, kad sam već „prozvan“, reći ću da ja kao, verujem, i većina građana ove zemlje, mislim da predstavnici naše „političke elite“ svakodnevno ostaju javnosti dužni da odgovore na mnoga s pravom otvorena pitanja. To često čine pozivajući se na to da se radi o informacijama koje su u sferi njihove „privatnosti“. Nezavisno od toga šta mislim, kao poverenik za informacije od javnog značaja s tim u vezi ne mogu mnogo da uradim. Obaveza u pomenutim i sličnim slučajevima nije stvar Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja. Naime, ovaj zakon kod nas, kao i svuda u svetu, omogućava pristup samo onim podacima koji su u posedu organa vlasti, a ne i u posedu samih pojedinaca iz vlasti. Obaveza pružanja informacija u ovom drugom slučaju, dakle, nije zakonska, ali bi trebalo da bude stvar političke kulture, izraz odgovornosti prema javnosti, odnosno korektnog odnosa prema građanima i biračima.
Doduše, jedan deo podataka iz sfere privatnosti javnih funkcionera izvesno jeste, bolje rečeno, morao bi da bude u posedu organa vlasti. Reč je o informacijama koje se odnose na njihove prihode i imovinu. Naime, Zakon o sprečavanju sukoba interesa izričito predviđa obavezu funkcionera da svake godine dok je na funkciji i još dve godine nakon toga dostavlja Republičkom odboru za rešavanje sukoba interesa izveštaj o imovini i primanjima. Međutim, i ovim zakonom izričito je predviđeno da ovi podaci nisu dostupni javnosti te da se mogu koristiti samo za potrebe postupka pred Republičkim odborom. Ne mislim da je to dobro rešenje. Verujem da bi javnost ovakvih podataka, bar u izvesnoj meri, doprinela borbi protiv zloupotreba i korupcije i uspostavljanju toliko deficitarnog poverenja u vlast, odnosno predstavnike vlasti. Više puta sam se javno zalagao za to da se zakonom omogući transparentnost ovih podataka. Naravno, nisam bio usamljen u takvim zalaganjima. Bilo je međutim mnogo onih relevantnih koji su mislili drugačije pa su ona, bar za sada, ostala bez efekta.
O (ne)spremnosti „političke elite“ da „privatne“ podatke stavlja na raspolaganje, ako ne javnosti, ono bar internim, državnim mehanizmima kontrole, najbolje govori podatak da je od približno 13 hiljada lica sa statusom funkcionera u 2006. godini samo manje od polovine njih izvršilo obavezu da Republičkom odboru dostavi izveštaj. A u 2007. godini taj broj je još jednom prepolovljen.
Ovakvim podacima ne treba komentar, oni govore sami za sebe. A, ni slučajno nisu jedini koji govore o neodgovornom odnosu vlasti ili ljudi iz vlasti prema sopstvenim obavezama, naročito prema onim koje su, ili koje mogu biti u korelaciji s pravom javnosti da zna. A to valjda diktira i jedini mogući odgovor na pitanje gospođe Ćirković – da li je vreme da se poduhvatimo i nečeg jačeg od pitanja?
Autor je poverenik za informacije
Komentari