H. Arnason
Umetnik koji vise od svih ostalih simbolizuje nadrealizam u svesti siroke publike je Spanac Salvador Dali. Ne samo svojim slikama nego i svojim tekstovima, izjavama, postupcima, pojavom, brkovima, svojim genijem za reklamu on je rec nadrealizam ucinio poznatom imenicom u svim jezicima oznacavajuci njome umetnost iracionalnu, eroticnu, bezumnu – i modernu. Dalijev zivot je sam po sebi tako potpuno nadrealisticki da su ostali nadrealisti ogorceno osporavali njegov integritet i njegovo likovno delo. Osnovno svedocanstvo moraju biti same slike, a niko ne moze poreci ogroman dar, snagu imaginacije ili silinu uverenja koje one ispoljavaju.
Dali je rodjen u Figuerasu, blizu Barcelone; kao wiki(Picasso), wiki(Miro) i, ranije, wiki(Gaudi) , i on je cedo Katalonije. Znatan deo Dalijeve ikonografije, stvarne ili izmisljene, ocigledno je preuzet iz prizora vezanih za detinjstvo i mladost. Pejzaz iz tih ranih godina neprestano se javlja na njegovim slikama obelezenim violentnoscu temperamenta – ekstaticnog, punog maste, straha i megalomanije. Barcelona je krajem prvog svetskog rata bila pod uticajem italijanske i francuske umetnosti i Dali se susreo sa impresionizmom, pointilizmom i futurizmom pre nego sto je 1921. otisao na Akademiju likovnih umetnosti u Madrid. Dok je pratio uobicajenu akademsku nastavu, u njemu se razvila izvanredno znacajna strast za akademicare i romanticare XIX veka kao sto su Jean Millet, Arnold Bocklin, a narocito pedantni narativni slikar Ernest Meissonier. U modernom slikarstvu njegova otkrica pocetkom dvadesetih godina su bila De Chirico, Carra i italijanska metafizicka skola, cija su dela reprodukovana u casopisu Valori Plastici. Za njegov razvoj vaznije je bilo otkrice Freuda ciji su tekstovi o snovima i podsvesti, izgleda, odgovarali patnjama i erotskim fantazijama koje su ga mucile od detinjstva. Prijateljstvo sa spanskim pesnikom Federicom Garciom Lorcom, koji je svoje snove i fantazije cesto izrazavao crtezima utancane, romanticne osecajnosti, mozda je dovelo Dalija do suprotne krajnosti – pokusaja da pomocu precizne trompe l’oeil-tehnike stvori jedan svet snova opipljivije realan od posmatrane prirode. Izmedju 1925. i 1927. okusao se na nekoliko stilova: kubizmu Picassa i Juana Grisa, Picassovom neoklasicizmu i preciznom realizmu izvedenom iz Vermeera.
Godine 1928. Dali je posetio Pariz i susreo nadrealiste; 1929. se tamo preselio i postao zvanicni clan grupe; te godine ozenio se Galom Eluard, bivsom zenom nadrealistickog pisca Paula Eluarda. On je vec bio formulisao teorijsku osnovu svog slikarstva, opisanu kao paranoidno-kriticku: stvaranje vizionarske realnosti od elemenata vizija, snova, uspomena i psiholoskih ili patoloskih izopacenosti.
Akademsko obrazovanje i divljenje za majstore kao sto su Vermeer i Meissonier omogucilo mu je da razvije neverovatno preciznu minijaturnu tehniku, pracenu veoma neprijatnom, neskladnom, ali blistavom bojom nasledjenom od romanticnih realista i iz obojenih fotografija (o svojim slikama je govorio kao o „rukom obojenim fotografijama“). On je cesto upotrebljavao poznate objekte kao polaznu tacku – Milletovu sentimentalnu sliku Molitva, casovnike, insekte, klavire, telefone, stare grafike ili fotografije – mnoge sa fetisistickim znacenjem. Govorio je da su mu osnovne slike krv, raspadanje i pogan. Polazeci od svakodnevnog objekta stvarao je lanac metamorfoza, postepeno ili naglo rastacuci i preobrazavajuci objekat u kosmarnu sliku, kojoj je uverljivost data tvrdom realistickom tehnikom. U saradnji sa Luisom Bunuelom Dali je poceo da se bavi filmom i snimio je dva znacajna dela u istoriji filmske fantazije – Un Chien andalou, 1928, i L’Age d’or, 1930. Filmski medijum je nadrealistima pruzao beskrajne mogucnosti izrazavanju rastakanja, metamorfoza i dvostrukih i cetvorostrukih slika, i Dali se time sjajno sluzio.
Na prvim fantasticnim slikama odbacio je ve uticaje kubizma, klasicizma ili impresionizma i uveo mikroskopski realizam svog razvijenog stila. Na slikama kao Krv je sladja od meda, 1927, javljaju se karakteristicni prizori i simboli: magarca koji se raspada oblece roj muva; neograniceni perspektivni prostor akcentovan nizovima cioda; nagrdjena satua ili les; fetusni oblik; dvostruka slika (magarac ima sablasnog doppelgangera). Stil mu je sazrevao zapanjujuce brzo i svega dve godine docnije, 1929, izradio je Osvetljena zadovoljstva i Prilagodjavanja zelje. Ove slike nastale su posle pristupanja pariskim nadrealistima i izlozenosti idejama Ernsta, Miroa i Tanguya. Na prvoj od tih slika De Chiricov uticaj je ocigledan: slika u slici, nerazgovetne senke, arhitektura. Ogromni prostor odredjen horizontom mozda potice od Tanguya, a umetnuta slika biciklista koji se beskonacno voze nikuda verovatno se zasniva na nekoj Ernstovoj foto-montazi. Celokupni efekat, medjutim, jedinstven je u neodoljivoj manijakalnoj zestini. Prilagodjavanja zelje je individualnije delo na kojem je u vise varijacija ponovljena rezeca lavlja glava u procesu stalnog preobrazavanja. U njemu se ogleda umetnikova odlucnost da stvori super-realnost nemilosrdnom objektivizacijom sna; i da slika kao ludak – ne u povremenom stanju receptivnog somnabulizma nego u neprestanoj mahnitosti izazvane paranoje. U knjizi La Femme visible (1930) Dali je pisao: „Ja verujem da je kucnuo cas kad ce, paranoidnim i aktivnim razvojem duha, biti mogucno (istovremeno sa automatizmom i ostalim pasivnim stanjima) sistematizovati zbrku i tako pomoci potpunom diskreditovanju sveta realnosti“. Dali je 1930. napustio De Chiricov uopsteni svet snova posto je pronasao svoj svet nasilja, krvi i propadanja. Tezio je da u svojoj umetnosti stvori posebnu dokumentaciju frojdistickih teorija primenjenu na svoj unutrasnji svet. Sliku je zapocinjao novim simbolom koji mu je padao na pamet i prelazio je s jedne asocijacije na drugu, umnozavajuci simbole megalomanije kao pravi paranoik. Svoj paranoidno-kriticki metod definisao je kao „spontani metod iracionalnog znanja zasnovanog na interpretativno-kritickim asociranju delirijumskih pojava“.
Dali je delio otpor nadrealista prema formalistickoj umetnosti, od neoimpresionizma do kubizma i apstrakcije. Upornost secanja, 1931, predstavlja poricanje svakog eksperimenta apstraktnom organizacijom u XX veku. Minijaturna tehnika te slike potice iz flamanske umetnosti XV veka; s druge strane, njeni sumorni zeleni i zuti tonovi podsecaju na hromolitografije iz XIX veka. Prostor je beskrajan kao Tanguyev, ali izrazen krutom objektivnoscu. Slika je postala slavna uglavnom zbog prezentiranja poznatih objekata u neobicnom kontekstu, s natprirodnim atributima. Omlitavljeni casovnici su, u stvari, postali popularni vizuelni sinonim za nadrealisticku fantaziju.
Dalijevo slikarstvo se tokom tridesetih godina kolebalo izmedju neobuzdane fantazije i cudne atmosfere spokoja ostvarene manje ocigledno. Gala i Milletova Molitva neposredno uoci dolaska konusnih anamorfoza, 1933, ilustruje prvi aspekt: u pozadini sjajno osvetljene sobe nalazi se Gala, siroko osmehnuta, kao na snimku fotografa amatera; ispred nje sedi zagonetni muskarac. Iznad otvorenih vrata je reprodukcija Milletove Molitve, seksualnog fetisa za Dalija. Iza otvorenih vrata, iz senke se pomalja cudovisna komicna figura s jastogom na glavi. Ne postoji racionalno objasnjenje za tu jukstapoziciju, ali je kosmar neporeciv.
Na drugom Galinom portretu, 1935, nista nije iskrivljeno niti ocigledno fantasticno, ali je utisak jos snazniji. gala sedi sasvim u prednjem delu plana, ledjima okrenuta posmatracu, vec zrela zenska figura u sarenoj jakni, ona takodje sedi naspram suprotnog zida kao slika u ogledalu, posmatrajuci samu sebe. Iza glave joj se nalazi druga verzija Milletove Molitve. Dve Gale sede na razlicitim sedistima i ne postoji ogledalo. Dali je ovu neobicno uzbudljivu sliku izradio veoma jednostavnim sredstvima. Slika u ogledalu kao instrument fantazije privlacila je i druge umetnike: ona se javlja na Van Eyckovom portretu Arnolfinija i njegove zene u XV veku, na Parmigianinovim italijanskim maniristickim portretima iz XVI veka, i u Vermeerovim (Umetnik u ateljeu) i Velazquezovim (Les Meninas) delima u XVII veku. Pozorisni scenografi baroka i rokokoa takodje se bili fascinirani vizuelnim implikacijama slike u ogledalu, a u XX veku Picasso se posluzio tom temom u svojim nadrealistickim radovima iz dvadesetih godina, stvarajuci 1932. godine jedno remek-delo, Devojku pred ogledalom. Dalijeva verzija verovatno duguje najvise slikama novog idola Vermeera – Umetnik u ateljeu, ili, jos vise, Pismo.
Druga omiljena tema, dvostruka ili skrivena slika, moze da se analizira u Dalijevim Pronalascima cudovista, 1937. Pocev od donjeg levog ugla imao niz spojenih profila, medju kojima su i Dalijev i Galin, koji vode do neke vrste Venerinog oltara u srednjem planu. Dalje u praznom prostoru nalazi se jos jedan dobro poznati simbol, zapaljena zirafa, a na levoj strani prilicno odbojna grupa koja se pobozno klanja i pokazuje posmatrac masivne straznjice. Zaokupljenost svim vrstama seksualnog simbolizma moze se primetiti ovde i na drugim slikama iz tridesetih godina (Meka konstrukcija s kuvanim pasuljem: Predskazanje gradjanskog rata, 1936).
U Dalijevoj karijeri 1941. je doslo do preokreta: obznanio je svoju resenost da „postane klasik“, da se vrati Rafaelovoj visokoj renesansi. Kad je 1938. sreo u Londonu Sigmunda Freuda, neposredno pre psihoanaliticareve smrti, Freud je primetio: „Ono sto me interesuje u vasoj umetnosti nije nesvesno nego svesno“. Bez obzira da li je ta primedba bila satiricna ili ozbiljna, ona je prikladna za procenjivanje Dalijeve inducirane paranoje. Krajem tridesetih godina umetnik se udaljavao od nadrealizma a priblizavao renesansnom idealnom klasicizmu i neoromantizmu Christiana Berarda, Eugenea Bermana i Pavela Celisceva koji se u to vreme razvijao. Dalija je vec 1934. izbacio iz nadrealisticke stranke Andre Breton (koji je proveo mnogo vremena izbacujuci jeretike i pozdravljajuci dobrodoslicom preobracenike).
Dali je 1940. presao u Sjedinjene Drzave. Njegova slava i pomodna popularnost dostigli su vrhunac nacrtima za pozoriste, mondenske prodavnice, casopise, nakit i objets d’art. Od 1950. njegova glavna dela posvecena su hriscanskoj religioznoj umetnosti koja velica tajnu Hrista i molitve. Primeri velikog formata sada su izlozeni u Umetnickoj galeriji i Muzeju u Glazgovu (Raspece, 1951), Nacionalnoj umetnickoj galeriji u Vasingtonu D. C. (Tajna vecera, 1955) i njujorskom Metropoliten muzeju. Njihov doprinos istoriji hriscanske umetnosti otvoreno je pitanje.
Uprkos sporu koji se vodi oko Dalija, ostaje prvobitna tvrdnja: da je on umetnik ogromnog dara i imaginacije. Preobrazavajuci subjektivni svet snova u objektivne i uznemirujuce slike, on je dao znacajan doprinos nadrealizmu i umetnosti XX veka.
H. H. Arnason, Istorija moderne umetnosti, Jugoslavija, Beograd, 1975, str. 358-361
Komentari