Salvador Dali je najupadljiviji predstavnik avangardnih umjetnika XX. stoljeća koji su ulagali gotovo podjednaku energiju u stvaranje fame o vlastitom ekscentričnom životu kao i kreaciji podjednako šokantnih umjetničkih ostvarenja. S obzirom na to da je bio najmarljiviji vlastiti biograf, praktički je nemoguće odvojiti svjesno proizvedenu fikciju od nepobitnih fakata, no i mit i stvarnost su gotovo podjednako šaroliki i intrigantni.
Dali je rođen 11. 5. 1904. u Figerausu, a njegovo katalonsko podrijetlo imalo je dalekosežne posljedice na njegov svjetonazor kao i prerana smrt majke 1921. što je uvjetovalo da se opetovano sukobljava s rigidnim očevim moralnim kodeksom. Dalijev otac, po profesiji javni bilježnik, nevoljko je prihvatio sinovljevo umjetničko opredjeljenje, a njihov odnos posebice je postao zategnut nakon što je Dali oženio bivšu ženu Paula Eluarda.
Već tijekom studija u Madridu, Dali je iskazivao strastvenu samosvojnost, a javno iskazani prezir prema profesoru kojeg je smatrao osrednjim, čak ga je kraće vrijeme 1923. g. doveo u zatvor. S druge strane, Dali je takvim radikalnim istupima stekao poštovanje dvojice budućih katalonskih velikana, pjesnika Federica Garcije Lorce i filmaša Luisa Bunuela, s kojima se često družio.
Prema teško provjerljivim Dalijevim navodima, Lorca ga je pokušavao obljubiti, no on je to, navodno, s gnušanjem odbio tako da je, po još teže provjerljivim iskazima, kao djevac dočekao fatalni susret 1929. s Eluardovom ženom ruskog podrijetla Helenom Devulinom Diakonoff, poznatijom kao Gala, koja će postati njegova trajna životna družica.
Autor Taschenove monografije Gilles Néret tumači već spomenute Dalijeve nesuglasice s njegovim profesorima, njegovom katalonskim ukusom po kojem je umijeće slikanja važnije od dosljednosti trenutačno aktualnim “izmima”. “Ja sam bio i ostat ću katalonski seljak, prostodušan i lukav, u čijem se tijelu krije kralj”, s karakterističnom skromnošću ustvrdio je Dali. “Drskost mi nikako nije dopuštala da iz misli izbacim neugodnu sliku u stilu razglednice koja prikazuje golu ženu iz visokog društva, pretrpanu draguljima s raskošnim šeširom na glavi, kako se ispružila pored mojih prljavih nogu. Tu sam scenu priželjkivao svim srcem.”
Radikalno oličavanje ovako vulgarne imaginacije, primjerice lik s gaćicama s jasno vidljivim razmazanim izmetom na slici, “Pogrebna igra” (1929.), neizostavno je spojilo Dalija s nadrealističkim krugom, posebice nakon što je s Bunuelom snimio danas već antologijski film “Andaluzijski pas” (1929.) koji se općenito smatra jednim od stožernih ostvarenja cjelokupnog nadrealističkog pokreta.
Dali se je 1926. susreo s Picassom, a njegova slikarska ostvarenja iz tih godina poput “Venera i amoreti” (1925.) neskriveno iskazuju nadahnuće klasicističkim razdobljem starijeg majstora uz fetišizaciju ženske stražnjice što će ostati trajnom odlikom Dalijeva osebujnog stvaralaštva. Vrijedi zabilježiti i riječi koje su, navodno, izmijenili Dali i Picasso prilikom prvog susreta: “K vama sam došao prije nego u Louvre”, tim je riječima iskazao Dali svoje poštovanje umjetniku, dok mu je Picasso lakonski odgovorio: “Postupio si potpuno ispravno!”.
Nakon što ga je primio André Breton i nakon njegova formalnog ulaska u nadrealistički krug, Dali s već uobičajenom skromnošću počinje izjavljivati: “Nadrealizam, to sam ja” i pisati rasprave o tzv. paranoično-kritičkoj metodi. “Sva moja ambicija na području slikarskog izričaja sadržana je u želji da predodžbe iracionalne stvarnosti opredmetim savršenom preciznošću… predodžbe koje privremeno nisu objašnjive niti se daju reducirati logikom intuicije ili razuma”, pojašnjava Dali svoje umjetničke postupke, ”paranoično-kritičko djelovanje – spontana metoda iracionalne spoznaje utemeljena na interpretativno-kritičkom udruživanju predodžbi nastalih u mahnitom zanosu”.
Ovaj manifest radikalnog šoka može zazvučati kao verbalistički kalambur, no Dali je bio u stanju oslikati slikarske invencije koje su u potpunosti opravdavale ovako rječite hiperbole. Bez obzira na neskrivene ambicije zabavljača, u slikama poput “Mekane konstrukcije s kuhanim grahom: predosjećaj Građanskog rata” ( 1936.) uspijevao se približiti političkom angažmanu Picassove “Guernice” ostavši vjeran svojoj, kako će i sam priznati, wagnerijanskoj melodramatičnosti.
Dali kao mladić bez brkova Lorca je pokušao obljubiti slikara, no Dali je to navodno odbio s gnušanjem
Dali je stekao naklonos Luisa Bunuela svojim radikalnim istupima Dali s ocem
Nakon Dalijeva trijumfa u SAD-u koji je uključivao oblikovanje naslovne stranice Timesa 1936. g., kao i godinu dana kasnije pisanje filmskog scenarija za braću Marx, ljubav između ekscentričnog katalonca i nadrealističkog vođe definitivno je pukla. S današnjeg vremenskog odmaka mogli bi procijeniti da je tom poprilično žestokom raskidu bitno pridonijela i drastična razlika u intelektualnom kodu: Breton je bio elitistički literat, a Dali multimedijalna superzvijezda koja se nije libila svoje slikarske invencije koristiti i za dizajn upotrebnih predmeta.
Primjerice, sofu u obliku usana filmske glumice Mae West iz poznate slike “Lice Mae West koje se može iskoristiti kao nadrealistički stan” (1934./35.) uz pomoć Else Schiaparelli pretvorio je 1937. u napadno ružičasti dio pokućstva, a 1983. kreirao je i parfem Dali. S druge strane, sudjeluje i u “ozbiljnim” kulturnim spektaklima kao što je predstava Oscara Wildea “Salome”, u režiji Petera Brooka ( 1949.) i “Balet o Gali” (1961.), po vlastitom libretu i koreografiji i scenografiji Mauricea Béjarta. Ovakvo preplitanje “visokih” i “niskih” medija legitimira Dalija kao prethodnika postmodernističkog dokinuća razlika između tzv. “čiste” i “primijenjene” umjetnosti odnosno između elitnog i masovnog ukusa. Moguće i zavidni Breton skovao je, mora se priznati, duhoviti anagram “Avida Dollars”, no uvjeren sam da je ime najuspješnijeg popularizatora Dalija danas daleko poznatije od onog teorijskog utemeljitelja Bretona.
Nakon Galine smrti 1982. ionako ekscentrični Dali postao je još nepredvidljiviji uslijed sve izraženijeg nagnuća misticizmu.
”Dvije najrazornije stvari koje se mogu dogoditi jednom bivšem nadrealistu su, prvo da postane mistik, drugo da ne izgubi nadarenost za crtanje”, podjednako skromno i u poodmakloj životnoj dobi tvrdi Dali.
“Ja sam bio blagoslovljen istodobno jednom i drugom vrstom (kreativne) snage. Katalonija je iznjedrila tri velika genija: Raymonda de Sebondea, autora “Prirodne teologije” (“Théologie naturrelle”), Gaudija, tvorca “Mediteranske gotike” i Salvadora Dalija, pronalazača novog paranoično-kritičkog misticizma te, kao što nam njegovo krsno ime govori, “spasitelja modernog slikarstva”.
Dali je 1984. teško opečen nakon požara u njegovoj sobi u dvorcu Pubolu. Seli se u Torre Galatea gdje živi do smrti 23. 1. 1989. Oporučno ostavlja svoje nemalo bogatstvo (procijenjeno na 130 milijuna dolara) španjolskoj državi, a svoja djela poklanja Museo Teatru u rodnom Figuerasu (54 umjetnine), a preostala 230 djela iz vlastitog vlasništva namjenjuje izlaganju u Kataloniji. Žučljive rasprave o njegovom liku i djelu traju i nakon njegovog fizičkog iščeznuća, no nitko ne dovodi u pitanje prosudbu da je riječ o jednoj od najmarkatnijih umjetničkih osobnosti XX. stoljeća.
Komentari