Kockičicin iBlob

Jedan od najvećih problema s kojim se suočavaju spiritualni aspiranti, ali i svi ostali ljudi koji žele živjeti kvalitetno te ostvariti životne ciljeve jest problem samovažnosti. O ljudskom egu već je puno toga rečeno, ali samovažnost kao problem svejedno opstaje i gotovo da ga je nemoguće iskorijeniti. Stoga mu nije loše prići s još pokoje strane, sve u cilju boljeg razumijevanja i lakšeg nadvladavanja.

Postoje, naime, mnogi oblici samovažnosti koji nisu prepoznati kao takvi, kao i uzroci samovažnosti o kojima se malo govori. Gledano suštinski, samovažnost se javlja kao oblik kompenzacije za nedostatak bezuvjetne ljubavi – pažnje, podrške i prihvaćenosti – u osjetljivim fazama razvoja. Zbog nedostatka ljubavi, osoba negdje duboko u sebi osjeća prijezir – i prema sebi i prema dugima.

Samovažnost je jedan od direktnih pokazatelja nečije emotivne (ne)zrelosti, a s obzirom da živimo u društvu u kojem je gotovo nemoguće biti iskren, a da to netko ne shvati osobno i ne zamjeri nam (ponekad do kraja života), očigledno je na kojem se stupnju čovječanstvo nalazi kad je o emotivnoj osviještenosti, odnosno zrelosti riječ. Recite nekome u nekoj „radnoj organizaciji“ svoje mišljenje o nekoj gluposti koju su napravili, čak i na najfiniji mogući način, i stvorili ste sebi neprijatelja. Recite jednom „duhovnjaku“ da neko njegovo ponašanje nije nimalo spiritualno i stvorili ste sebi neprijatelja. Stoga se kultura komuniciranja ogleda prvenstveno kroz sposobnost slušanja drugih, ali istinskog slušanja, uz stavljanje sebe u poziciju druge osobe, a ne automatskog uspoređivanja tuđe komunikacije sa svojim stavovima i nametanjem takvih stavova brzo, grubo i nesmotreno. Znati saslušati bez komentara, bez istovremenog bavljenja svojim mislima i bez procjene, odnosno istinski čuti drugu osobu nije toliko teško, ali se rijetko prakticira – svi se uglavnom nadmeću i nadglasavaju. Većina ljudi time kompenzira nedostatke u odgoju – obitelj ih nije naučila slušati, odnosno oni sami nisu bili saslušani od strane drugih pa zašto bi bilo koga slušali? Također, niti potreba takve osobe da i sama bude saslušana nije nestala – ona se sada kompenzira pretjeranom glasnoćom, tvrdoglavošću, nefleksibilnošću, nemogućnošću da se „začepi“.

Stoga bi osnovni kriteriji emotivne zrelosti bili slijedeći – prvo i osnovno, riječ je o osobi koja je u stanju preuzeti odgovornost za svoj život, za svoja unutarnja stanja te za svoje postupke. Umjesto da neprekidno okrivljava vanjski svijet za svoje neuspjehe, emotivno zrela osoba u stanju je disciplinirati se, raditi i u konačnici sama sebi kreirati život. Ona je također u stanju bezuvjetno voljeti sebe i druge, pri čemu je bezuvjetna ljubav sposobnost prihvaćanja sebe i drugih takvih kakvi jesu, entuzijastička podrška svojim i njihovim nastojanjima i ciljevima te poštivanje vlastite i tuđe neovisnosti, identiteta i integriteta. Umjesto da sve u životu doživljava ili kao blagoslov ili kao prokletstvo, emocionalno zrela osoba životne događaje doživljava kao izazov te je u stanju od života učiti. Život svakako nije uvijek milosrdan prema ljudskom biću – koliko je milosrdan, barem je toliko i nemilosrdan. Umjesto da joj život postane borba protiv vjetrenjača, odnosno niz traumatskih iskustava, emocionalno zrela osoba životne udarce doživljava kao sredstva inicijacije, kao poticaj na promjenu te prelazak na viši stupanj svijesti, odnosno kvalitetniju razinu življenja. Stoga emocionalno zrela osoba uči na vlastitim greškama i ne povlači se od svojih ciljeva samo zato što nije isprve uspjela.

Kompenzacija za nezrelost zove se, dakle – samovažnost. Emocionalno nezrela osoba nije dobila dovoljno ljubavi u osjetljivim fazama razvoja i zato ima potrebu nadoknaditi takav nedostatak identificirajući se s arhetipom, odnosno davanjem pretjerane važnosti nekom aspektu svoje osobnosti, svojeg života ili nekoj „značajnoj“ osobi. Emocionalno nezrela osoba ne može podnijeti osjećaj nevoljenosti ili onoga što interpretira kao nevoljenost i nastojat će takvu frustraciju kompenzirati na bilo koji način. Ukoliko se domogne samosvijesti ili je dopadne neka važna pozicija, ona se pretvara u moćnika koji će sasvim sigurno zloupotrijebiti vlastitu moć u svrhu kompenzacije nevoljenosti, odnosno emotivne povrijeđenosti u osjetljivim fazama razvoja. Zato se osoba opterećena samovažnošću često duri, ne podnosi odbacivanje i nije u stanju prihvatiti kritiku. S druge strane, samovažna osoba može otići u drugu krajnost i postati pretjerano osjetljiva, „jadna žrtva“. Evo liste još nekih od karakteristika samovažnosti koje nisu uvijek prepoznate kao takve:

- stalna kuknjava i žaljenje,
- linija manjeg otpora,
- lijenost,
- neodgovornost,
- pretjerano suosjećanje,
- sklonost patetici,
- neki oblik zatvorenosti – emocionalna (seksualna), mentalna, duhovna,
- dogmatičnost,
- elitizam,
- perfekcionizam,
- robovanje lošim navikama,
- odugovlačenje (kašnjenje),
- nepoštivanje esencijalnih pravila ponašanja,
- pretjerana ležernost, nonšalancija,
- otvoreno ili suptilno vrijeđanje drugih (bahatost),
- taština,
- servilnost („uvlačenje u dupe“),
- posuđivanje, prosjačenje, „žicanje“,
- doživljavanje vlastitih problema kao najvećih i najtežih,
- dekoncentriranost, pospanost,
- prijezir prema sebi ili nekoj društvenoj/rasnoj/nacionalnoj grupi,
- nesposobnost sudjelovanja u grupnim aktivnostima, timskom radu,
- identifikacija sa žrtvom, gubitnikom, djetetom,
- članstvo u kultovima, obožavanje gurua,
- „moj put je jedini pravi/najbolji“, „moj učitelj je jedini pravi/najbolji“,
- nemogućnost pronalaska adekvatnog partnera,
- nemogućnost pronalaska adekvatnog posla,
- nemogućnost kontroliranja vlastitih emocija i emocionalnih reakcija,
- inzistiranje na „finoći“ i „bontonu“,
- bavljenje apstrakcijama, nepraktično filozofiranje, i tako dalje.

To nas polako dovodi i do najbitnijeg aspekta nadvladane samovažnosti – samoostvarenja, odnosno otkrića životne misije te njene realizacije kroz svakodnevnu životnu praksu. Zato emocionalno zrela osoba, oslobođena samovažnosti, svoj život doživljava ozbiljno. To ne znači da ima mrk izraz lica i duboke bore na čelu od silnih briga – umjesto da gubi svoje vrijeme, ona ga koristi optimalno jer je svjesna činjenice da je smrtno biće, da je život ipak kratak i da nema vremena za beskonačno odugovlačenje, glupiranje, smijuljenje i bavljenje tuđim poslovima. Samovažna osoba, naime, vrlo ozbiljno shvaća iluzornu sliku o sebi, o svojoj „posebnosti“, ali se izrazito neozbiljno odnosi prema vlastitom životu. Ona posjeduje „bahatost besmrtnog bića“ (još jedna od Don Juanovih, odnosno Castanedinih fraza) i misli da će njen život trajati vječno, da je vrijeme tu da bi se gubilo, da nikada neće požnjeti što je posijala te da može ljenčariti ili raditi kakice u nedogled. A kad se stvari zakompliciraju, ona vjeruje da će se uvijek moći opravdati finim riječima upakiranim u image lagane žrtve. No, gubitak samovažnosti, rekli smo, krasi voljnost da se preuzme odgovornost za vlastiti život, da se bavimo sobom i svojim životom, da gledamo svoja posla i sami rješavamo vlastite probleme, umjesto da za njih beskonačno okrivljujemo druge, odnosno nudimo djetinje isprike za vlastitu glupost. Možda ćemo slatkorječivošću moći izmanipulirati druge, ali nećemo smrt ili bolest. Što ćemo tada?

Današnje doba vrijeme je brzih i vrlo često „sudbinskih“ odluka. Vrijeme se ubrzava, a životna iskustva zgušnjavaju. Tendencija je svjetskih moćnika da u potpunosti preuzmu kontrolu nad životom pojedinca i liše ga temeljnih sloboda. U takvim okolnostima, sve što čovjeku u konačnici preostaje jest njegova vlastita svijest, disciplina i odgovornost. Čovjek mora otkriti tko je on te se boriti za sebe. On sam mora imati hrabrosti suprotstaviti se vlastitoj samovažnosti i živjeti realan život, ispunjen proživljenim iskustvima i naučenim lekcijama. Osim privida „ravnoteže i stabilnosti“, samovažnost čovjeku ne donosi ama baš ništa – samo zaradu velikim korporacijama koje u zamjenu za nepostojanje ispunjenja nude isprazne surogate. S druge strane, samoostvarenje čovjeku donosi ni manje ni više nego baš sve. Ostvarenost u ljubavi, kreativnu ostvarenost te maksimum slobode u danim okolnostima. Samoostvarena osoba istovremeno na najbolji mogući način daje doprinos društvu i globalnoj transformaciji koja se upravo odvija. Na osobnim promjenama nastaju globalne promjene, a ne obrnuto. Nije moguće ništa suštinski promijeniti revolucijom, ratom ili političkim prevratom – treba mijenjati sebe. U trenucima kad „Big Brother“ više nije pred vratima nego je već tu, nadvladavanje vlastite robotiziranosti i ropskog mentaliteta jedini je konstruktivan način suprotstavljanja globalnome ropstvu. Čovjek, naime, prvo mora postati svjestan da je on sam sebi najveći tamničar, a zatim će lako prepoznati i izvanjske oblike neslobode. Don Juan je imao pravo – samovažnost je najveća prepreka na putu prema slobodi i nikakav izvanjski aktivizam neće čovjeka osloboditi ukoliko on ne oslobodi samoga sebe. Stoga svakoj osobi zdravog razuma ne bi trebalo biti teško odgovoriti na šekspirijanski upit – „sloboda ili samovažnost, pitanje je sad?“. Još jednom ponavljam – vrijeme je odluka, ili kako bi nekada posrnuli, a danas ponešto svjesniji Goran Bare rekao – „vrijeme je da se krene!“.

© Tomislav Budak, lipanj 2006.