Naomi Volf
Seksualni zločin ima potpis koji odaje, čak i kada su oni koji režiraju sramotu neki od najmoćnijih muškaraca i žena u Sjedinjenim Državama. Kako je onda nesvakidašnje saznati da je jedan od izvršilaca ovakvih zločina, Kondolisa Rajs, predvodila debatu tokom specijalne sednice Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija povodom upotrebe seksualnog nasilja kao oružja rata.
Imala sam osećanje „deja vu“ kada sam videla fotografije koje su se pojavile 2004. iz zatvora Abu Graiba. Iako je Bušova administracija „spinovala“ pojam da je mučenje zatvorenika delo „nekoliko trulih jabuka“ na niskom nivou u vojnoj hijerarhiji, znala sam da smo videli dokaze o sitsematskoj politici koja je kreirana na vrhu. Nije reč o tome da sam genije. Jednostavno, pošto sam radila u kriznom centru za žrtve silovanja i obučavana da razumem osnovu seksualnog zločina, naučila sam da seksualne grabljivice rade stvari na određene, prepoznatljive načine.
Mi znamo da je mučenje zatvorenika bilo rezultat politike koju su u Beloj kući smislili bivši ministar odbrane Donald Ramsfeld, potpredsednik Dik Čejni i Rajsova koja je inače presedavala sastancima posvećenih torturi. Pentagon je, takođe, potvrdio da je autorizovao seksualno mučenje pritvorenih, koje su sprovodili ženski operativci kao deo prakse isleđivanja. Dokumenti do kojih je došla Američka unija za građanske slobode sadrže izjavu Ramsfelda da „prihvata“ seksualno ponižavanje zatvorenika.
Seksualizacija torture na vrhu u osnovi je pretvorila Abu Graib i Gvantanamo Bej u organizovani krug seksualnih zločina gde su seksualni robovi bili zatvorenici koje su držale Sjedinjene Države. Gledajući u klasičnu sado-mazohističku prirodu neke od tih tortura, nije teško spekulisati da je neko ko je smislio ovu politiku bio i uzbuđen svim tim.
Kada je reč o neseksualnoj torturi, primenjivana su prebijanja i gušenja, stavljanje elektroda na genitalije, nasilno držanje u budnom stanju; zatvorenici su sa tavanica u samicama visili vezani za zglobove sve dok ne zapadnu u psihotično stanje. Ovi zločini suprotni su američkom i međunarodnom pravu. Trojica bivših vojnih pravnih zastupnika, uviđajući tu jednostavnu istinu, odbili su da učestvuju na „vojnim suđenjima“ – koja bi se pre mogla nazvati montiranim procesima – čiji je cilj bio osuditi ljude čija su priznanja iznuđena mučenjem. Iako sada možemo da raspravljamo o tome kakva bi kazna bila primerena zbog potapanja zatvorenika radi iznude priznanja, Amerika kao nacija još uvek nastrano ćuti i izgleda da nije spremna za debatu o seksualnim zločinima.
Zašto? Ne može se reći da slike seksualnih zločina koje su lideri Sjedinjenih Država odobrili ili tolerisali nisu Amerikancima pod nosom: slike muških zatvorenika čije su glave prekrivene ženskim donjim vešom, dokumentovani izveštaji prema kojima su pripadnice američke vojske razlivale menstrualnu krv po licima zatvorenika; izveštaji prema kojima su vojni islednici ili vojnici po ugovoru prisiljavali zatvorenike da međusobno simuliraju seks, penetriraju u objekte ili trpe obrnuto. U stvari, Akt o vojnim komisijama iz 2006. godine namerno je sačinjen sa rupama koje su dale imunitet odgovornima za mnoge oblike seksualnog ponižavanja i zloupotrebe.
Postoje svedočenja žena vojnika, poput Lindi Ingland, o prisiljavanju zatvorenika da masturbiraju, te memorandum FBI kojim je prigovoreno politici „krajnje agresivnih tehnika isleđivanja“. Naveden je primer kako žena islednik trlja losionom okovanog zatvorenika i šapuće mu na uvo tokom Ramazana – kada za muslimanskog vernika seksualni kontakt sa ženom strankinjom predstavlja najveći greh – zatim mu iznenada savija palčeve dok ne napravi bolnu grimasu i nasilno mu hvata genitalije. Seksualne zloupotrebe u zatvorima vremenom su postajale drastičnije i konačno obuhvatile, prema navodima lekara koji su razgovarali sa zatvorenicima, analnu sodomiju.
Sve to može zvučati bizarno ako ste normalna osoba, ali za zločince predstavlja standardnu proceduru. Oni koji rade na terenu znaju da će zločinac, kada jednom stekne kontrolu nad nemoćnom žrtvom, uvek pomerati granice ka još brutalnijem ponašanju. Zločinci počinju sa svlačenjem žrtava, ali kada jednom pređu liniju, od žrtve ćete čuti svedočenja o oralnoj i analnoj penetraciji, doživljavanju sve većeg bola i straha, te sve većoj neosetljivosti zločinca uporedo sa opadanjem sopstvenih inhibicija.
Takođe, zločinci će često pribeći stalno rastućim racionalizacijama, tvrdeći da nedela vode ka uzvišenom cilju. Na kraju, žrtva je okrivljena za zloupotrebu: u slučaju zatvorenika, da su se samo „ponašali“ i priznali, sve to im se ne bi dogodilo. Ćutanje, čak i dosluh, takođe su tipični za seksualne zločine unutar porodica. Amerikanci se, štiteći ćutanjem seksualne zločince, ponašaju kao disfunkcionalna porodica.
Kao što su seksualni zločinci i lideri koji su naredili silovanja i seksualne zloupotrebe kao deo vojne strategije osuđeni nakon ratova u Bosni i Sijera Leoneu, Amerikanci moraju tražiti odgovornost za one koji su učinili ili dozvolili seksualne zločine u zatvorima SAD. Širom sveta ovi perverzni i slikoviti zločini dodatno su raspalili bes prema američkoj kulturnoj i vojnoj moći. Ovi akti moraju biti nazvani njihovim pravim imenima – ratnim i seksualnim zločinima – i narod Amerike mora taržiti pravdu za zločince i njihove žrtve. Kao i u porodici, isceljivanje rana može početi tek kada ljudi progovore o silovanjima i seksualnom povređivanju.
Autorka je pisac knjiga Kraj Amerike: Pismo upozorenja mladom patrioti i Dajte mi slobodu: Kako postati američki revolucionar i saosnivač Američke kampanje za slobodu, US demokratskog pokreta
Komentari