Čak su i najugledniji fakulteti u svoj program uključili nauku o sreći. Harvardska srećologija postala je najposećeniji predmet. Po rekordnom broju studenata zainteresovanih da polože i dobiju ocenu iz predmeta o sreći, da se zaključiti kako će se ova grana pozitivne psihologije dalje raščlanjivati i cvetati. Oni koji nemaju pare (50.000 godišnje za školarinu) za Harvard, mogu da pokušaju i sa kursevima van visokog ili najvišeg školstva. Od crkve do knjižare, novina i televizije, farmaceutike i ekonomije, svi se trude da pouče naciju kako da postigne legitimni cilj zacrtan i u najvišem državnom aktu: traganje za srećom.
Samo u poslednjih nekoliko godina, časovi iz takozvane pozitivne psihologije otvorili su se na sto kampusa širom zemlje, ali profesorka Šejn Lopes, sa univerziteta Kanzas, autor nedavno izašlog udžbenika iz ovog predmeta, tvrdi da je najbolji među stručnjacima na temu sreće harvardski akademik Tal Ben Šahar. Široj javnosti srećolozi najvišeg akademskog zvanja i titula, pokušavaju da objasne kako se njihovi kursevi suštinski razlikuju od takozvanih vikend seminara za „samopomoć”, a da je literatura koja se izučava na prestižnim univerzitetskim katedrama, daleko ozbiljnija od lavine štampanog materijala, na temu blaženstva, vedrine, smeha i optimizma. Ipak profesor Ben Šahar ne spori da se za razliku od informativne nastave on bavi transformativnim predavanjima, pa tako obučava mlade harvardske studente da nabolje promene svoj život. Neki misle da je svoj brod tako suviše približio (ako ne i nasukao) na greben „pop psihologije”. Ali sreća je kao tema toliko sveprisutna, da ona, u skladu sa američkom doktrinom, mora da bude dostupna i eliti.
Psihologija severno od nule
Naučna osnova za novu granu, postavljena je na jednom srećnom mestu pre osam godina: pesak, kao beli prah šećer, providno tirkizno more, akrobatika tropskih riba, meksičko pivo, i plavo nebo, teško da je i u raju lepše, od mesta Akumala, na Jukatanu, koje je trojica vodećih američkih psihologa izabrala za osnivačku skupštinu novog pravca u ovoj nauci koja se već stolećima bavi morama i nevoljama ljudske duše. Umesto paranojom, depresijom, opsesijama, neurozama, nesanicama, novi pravac u psihologiji prelazi iz minusa u plus fazu, objavio je doktor na Univerzitetu Pensilvanije Martin Seligman koji je svoj prvi dan na mestu predsednika Američkog psihološkog udruženja, odlučio da provede zajedno sa svojim najbližim saradnicima zacrtavajući novi program „pozitivne psihologije” u rajskom mestu Akumal. Od tada je prošlo osam godina, a Amerika se uverila da sreću može da joj pokvare najraznorazniji tektonski poremećaji od političkih do terorističkih (11. septembar) i meteoroloških (uragani, zemljotresi i cunami).
Seligman je napravio okvir nove nauke. Umesto da se bavi pojavama ispod nule, sa ciljem da dostigne nultu tačku, koja se u psihologiji do njega smatrala normalnom, nova pozitivna psihologija, baviće se višim ciljem „severno od nule”, postizanjem pune, višeznačne ispunjene i trajne sreće. Jer mentalno zdravlje, kako je to postavio doktor Srećković (drugo ime za Seligmana i njegove sledbenike), nešto više je od odsustva mentalne bolesti, to je nešto što je u srodstvu sa treptavim a snažnim fizičkim i duhovnim fitnesom.
Malo je koja nauka dobila toliko pristalica i sponzora kao ova koja proučava kako da ljudsko srce trajno propeva. Za kratko vreme usledila je gomila istraživanja koja su uglavnom potvrdila da potraga za srećom nije uzaludna i da čovek može i sam sebe da podstakne na optimizam, što se smatra kondicio sine kva non svake srećne osobe.
Obavezni smeh
Da li su onda Amerikanci srećni?
Čak i ako nisu bolje je da se prave da jesu. A najbolje sredstvo da se odglumi ili iskaže sopstvena vedrina je smeh. Nijedna tema nije dovoljno ozbiljna da bi isključivala zasmejavanje. Osmeh je obavezni znak pristojnosti, čak i kad se izjavljuje saučešće ili ide na sahranu.
Svojevremeno se govorilo da su samo komunisti smrtno ozbiljni i namršteni ljudi. Sada kada njih više gotovo da i nema, nestali su i namršteni, zavladao je globalni smeh.
U Americi je obavezno biti nasmejan. Poslodavac ima pravo da one retke primerke koji se usuđuju da ostanu ozbiljni, izbaci sa posla. Otkaz se dobija bez daljeg obrazloženja. Pa pobogu, zar postoji veća mana, od toga da kelner ili vozač odbija da se smeje. Organizovanje smeha je posebna nauka. Od malih nogu se stvara prirodni refleks. U svim TV serijama nasnimljena su mesta na kojima se pušta gromoglasni kikot. Ako i pridremaš pored TV ekrana, što je posle celodnevnog rada uz smeh, sasvim uobičajeno, trgneš se kad čuješ kikot, i uvek budan na opomenu, moraš i sam još malo da se smeješ. Jer sutra je novi radni i pod moranje nasmejani dan.
Mnoge nacije alergične su na američko smejanje pa su nedavno izašle i teorije o tome da se stanovnici svetske hipersile smeju „pan am osmehom” kao po zadatku , poput stjuardesa u avionu. Čak je i široki osmeh megazvezde Džulije Roberts, rekao je jedan britanski istraživač, diskutabilan: pun je belih blistavih sekutića, ali izostaje sjaj iz očiju.
U skladu sa američkim uverenjem da se i najkomplikovanije efemernosti mogu pojednostaviti i grafički prikazati, profesor sa Harvarda ne libi se da taksativno pobroji obavezne sastojke u receptu za postizanje sreće:
Izdajte sebi dozvolu da budete ljudsko biće. Prihvatite kao prirodne emocije, kao što su strah, tuga, anksioznost i tek tada ćete biti u stanju da ih prevaziđete. Sreća, drugo je pravilo doktora Šahara, leži na raskršću između zadovoljstva i smisla, pa je na poslu ili u kući, cilj da se bavite aktivnostima koje su vam lično značajne i prijatne. Nemojte pri tom smetnuti s uma da sreća najviše zavisi od stanja naše svesti, a ne od količine novca na bankovnom računu. Stepen sopstvene vedrine ili dobrog raspoloženja uslovljeni su time na šta izaberemo da se fokusiramo (poluprazna ili polupuna čaša). Sve zavisi od toga kako sami odlučimo da interpretiramo spoljne događaje. Pojednostavite svoj život. Kvantitet utiče na kvalitet. Trudeći se da uradimo što više, pravimo kompromis sa našom srećom…
No, ima i onih koji ništa od cele nauke nisu savladali. Latinosi, pogotovo oni koji su u obećanu zemlju ušli ilegalno, daleko od, za njih nedostižnog Harvarda, na zaprepašćenje američkih naučnika, i po najnovijem istraživanju pokazuju natprosečnu veselost i sreću. Uprkos sveprisutnoj diskriminaciji na poslu i prilikom odabira stanova, strepnji od novih oštrijih mera progona ilegalaca, najnovije istraživanje Pju hispanik centra pokazuje da su „latinosi” vrlo zadovoljni svojim životom, i da sa velikim optimizmom gledaju na budućnost svoje dece. Kao da nešto poput pozitivnih talasa zajedno sa bodljikavim kaktusima raste iz njihove rodne Latinske Amerike. Zato mnogi savetuju pravim Amerima, da se okanu velikih teorija i ugledaju se na narode iz južnijih krajeva. Gde sreća dolazi spontano bez planiranog i uračunatog podstreka.
Zorana Šuvaković
[objavljeno: 31/03/2008.]
Komentari