1. tip simulakra: krivotovorina (od renesanse do industrijske revolucije)
- dakle, ljudi počinju proizvoditi znakove u filozofiji teatra. Sve je odglumljeno, točnije značenja koja referiraju na zbilju prikazani su kao igra onih referenata koji predstavljaju neku vrijednost. Stvarnost se kopira „nestvarnim“ materijalima, reproducira se, i tek reproducirano nosi značenje i vrijednost, postaje simulakrum, no najbitnija značajka je ta da se uvijek odnosu na referentni predmet u zbilji, nikad manje, nikad više. „Jedan za jedan“ sistem.
2. tip simulakra: proizvodnja (industrijska revolucija sve do najnovijeg vremena)
- prestaje se reproducirati zbilja, vrijednosti poprimaju ne-ekvivalentna značenja. završava reprodukcija i počinje produkcija. Proizvode se znakovi koji ne referiraju na značenje koje nalaže zbiljska varijanata, već na razmjensku vrijednost. „Jedno za drugo“ sistem.
3. tip simulakra: simulacija (najnovije doba)
- prestaje svako referiranje na zbilju. Zapravo, referent uvijek ostaje prisutan, no on je tek privid, „alibi“, opravdanje koje služi da mu podari smisao za postojanje, no načelno nijedan znak više nema svog referenta u zbilji i ekvivalenta na razmjenskoj skali, već mu je svrha i mjesto rađanja u društvenom kodu. Kod, razgranat poput mereže, skup je zakonitosti, šablona po kojoj se raspoređuju sustavi znakova i njehovih odnosa. Jedina vrijednost je ona koja se pokorava kodu. Čitav svijet „razmišlja“ i funkcionira prema njemu, iako konstantno „želi“ referirati na stvarnost kako bi, ironično, taj kod opstao kroz neko opravdanje postojanja. Proizvodi npr. u simulaciji stvarniji su od njihove same pojave od stvarnosti – hiperrealizam. „Stvarnije od stvarnoga“. „Jedno za samog sebe“ sistem.
Komentari