C. G. Jung
Sinhronicitet: načelo neuzročnog povezivanja
(…) U mojem ogledu Duh psihologije definirao sam sinhronicitet kao psihički uvjetovanu relativnost prostora i vremena. Rhineovi pokusi pokazuju da su u odnosu prema duši prostor i vrijeme tako reći “elastični” i gotovo mogu biti svedeni na točku nestajanja, kao da ovise o psihičkim uvjetima i ne postoje po sebi već ih je svjesni um samo “pretpostavio”. U čovjekovu prvobitnom pogledu na svijet, kakvog nalazimo među primitivnim narodima, prostor i vrijeme imaju vrlo nesiguran položaj. Oni se “ukotvljuju” kao pojmovi samo u toku duhovnog razvoja, uvelike zahvaljujući uvođenju mjerenja. Sami po sebi prostor i vrijeme sastoje se ni od čega.
Oni su opredmećeni pojmovi rođeni iz sposobnosti uočavanja razlika, sposobnosti svjesnog uma, i tvore veličine neophodne za opis ponašanja tijela u pokretu. Oni su stoga bitno psihički po porijeklu, što je vjerojatno razlog koji je naveo Kanta da ih smatra apriornim kategorijama. Ako su prostor i vrijeme samo naoko svojstva tijela u pokretu i ako ih stvaraju intelektualne potrebe opažača, onda njihova ovisnost o duševnom stanju ulazi u predio mogućnosti i nije više nešto čemu se valja čuditi. Do te mogućnosti dolazi kada duša ne promatra vanjska tijela, nego sebe. (…) Ovdje ću samo napomenuti da odlučujući činioci u nesvjesnom arhetipovi, tvore građu kolektivne nesvjesnosti. Ona predstavlja psihu koja je jednaka sebi u svim pojedincima. Suprotno zamjetljivim psihičkim pojavama ona se ne može neposredno opaziti ili “predstaviti”, i zbog njezine “nepredočive” prirode nazvao sam je “psihoid”.
Arhetiopovi su činioci, koji su odgovorni za organizaciju nesvjesnih psihičkih procesa: oni su “obrasci ponašanja”. U isto vrijeme oni imaju “specifičan naboj” i izazivaju numinozne učinke koji su izraženi kao afekti (jaki osjećaji). (…) Zbog suženja svijesti izazvane afektom, tako dugo dok on traje postoji odgovarajuće smanjenje orijentacije što na svoj način daje nesvjesnosti povoljnu mogućnost da odmakne u ispražnjen prostor. Tako redovito dolazi do toga da neočekivani ili inače obuzdani nesvjesni sadržaji probijaju i nalaze izraz u afektu. Takvi su sadržaji vrlo često niže ili primitivne prirode i tako izdaju svoje arhetipsko porijeklo. Kao što ću kasnije pokazati, čini se da su neke pojave istovremenosti ili sinhroniciteta povezane s arhetipovima.
(…)
Zato upotrebljavam općeniti pojam sinhronicitet u posebnom smislu vremenskog podudaranja dvaju ili više uzročno nepovezanih događaja koji imaju isto ili slično značenje, nasuprot sinhronizmu, što jednostavno znači istodobno pojavljivanje dvaju događaja.
Sinhronicitet zato znači istodobnost određenog psihičkog stanja s jednim ili više vanjskih događaja, koji se pojavljuju kao smislene usporednice trenutačnog subjektivnog stanja – i u izvjesnim slučajevima obrnuto.
(…)
Koliko god se ovo može činiti neshvatljivim, primorani smo konačno pretpostaviti da u nesvjesnom postoji nešto nalik apriornom znanju ili pak neposredna prisutnost događaja kojoj nedostaje svaka uzročna osnova.
(…)
Kolektivno nesvjesno se ne može ograničiti, jer je u pravilu u svakom pojedincu potpuno, drugim riječima ono je uvijek isto. (…) Za nesvjesnu psihu prostor i vrijeme kao da su relativni; to znači da se znanje nalazi u neprekidnosti prostora i vremena, gdje prostor više nije prostor, niti je vrijeme vrijeme.
(…)
Konačni uzroci, kako god ih okrenemo, pretpostavljaju neku vrstu predznanja. To svakako nije znanje koje bi se moglo povezati s egom, pa otuda nije svjesno na način kojem smo vični, već je to prije jedno samotvorno “nesvjesno znanje” kojeg bih najradije nazvao “potpunim znanjem”. To nije shvaćanje, već kako to Leibniz naziva, “uvid” koji se sastoji, ili da budemo oprezniji, koji izgleda da se sastoji od slika, od bespredmetnih “viđenja”. Ove pretpostavljene slike su po svoj prilici isto što i moji arhetipovi, koji su, kako se može pokazati, istinski činioci u proizvodnima nehotične mašte. Rečeno modernim jezikom, mikrokozmos koji sadrži “slike svega stvorenog” bio bi kolektivno nesvjesno.
(…)
Tako načelo sinhroniciteta postaje neograničeno pravilo u svim slučajevima gdje se jedan unutarnji događaj javlja istovremeno s jednim vanjskim.
(…)
Moramo potpuno odbaciti ideju da je psiha nekako povezana s mozgom, i umjesto toga moramo imati na umu “smisleno” i “inteligentno” ponašanje nižih organizama koji nemaju mozak. Tu smo već mnogo bliže netvarnom činiocu, koji kao što sam rekao, nema nikakve veze s djelatnošću mozga.
(…)
“Potpuno znanje” koje je značajno za sinhronicističke pojave, jedno znanje koje ne dobivamo posredstvom osjetila, govori u prilog pretpostavci o samotvornom smislu, ili čak izražava njegovo postojanje. Takav oblik postojanja može biti samo transcendentalan, jer je kako pokazuje poznavanje budućih ili prostorno udaljenih događaja, sadržano u psihički relativnom prostoru i vremenu, tj. u nepredočivoj prostorno-vremenskoj neprekidnosti.
(…)
Moderno otkriće diskontinuiteta primjerice, poredak kvanta, raspadanje radija, itd., dokrajčilo je vrhovnu vlast uzročnosti, a tako i trojstveno načelo. (…) Sinhronicitet nije zakučastiji ili misteriozniji od diskontinuiteta fizike. Samo ukorijenjeno vjerovanje u vrhunsku moć uzročnosti stvara intelektualne poteškoće i čini nezamislivim da bezuzročni događaji postoje ili da se ikad mogu javiti. (…) Naravno da moramo paziti da svaki događaj čiji je uzrok nepoznat ne proglasimo “neuzročnim”. (…) Kao što sam već naveo njihova “nerazjašnjivost” ipak ne proizlazi iz činjenice da je uzrok nepoznat, već iz činjenice da u intelektualnoj sferi takav uzrok čak nije ni zamisliv. To je nužno slučaj kada prostor i vrijeme gube svoje značenje ili kad postaju relativni, jer u tim okolnostima se ne može reći da uzročnost, koja pretpostavlja prostor i vrijeme za svoje trajanje, još uvijek postoji, i tako nam postaje potpuno nezamisliva.
Iz tih razloga čini mi se potrebnim da uz prostor, vrijeme i uzročnost uvedem jednu kategoriju koja ne samo da nam omogućava da shvatimo sinhronicističke pojave kao posebnu skupinu prirodnih pojava, već također uzima slučajnu supripadnost djelomično kao nešto sveopće što oduvijek postoji, a djelomično kao zbroj bezbrojnih pojedinačnih stvaralačkih činova koji se pojavljuju u vremen
Komentari