Siva ekonomija i crno tržište godišnje u Srbiji okrenu više od 10 milijardi evra. To je ekvivalent četiri procenjene vrednosti Telekoma ili stotinjak kineskih mostova. Praktično se sve kupuje na ulici, po buvljacima i „otvorenim tržnim centrima“ koji obrću doslovno stotine miliona evra. Blizu sedamdeset odsto zarada isplaćuje se ili delimično ili u celosti, na ruke, dok svemoćni tajkuni ne samo da ne plaćaju doprinose za PIO svojim zaposlenima ili poreze već su uspeli da podatke o poreskim dugovanjima privatnih kompanija učine državnom tajnom. Takvoj državi, koja na industrijskoj skali rasipa novac, ni Sultan od Bruneja ne može pomoći.
Profesor Miodrag Zec, govoreći na Danasovoj konferenciji „Siva ekonomija i poreski sistem Srbije“ uporedio je Srbiju sa kioskom viršli u kome svaki treći kupac plati, dva od tri odu i ne plate, dok policija, umesto da hapsi one koji ne plaćaju, preporučuje vlasnicima kioska da lopove hapse sami.
Upravo tako izgleda višegodišnja donkihotovska misija Milana Kneževića, predsednika Asocijacije malih i srednjih preduzeća, koji umesto policije, tužilaštva, carine i inspekcije, snima filmove, organizuje javne rasprave, dokazujući kako nije normalno da država godišnje pokloni Kinezima četiri mosta kroz tolerisanje nelegalnog uvoza i crne prodaje kineskog tekstila u Srbiji, da bi posle toga kao istorijsku investiciju predstavljala kineski kredit za gradnju jednog mosta u Beogradu.
Dokazujući da nije normalna država koja kažnjava privrednike koji posluju po zakonu i nagrađuje one koji profitiraju na bezakonju. Dokazujući stvari koje u jednoj civilizovanoj zemlji, civilizovanoj vlasti, ne bi uopšte trebalo objašnjavati. U Americi su porez i smrt dve neizbežne stvari, u Srbiji je očigledno samo smrt ono što država garantuje, sve ostalo, može da bude, ali i ne mora da znači.
Ako ste sitna riba, bićete kažnjeni zbog neplaćanja struje, neizdavanja fiskalnog računa, neplaćanja PDV-a. Ako ste svemoćni tajkun, možete da ne plaćate praktično ništa, ni struju, ni porez, ni doprinose zaposlenima, sve će to biti državna tajna. Upravo zato, Srbija izgleda poput broda koji nezadrživo tone, pošto političke volje za uvođenje tajkuna u zakonodavni i ustavni sistem Srbije nema, snage za poreski sistem koji važi za sve ima još manje, tim pre što se spremaju izbori, koji sa sobom uglavnom nose novi talas demagogije i kupovine glasova danas, na račun budućnosti koje više neće biti. Procena profesora Gligorova da upravo zbog predizborne godine, ni vlast ni opozicija neće biti spremni da ozbiljno rade na poreskoj reformi i suzbijanju crne trgovine, ostavlja zaključak da je glavni kredo političke elite i njihovih finansijera bio i ostao sažet u jednoj jedinoj rečenici: „Posle mene potop“. Nebojša Katić, poslovni konsultant iz Londona, slikovito je opisao besmislenost ove filozofije odlaganja bolnih reformi kao sečenje repa mačku iz sedamnaest puta, da ga manje boli.
Umesto da prodaju na crno po ulicama stavi van zakona, Srbija iz dana u dan širi lepezu proizvoda koji se kupuju i prodaju na crno, tako da smo nedavno saznali da tone sumnjivog mesa takođe postaju predmet crne trgovine. Na Slaviji, negde stotinak metara od svih ministarstava Vlade Srbije, prodaju se i čudnovate Milke čokolade. Dakle, to nisu Milka čokolade, već Milke čokolade, razlika je samo u jednom slovu, sve ostalo je naizgled isto, a ko kontroliše zdravstvenu ispravnost te piratizovane hrane, ko će biti kriv ako se sutra pola Srbije razboli preko tog nebrojenog prehrambenog bofla koji se valja po kutijama širom zemlje, o tome će verovatno razmišljati neko drugi, nakon potopa. Još samo da počnemo i lekove da kupujemo na ulici, ne bi bilo loše da se na Slaviji pojavi i neki Asperin ili Penecilin, ionako je jedno slovo u pitanju, zašto sitničariti?
Verica Barać, predsednica Saveta za borbu protiv korupcije, ukazala je na nezavidan položaj inspektora, koji moraju da vode računa da li ulični prodavci imaju svoje političke mentore, ljude u lokalnoj ili državnoj vlasti koji će naći načina da ih spasu od kazne, pa onda preventivno ni ne pokušavaju da dođu u takvu situaciju. Ko će znati koja politička, tajkunska ili kriminalna veleprodaja stoji iza sirotinje koja na uličnom zimskom minusu prodaje na malo, živi na malo i zarađuje na malo, dok ono veliko ostaje crnoj veletrgovini, kojoj na raspolaganju stoji budžet od preko 10 milijardi evra godišnje, što je novac koji bi bio dovoljan da korumpira japansku, a kamoli srpsku državnu upravu. Mali tržišni inspektor tu vrstu ruskog ruleta sa svojim životom, u Srbiji očigledno i ne pokušava da zaigra, tako da ne čudi što Slavija postaje buvljak, a ako je to mesto koje je u istoj ulici u kojoj je Vlada nedodirljivo za inspekciju, šta se može očekivati u Pančevu, Vranju ili Valjevu?
Upravo zato, Srbija je zemlja koja umesto ubiranja poreza, gomila kredite, tako da je ukupni dug privrede, stanovništva i države, premašio 33 milijarde evra. Dok u Srbiji propadaju hiljade malih i srednjih preduzeća, u prijateljskoj Bugarskoj svečano je otvoren Tempo u kome će sigurno biti plaćano dobavljačima, čak se najavljuju nove investicije i otvaranje 3.000 novih radnih mesta. Srpski dobavljači, nisu te sreće, tako da se, po rečima Nebojše Katića, kašnjenje u plaćanju dobavljača od devet meseci pre može smatrati kreditiranjem nego bilo kakvim normalnim poslovnim odnosom između trgovinskog lanca i dobavljača. Dakle, desetine hiljada zaposlenih u Srbiji ostaje bez posla, da bi u Bugarskoj bilo posla. U Srbiji se čeka na plaćanje dobavljačima po devet meseci, da bi se u Bugarskoj dobavljačima plaćalo avansno. U Srbiji se prodaje po zelenaškim maržama, u Bugarskoj jeftino, povoljno, evropski normalno. Prosto da čovek poželi da se iseli u Bugarsku.
Dok Evropski parlament poziva na spas građana Srbije od monopola, srpski parlament očigledno nema primedbi, o ministru trgovine da ne govorimo. Mrski MMF je primorao Vladu Srbije da ubedljivo najjeftinije cigarete u Evropi, nekako poskupe za 20 dinara. Reforma penzionog sistema, nakon višemesečnog sindikalnog igrokaza, valjda će početi usvajanjem Zakona o PIO negde pred Novu Godinu. Sve što je u Srbiji za građane dugoročno dobro, postaje nešto što se sprovodi uz zavrtanje ruke, nešto što se nameće snažnim pritiskom spolja. Kratkoročno davanje i podmirivanje, na uštrb budućnosti sopstvene dece, ide nam mnogo lakše, tu spoljni pritisak nije potreban. Ono što je sigurno, to je da ako Srbija ikada bude ekonomski i demografski zbrisana sa mape sveta, to sasvim sigurno neće biti plod nikakve zavere Hrvata, Amerikanaca ili Albanaca, niti plod fatalističkog ispunjenja Tarabićevog proročanstva o Srbima kojih će ostati za pod jednu šljivu. To će biti rezultat beskrajne pohlepe, ljudi koji su Srbi, a nisu ni Hrvati ni Albanci ni Amerikanci, ljudi čije će jedino nasleđe biti ekonomski i demografski slomljena zemlja iz koje će svi koji to mogu, bežati glavom bez obzira.
Autor: Željko Pantić
Komentari