Drugim recima, sta sve prema Pravoslavnoj crkvi treba da nauce i znaju pravoslavni decak i pravoslavna devojcica? Upravo pod tim naslovom je Svetigora – izdavacka ustanova Mitropolije Crnogorsko-primorske, sa blagoslovom Amfilohija Radovica, izdala 2000. godine dve knjige namenjene malim vernicima. Napravljene po uzoru na prosvetiteljske prirucnike iz 18. veka, kao sto je Rusoov Emil, ove knjige predstavljaju poverljive razgovore majke sa cerkom i oca sa sinom. U originalu, knjige su pisane na ruskom, a adaptirane su za ovdašnje potrebe tako da se u njima radi o srpskom decaku i devojcici.
U knjizi „Sta treba da zna svaka pravoslavna devojcica“ citamo kako ona uci od najranijeg detinjstva da postane domacica zajedno sa majkom opslužujuci vredno ukucane kroz svakodnevne „ženske“ obaveze, odrastajuci potpuno svesna da su potrebe njene brace na prvom mestu. Majka joj poverljivo saopštava da su bolovi radanja teret ženske grešnosti sa kojim se treba pomiriti (zar je time marljivo ne priprema da se mirno u buducnosti suoci sa poražavajucim stanjem porodilišta u Srbiji?). Uci je da su zene u pojedinim periodima neciste, da je to u crkvenom pogledu vrlo vazno, te da je prirodan menstrualni ciklus ženska slabost i ljudski nedostatak o kome moraju pred svima da cute, da samim govorom ne bi pocinile greh.
Majka takodje upoznaje cerku sa tajnama grešnih pomisli (prilikom zaljubljivanja) koje se moraju ispovediti i upucuje je na to da je svaki seksualni odnos, ukljucujuci tu cak i bracni, veliki greh ukoliko mu nije cilj radanje dece. Seksualno vaspitanje je izum davola, te, sledstveno tome, zene treba da radaju po volji boga, sto vise naravno, jer crkva, kao i mnogi naši politicari, kao i generali, smatra da na taj nacin zena izražava svoj patriotizam. U tom duhu je i vladika Artemije odlikovao zlatnim medaljama zene koje su rodile po cetvoro dece, kao na sportskom turniru, cime je Pravoslavna crkva, uz zabranu pricešca doktorima koji vrše abortus, dala svoj maksimalni doprinos stimulisanju materinstva Srpkinja.
U poukama za devojcice dalje pronalazimo da sem radanja i vaspitavanja dece, zene ne treba da se bave nicim drugim ozbiljno i posveceno, a i nisu za to – naime, majka cerki otkriva da su muškarci sposobniji za velika intelektualna, umetnicka i druga dela. U knjizi se navodi da sve devojcice žele da budu muškarci (?!), ali im to sudbina nije dala, te treba da prihvate i trpe (crkvene norme koje doprinose da njihov pol bude teret). Idealizacija patrijarhalnih modela u ovom delu završava tvrdnjama da je dobra i prijatna narav domacice najbolja vrlina zene, te da je njen veliki zadatak da bude ukras svog doma. Ipak, autor priznaje i uticaj zene (zbog cega ce se posebno poradovati svekrve mladih snaja), tvrdeci da „posle majke, na coveka najviše utice njegova zena)“, te, kada muškarac ucini nešto ružno, treba „potražiti njegovu zenu“.
U knjizi „Sta treba da zna svaki pravoslavni decak“ saznajemo da, za razliku od pravoslavne devojcice, pravoslavni decak ume da se igra. Buduci da se devojcica morala odreci novog džempera (ulepšavanje je uostalom greh) da bi decak dobio bicikl, on dakle može da se vozi sa drugovima. Dok njoj majka preporucuje kao zabavu citanje žitija svetaca (kao najprimereniju literaturu za žensko dete od deset do petnaest godina) decak se bavi sportom, vožnjom bicikla, igra se automoblicicima, ide na pecanje i kampovanje sa ocem, uci se izvidackim veštinama, pravi makete i rezbari brodice, nosi farmerke i neuporedivo vise se druži sa svojim vršnjacima. On ne obavlja ženske poslove, sem sto u vanrednim prilikama sece jabuke za kompot (mada otac priznaje da je cak jednom i oprao veš dok je decakova majka bila u drugom stanju).
To nije sve, omiljena decakova knjiga je „Istorija srpskog oružja“, a otac ga poducava da, „mada ne može to da objasni sa verskog stanovišta“, decak treba da nauci da se tuce. Majka za decaka nije autoritet kao otac, a kada otac i sin odlaze na kampovanje, ostavljaju najmladeg sina od pet godina „da cuva zene“. Odlasku u vojsku je posvecena posebna pažnja i ta obaveza je izjednacena sa svetim dužnostima pravoslavnog muškarca.
Komentari