Jan Kempenaers otišao je u Sarajevo 1996. kako bi snimio fotografije koje pokazuju utjecaj rata na okolni pejzaž. No, susreo se s njemu dotad nepoznatim fenomenom, apstraktnim spomenicima NOB-u. Svoj fotografski ciklus simbola Titova režima predstav
Na velikoj međunarodnoj izložbi Photo festival u New Yorku našle su se i fotografije spomenika NOB-u nastale na prostoru bivše Jugoslavije. Riječ je o projektu belgijskog fotografa i suradnika na Kraljevskoj akademiji u Gentu Jana Kempenaersa, koji je priredio seriju radova naslovljenu “Spomenici: kraj jedne ere”, prethodno predstavljenu u Antwerpenu i u Bruxellesu.
Taj 41-godišnji Belgijanac u protekle je dvije godine tri puta putovao krajevima bivše Jugoslavije kako bi realizirao svoj projekt.
- Fotografirao sam samo spomenike koji su mi se svidjeli, od kojih su mi najdraži oni koji se nalaze na izdvojenim mjestima – kaže Kempenaers. Iako do sada nije izlagao kod nas, kaže da bi se rado odazvao pozivu za izložbu. U Hrvatsku, naime, ponovno dolazi sljedeći mjesec te će vrlo vjerojatno i nastaviti seriju fotografija spomenika, od kojih su brojni u lošem stanju. U međuvremenu je za Jutarnji list sastavio top-listu najboljih spomenika narodnooslobodilačkoj borbi.
Inspiriran Džamonjom
Cijela je priča počela kada je Kempenaers otišao u Sarajevo 1996. godine da bi, kako kaže, “snimio fotografije koje pokazuju utjecaj rata na okolni pejsaž”.
- Tijekom istraživanja napravio sam zanimljive fotokopije meni dotad nepoznatog fenomena: kvalitetnih, apstraktnih spomenika NOB-u, od kojih sam nekolicinu našao u Enciklopediji umjetnosti. Nakon što je prošlo nekoliko godina, odlučio sam im posvetiti cijeli projekt – navodi Kempenaers.
Spomenik koji je Belgijanca inspirirao da počne raditi na ciklusu je rad Dušana Džamonje koji se nalazi u Podgariću u Moslavini te je stoga i zauzeo prvo mjesto na top-listi monumenata NOB-u. Kempenaers vrijednim smatra i Džamonjin spomenik na Kozari, spomenik Vojina Bakića na Petrovoj gori, skulpturu u Jasenovcu Bogdana Bogdanovića. U uži izbor ušla je i skulptura na Sutjesci, čiji je autor srpski umjetnik Miodrag Živković, te spomenik u Kosmaju, blizu Beograda, kojeg su 70-ih godina napravili kipar Vojin Stojić i arhitekt Gradimir Medaković. Fotografije spomenika Jana Kempenaersa pokrivaju područje gotovo cijele bivše Jugoslavije, od spomenika u Ilirskoj Bistrici do Makedoniuma u Kruševu, na čijoj se restauraciji trenutno radi.
Izgubljen na Balkanu
Kempenaers ne krije da mu nije bilo lako pronaći sve te spomenike.
- Zajedno sa svojim prijateljem iz Zagreba Zlatkom Wurzbergom napravio sam niz istraživanja po knjižnicama da bismo naposljetku našli mapu koja ukazuje na lokacije spomenika. Odlučili smo krenuti na dugačak put i sve ih fotografirati. No, mogu vas uvjeriti da je čak i uz pomoć mape mnoge spomenike bilo teško pronaći. Nerijetko smo morali tražiti pomoć lokalnih mještana koji bi nam pokazivali kako da dođemo do pojedinog rada. I, naravno, neke nismo našli jer su uništeni tijekom rata. A mnogi koji su ostali čitavi, danas su zapušteni i prepušteni propadanju – priča Kempenaers, koji je inače poznat po fotografijama industrijskih i urbanih pjesaža te po panoramskim snimkama metropola u Japanu i europskih gradova, među kojima se ističu fotografije koje je snimio u Sarajevu, Londonu, Parizu i Berlinu.
Što mu se svidjelo
Belgijskog je fotografa nekoliko različitih stvari privuklo spomenicima NOB-u koji su nastali tijekom 50-ih, 60-ih i 70-ih godina.
- Zainteresirali su me njihov oblik i veličina, način na koji su smješteni u pejsaž, svidjela mi se umjetnička kvaliteta tih skulptura, njihovo povijesno značenje te način na kojih ih se čita danas – objašnjava.
Tijekom istraživanja “ideologije koja je izgubila bitku” otkrio je i netipičnu otvorenost jugoslavenskog režima prema apstraktnim spomenicima tijekom 50-ih, koji pokazuju definitivan otklon od socrealizma.
- Kada su nastali, spomenici su bili interpretacija herojske povijesti i obećanja sjajne budućnosti. Iako je riječ o spomenicima slavne prošlosti, njihova morfologija i dizajn moderni su, čak i futuristički, te i zbog svoje ljepote zaslužuju poštovanje.
Nadam se da je život za ove sjajne skulpture moguć i nakon što su izgubile početni simbolizam. Na kraju krajeva, one su i dalje simboli borbe protiv nacističke Njemačke i označavaju kraj Drugog svjetskog rata. Ovi spomenici imaju razloga postojati – smatra Kempenaers.
Niti na jednoj od Kempenaersovih fotografija nema ljudi.
- U većini slučajeva ni nije bilo ljudi u blizini kada sam fotogarfirao. To pokazuje još jednu zanimljivu stvar o tim spomenicima danas: da s ovim dijelom povijesti još nije do kraja raščišćeno – tvrdi Kempenaers.
Serija “Spomenici” dio je šireg istraživanja koje ovaj fotograf provodi na Kraljevskoj akademiji u Gentu. Riječ je o istraživanju prizora ostataka ruševina modernih građevina u prirodi.
Vrijeme Paca Rabannea
Cijeli je projekt izašao i u časopisu za suvremenu kulturu DAMN, gdje je o njemu pisao poznat nizozemski arhitekt Willem Jan Neutelings (neutelings-riedijk arhitekti), koji tvrdi sljedeće.
“Razumljivo je da su skulpture Staljina i Sadama, koliko god su ih sjajno izradili njihovi tvorci, srušeni kao ikone vladavine diktatora. Ono što je fascinatno kod spomenika koje je Kempenaers fotografirao jest da su kompletno apstraktni, oni su lišeni kulta ličnosti koji se često može pronaći u istočnoj Europi. Nije riječ o prikazima velikih vođa, nemaju simbole komunizma kao što su zvijezde ili isklesani radnici i njihove supruge.
Oni su ikonografija slavlja i u potpunosti su neutralni”, ističe Neutelings, koji napominje da mu se sviđa način na koji se ovi spomenici uklapaju u duh epohe, estetiku razdoblja koje na Zapadu karakteriziraju Barbarella filmovi, haljine Paca Rabannea i lava-lampe. Niti jedna druga zemlja komunističkog režima, tvrdi, nije bila toliko otvorena prema apstraktnim spomenicima.
Sami spomenici bili su pokazani na nekoliko izložbi, upravo zbog svoje fotogeničnosti, ali i apstraktne ljepote, zbog geometrijskih oblika koji podsjećaju na kristale ili latice cvijeća.
Otvoreni muzej
- Napravljeni su od neuništivih materijala kap što su beton, čelik i granit. Teško da je itko izvan zemalja bivše Jugoslavije svjestan njihova postojanja, a u sadašnjim se državama ne žele podsjećati da su ti spomenici ovdje.
Devedesetih je većina njih bila uništena ili, u najboljem slučaju, prepuštena prirodnom propadanju, iako su samo generacijama ranije, 60-ih i 70-ih, služili kao memorijali Drugom svjetskom ratu. Iako je prošlo vrijeme onih koji su ih naručili, neki od njihovih arhitekata i kipara žive i danas – navodi poznati arhitekt.
A što ga je privuklo projektu fotografa iz Antwerpena?
- Kao arhitekta posebno me zaintrigirala skulpturalnost ovih projekata nastalih u okolnostima jako osjetljive političke konstelacije 60-ih i 70-ih u Jugoslaviji”. Svidio mi se neutralan, gotovo frivolan vizualni jezik, radovi koji izgledaju poput skulptura u otvorenom muzeju, više nego uobičajeni ratni memorijali puni patosa.
Nekad su to bila mjesta gdje su pjevali mladi pioniri, dok su gospođe u dugim suknjama nosile cvijeće na spomenike.
Danas na fotografijama tih mjesta nema ljudi. One imaju miris poput jutra poslije tuluma: miris opušaka i ustajalog piva, raskvašenih vrpca i potrošenih lampi. No, radovi mogu dobiti novu simboliku, simboliku novog buđenja – zaključuje Willem Jan Neutelings.
Komentari