Prema kraju posljednjega ledenoga doba dogodila se velika reorganizacija u tadašnjem sustavu morskih struja u sjevernom Pacifiku s dalekosežnim implikacijama za klimu, kako tvrdi međunarodna skupina znanstvenika iz Japana, Havaja i Belgije u novoj studiji objavljenoj u časopisu Science.
Klima na Zemlji regulirana je cirkulacijama u svjetskim oceanima uzrokovanima gustoćom vode, koje donose toplu površinsku vodu u polarne regije i odnosi hladnu vodu iz dubinskih slojeva u druge krajeve. Kako se slane vode koje teku prema polu hlade u sjevernom Atlantiku, one postaju tako teške da tonu. To potonuće djeluje poput pumpe za oceansku termohalinsku cirkulaciju.
Do sad dobro poznata činjenica je da je u određenom razdoblju u prošlosti sjevernoatlantski ogranak termohalinske cirkulacije bio zaustavljen topljenjem ledenih pokrova, kad je oslobodilo toliko slatke ledene otopljene vode da je potonuće hladne vode u Sjevernim morima zaustavljeno i sjeverna hemisfera zaronila je u razdoblje dubokog smrzavanja. Posljednji put se takav kolaps dogodio pred kraj posljednjeg ledenog doba, prije otprilike 17500 do 15000 godina u prvom stadiju Tajanstvenog intervala, kako ga znanstvenici vole nazivati.
Otprilike u to vrijeme se sjevernopacifički ogranak termohalinske cirkulacije drastično promijenio, kako tvrde znanstvenici u studiji iz časopisa Science. „Rekonstruirane promjene u strujnom sustavu sjevernog Pacifika mogle su zaustaviti globalne utjecaje poremećene cirkulacije u Atlantiku i možda su spriječile dalje hlađenje sjeverne polutke“ kaže Axel Timmermann iz Međunarodnog centra za istraživanje Pacifika pri Sveučilištu Hawaii u Manoi, jedan od autora rada. „Prije otprilike 17000 godina, površinske vode sjevernoga Pacifika postale su slanije i veća gustoća kao rezultat toga uzrokovala je masovno potonuće. Novoformirana ledena duboka voda izlila se iz subarktičkog sjevernog Pacifika pri dubinama od 2000 do 3000 metara stapajući se s dubinskom zapadnom obalnom strujom koja je tekla u smjeru juga. Uz to se na površini formirala topla, snažna struja usmjerena prema polu. Ona je oslobađala veliku količine topline u atmosferu i snabdijevala pacifičku dubinsku promjenu cirkulacije vodom“ objašnjava Yusuke Okazaki iz Japanske agencije za znanosti i moru i Zemlji i tehnologiju, ujedno i glavni autor rada.
Dubinska promjena cirkulacije u Pacifiku mogla je također uzburkati stare duboke vode obogaćene ugljikom te time pridonijeti porastu koncentraciji atmosferskog CO2 tijekom posljednjeg prekida ledenog doba. „To je moglo katalizirati dalje zatopljenje i ubrzati topljenje leda“ kaže Laurie Menviel, koautorica studije, također iz Međunarodnog centra za istraživanje Pacifika. Opažački dokaz za ove promjene cirkulacije dobiven je analizom radiokarbonskih podataka uzetih iz 30 uzoraka sedimenata s različitih lokacija u sjevernom Pacifiku. Usporedba koncentracija ugljika u radioaktivnom raspadu kod morskih organizama (foraminifera) koje žive na površini i dnu mora u raznim regijama sjevernog Pacifika dala je informaciju o starosti vodenih masa tijekom ovog vremenskog razdoblja. Iz ovih podataka znanstvenici su mogli rekonstruirati i izraditi kartu promjena u cirkulaciji.
Kako bi dopunili ove opažačke analize, autori su koristili računalni model koji simulira interakcije među oceanskim bazenima, vegetacijom na kopnu i globalnim marinsko – karbonskim ciklusom. Ova „model Zemljinog sustava“ proveden je pod uvjetima koji su oponašali katastrofalno oslobađanje vode nastale otapanjem ledenih pokrova prije 17500 do 15000 godina koja je prekinula izmjenu topline u sjevernom Atlantiku. Računalna simulacija pokazala je jednaku reorganizaciju u promjeni cirkulacije sjevernog Atlantika kao i kod podataka dobivenih iz uzoraka sedimenata. I simulacija i podaci sugeriraju da je tijekom ovog razdoblja sjeverni Pacifik služio kao neka vrsta rezervnog generatora koji će djelomično nadoknaditi globalne efekte padajući temperatura sjevernog Atlantika.
„Konačni test predloženog mehanizma bio bi presjek uzoraka sedimenata iz prolaza između Kamčatke i Beringovog otoka. To bi pokazalo promjene u starosti vodenih masa i stope protoka kroz takozvano usko grlo između dubokih struja u Pacifiku usmjerenih prema jugu tijekom ranog Tajastvenog intervala“ zaključuje Timmermann. „U međuvremenu naša otkrića upozoravaju na atlantsko-centrički pogled na iznenadnu klimatsku promjenu koji je prevladao među klimatolozima u posljednjih 20 godina. Ona naglašavaju da su se dogodile komplicirane prilagodbe u globalnom oceanu tijekom ovih razdoblja klimatske promjene, u kojima je sjeverni Pacifik definitivno bio igrač kojeg treba uzeti u obzir.“
Izvor: University of Hawaii at Manoa
Izvor: http://www.znanost.com/clanak/sjeverni-pacifik-%E2%80%93-globalni-rezervni-generator-klimatske-promjene-u-proslosti#ixzz0za0llCte
Ana Popović
Komentari