Kako je glasilo službeno latinsko ime Papinske Države? Wikipedia na engleskome je pisala „Statum Pontificium“, ali to je bila očita glupost, jer to je akuzativ, pa je nedavno ispravila u „Status Pontificius“.
Z. K. (9-VII-2008)
Službeni naziv je bio Patrimonium Sancti Petri (Baština Svetog Petra). Tako je definirana u aktu kojim je ustanovljena: u Darovnici u Quierzyju 754.
Sam termin Status Pontificius je neolatinizam, prijevod s talijanskoga, jer u latinskome status je stanje, stajanje, a tek kasnije je to „moje stanje“, „kraljevo stanje“, postalo državom prvo u francuskome, a onda u engleskome itd., te se polako prikralo i u latinski, u kojemu se izvorno ono što su Slaveni zvali državom (dakle ono što vladar drži kao svoje, u ruskome gossudarstvo ili oblast’, u ovom slučaju: Papskaja Oblast’) nazivalo ili civitas (grad-država, polis), ili res publica (javna stvar, javna tematika, odakle naš naziv republika za ono što nije vrhovnikova država), ili već ono što je bila po feudalnoj nomenklaturi (npr. regnum, ducatum, dakle kraljevstvo, vojvodstvo, što li već).
Kuriozno je da Wikipedia na latinskome koristi naziv Status Pontificius, a potpuno ispušta termin Patrimonium Sancti Petri (tako biva kad prevoditelj nije stručnjak za područje i kad prevodi s jezika neupućenih – ali toga su naše hrvatske novine pune iz dana u dan).
Kad su pape posrijedi, kao subjekt međunarodnog prava i međunarodnih odnosa ne javlja se teritorij, koji mi obično poistovećujemo s državom, nego ono što jedan papa nasljeđuje od drugoga: njegovo prijestolje, katedra, naprosto stolica, Apostolska (jer je nasljednik apostola Petra) ili naprosto Sveta: Sancta Sedes.
Patrimonium Sancti Petri (Baština Svetog Petra) je naziv koji se formalno koristio još od donacije iz Sutrija 728, kada je langobardski kralj Liutprand (ali već pod franačkim pritiskom) teritorij otet Bizantu darovao Grguru II a zatim i Zahariju (kada se svojim pritiskom već upleo Karl Martell). Luitprandov nasljednik Astolf zauzeo je Pentapolis i Ravennski egzarhat, zaprijetio Rimu, pa je papa Stipan II sklopio 752 savez s Pipinom Malim, koji je Darovnicom u Quierzyju na Uskrs (14/IV) 754 (Promissio Carisiaca) obećao „Stolici Apostola Petra“ ono što oduzme Langobardima, a Stipan je njega i potomke učinio rimskim patricijima i zaštitnicima. Pipin je uputio vojsku u Italiju 754 i 756, razbio langobardsku moć, uzeo im teritorij i predao ga Papi. Te su zemlje bile Ravennska marka (Romagna, Emilija), Pentapolis (gradovi Ancona, Fano, Pesaro, Rimini, Sinigallia, tj. Ankonitanska marka, sadašnje Marche, dio Umbrije, do Veneta, dio Ligurije), Spoletsko vojvodstvo (ostatak Umbrije), dio Beneventskog vojvodstva, Toscana, Korzika, Lombardija i još neki talijanski gradovi, dok su pape i prije imali Rimsko vojvodstvo (Lacij), latinski Ducatum Romanum, kojim su vladali de facto, jer on je de iure dotad bio pod vrhovništvom rimskog cara, a car je bio u Bizantu (Konstantinopolisu, Carigradu). Da bi Darovnicu iz Querzyja ojačala, Sveta Stolica je vjerojatno tada krivotvorila Konstantinovu darovnicu, po kojoj bi onda ispalo da nisu Franci oteli Langobardima carevo, pa to dali Papi kao uzurpatoru, nego su Papi vratili ono što mu je darovao davni Car, Konstantin, utemeljitelj Carigrada. Lombardija, Ligurija, Toscana i Korzika su faktički ostale izvan dosega papinske vlasti, pa je Petrova Baština manje-više do pada pod Italiju (ratovi i plebisciti 1859-1870) obuhvaćala Romagnu, Emiliju, Marche, Umbriju i Lacij.
Na talijanskom se zvala najčešće Stato della Chiesa (Crkvena Država), ili Stato Pontificio (Papinska Država), a propisi i presude su proglašavani „u ime Pape Kralja“ (in nome di Papa Re), što je državu definiralo kao monarhiju, kraljevinu. Formalno ona taj naziv nije imala, termin Status Pontificius se koristio i u službenim dokumentima, ali ne kao službeni naziv, nego kao opis.
Naravno da nije sve objavljeno u Wikipediji žeženo zlato, ali nije se moguće stopostotno pouzdati ni u jednu enciklopediju (još kao dijete nalazio sam početničke pogreške u Larousseu), čak i kad je rade najozbiljnije, a ne površno poput Hrvatskog leksikona. Anglosaksonski izvori, pa i sekundarni, obično pate od anglikanskih odnosno protestantskih predrasuda kada pišu o katoličkim temama (vrijedi i obrat, naravno). Prednost je Wikipedije ne samo što je u njoj pogrešku moguće brzo ispraviti, nego i što je i uz svaku natuknicu naveden popis drugih jezika na kojima je obrađen isti termin, pa je uvijek moguće kontrolirati. Talijanska Wikipedia precizno donosi podatak o latinskom nazivu Papinske Države, jednako tako i danska, njemačka, španjolska, finska, francuska, hebrejska (taj dio je na latinici!), indonezijska, islandska, nizozemska, obje norveške, poljska, portugalska, srpska, švedska; bugarska brka pape, bosanska brka Papinsku Državu i Državu Vatikanskog Grada, slovenska ni nema Papinsku Državu. Očito je pogrešan izvor bio engleski tekst, a ne Wikipedia naprosto.
Komentari