Kad je početkom prošlog tjedna na samitu dviju Amerika u prijestolnici Trinidada, Port of Spainu, Hugo Chavez tutnuo kao poklon u Obamine ruke knjigu urugvajskog novinara Galleana “Otvorene vene Latinske Amerike: pet stoljeća pustošenja”, knjiga urugvajskog esejista najednom je postala bestseler na Amazonu, a ozbiljni esejisti usudili su se ponadati da će to biti početak idejnog dijaloga između liberalnog kapitalizma sjeverne hemisfere i latinoameričke ljevice.
U politici, naime, tog dijaloga jedva da je bilo, a gotovo da ga nema i danas. Suprotno od sjevera – i Europe – gdje liberalna misao ideološki posve dominira, Latinska je Amerika u posljednjem desetljeću postala političko uporište više ili manje radikalne ljevice u širokom rasponu od čistih diktatora kao što je Castro, preko prijepornih populista poput Chaveza do demokratskih reformatora. Na taj proces Sjever – pa i mi – obično gledamo ili crno ili bijelo. Lijeve populističke vođe ili se smješta u “osovinu zla” ili romantizira zanemarujući njihove sporne strane. Simbolički transfer jedne (simbolički) knjige znak je da je vrijeme takvih simplifikacija prošlo.
Između utopije i realnosti
A ako postoji područje gdje se to poodavno dogodilo, onda je to film. Film Latinske Amerike, naime, već puno desetljeće ima upravo onu ulogu kakvu bi mnogi rado (i nerealno) pripisivali latinoameričkoj politici. Već puno desetljeće film ispod Rio Granda vruća je kulturna roba, predmet filmofilskog oduševljavanja, no u isto vrijeme i točka uporišta koje pokazuje da je drukčiji film moguć.
Premda su latinoamerički filmovi jako raznorodni i uključuju vrlo specifične nacionalne škole poput argentinske ili meksičke, ono što im je zajedničko je to da su ponudili alternativu između banalnog imitiranja Hollywooda i samodovoljnog svijeta europskog art filma. Latinoamerikanci u posljednjoj su dekadi ponudili modernizam koji nije dosadan, eksperiment koji je socijalno relevantan i angažman koji nije banalni zapisnik – dakle, onu vrstu srednjeg puta između utopije i realnosti koju današnja kultura tako ište. Upravo u ovoj dekadi filmovi iz Latinske Amerike najzanimljivije su što se u filmu događa, a tu su štafetu preuzeli od istočne Azije i indo-pacifičkog prostora.
Nagrade na Berlinaleu
Još donedavno latinoamerički film uglavnom se prepoznavao preko tri jake nacionalne škole: Brazilaca, koji su se proslavili raskošnim i izuzetno vještim mainstream spektaklima (“Grad Božji” 2002., “Elitna postrojba” 2008.), Meksikanaca čiji su film proslavili Guillermo Arriaga i Gonzalez Inarritu svojim meksičkim, ali i holivudskim filmovima (“21 gram”, “Babel”), te Argentinaca kojima je kinematografija iz pepela propupala nakon ekonomske krize. U posljednjoj dekadi ta se slika usložnila. Izvanredni filmovi dolaze iz Perua, Urugvaja, Bolivije i Kolumbije, latinoamerički redatelji uče u laboratoriju Sundancea, nalaze koproducente u Europi, a istodobno nastavljaju crpiti iz bogate lokalne antropologije i nemirnih društava.
Ove godine dvije od tri prve nagrade na Berlinaleu osvojili su latinoamerički filmovi – “Ustrašena grud” (ili: “Mlijeko žalosti”) peruanske redateljice Claudije Llose, te urugvajski film “Gigant” Adriana Binieza. Na posljednjoj Veneciji najviše pohvala zavrijedio je film “Promatrači ptica” Marca Becchisa koji se bavi borbom brazilskih gvaranskih Indijanaca za šumska staništa, a protiv bijelih farmera. Prošle godine brazilska “Elitna postrojba” u Berlinu je dobila Zlatnog medvjeda, a meksički film “Lake Tahoe” nagradu kritike i čast svojevrsnog moralnog pobjednika smotre. Prošle godine canneski je program bio prekrcan latinoameričkim autorima poput Argentinke Lucrecije Martel, njenog zemljaka Pabla Trapera ili Brazilca Waltera Sallesa, čiji “Linha de passe” (Linija dodaje) pripovijeda o strašnom, korumpiranom sustavu eksploatacije kroz koji mladići moraju proći da bi jednom neki od njih postao Eduardo da Silva. Iako na velike festivale još uvijek prolaze pretežno filmovi iz tri velike kinematografije (Brazil, Meksiko, Argentina) – sve ih je više i iz Urugvaja, Perua, Čilea…
Antipod Reygadas
Filmovi iz Latinske Amerike pritom su živopisno raznorodni. “Gornji kat” zgrade čine autori poput Brazilaca Meirellesa i Sallesa koji rade dojmljiviji, efektni mainstrem, dobivaju nominacije za Oscare ili su čak prešli u Hollywood i paneuropske produkcije, poput Fernanda Meirellesa (“Brižni vrtlar” s Ralphom Fiennesom) ili Meksikanca Cuarona (koji je čak režirao jednog “Pottera”). “Donji dom” čine radikalni modernisti poput Argentinca Lisandra Alonsa koji snima duge, spore, refleksivne filmove o tajnovitim osamljenicima koji putuju u bespuća izvan civilizacije ili pak Carlosa Reygadasa koji snima s naturščicima filmove pune brutalnosti, eksplicitnog seksa i svakodnevne okrutnosti.
Upravo je Carlos Reygadas – koji je ove zime bio u Zagrebu – možda najžešći, najpapreniji antipod Hollywoodu u filmu ispod Rio Grande. Njegov često citirani uvod u “Bitku na nebo” pokazuje grubi, odbojni slow motion oralnog seksa dvoje naturščika. Neki od latinoameričkih filmova izrazito su urbani poput onih Argentinaca Lucrecie Martel ili Daniela Burmana (kojeg zbog urbane, židovske tematike zovu “južni Woody Allen”, a 2003. je osvojio berlinski grand prix za “Otišli zagrljaj”). Neki autori pomalo nalikuju Werneru Herzogu i snimaju u nezamislivim bespućima, poput Lisandra Alonsa.
Eksploatacija raznih tema
Neki eksploatiraju egzotiku i folklor kao Peruanka Llosa, no i tada uspijevaju izbjeći Kusturičin sindrom egzotike za europske supermarkete. Neki rade otvorene, oštre, izravne socijalne filmove, neki socijalnu priču elegantno provlače kao Cuaron u “I tvoju mamu također”.
Neki se bave prošlošću i diktaturom kao Čilenac Larain u “Tony Maneru” ili “Kronika jednog bijega” Izraelca Caetana. Neki se bave budućnošću, kao uznemirujući meksički antiutopijski SF “Sleep Dealer” Alexa Rivere u kojem korporacije kontroliraju i prodaju seljacima vodu, a manualni rad se obavlja teledirigirano na daljinu – tako da su Amerikanci konačno zadovoljni jer su “dobili radnike, a nisu dobili ljude”. Mnogi se, poput “Ustrašene grudi”, bave sirotinjom. No, tu su i filmovi koji se bave bogatima, kao “Sedmica sami” Argentinke Celine Murge koji prikazuje razularenu mladež iz zatvorenog stambenog resorta, ili pak “Dioses” (Bogova) Peruanca Josue Mendeza koji prati kćer i sina prebogatog tajkuna, te njegovu ljubavnicu, ljepuškastu seljančicu, a čitav film – smješten u modernističku vilu – doima se kao prikaz raskalašenog rimskog dvora.
Kolonijalni položaj
Naravno, taj i takav latinoamerički film i sam je u kolonijalnom položaju: ovisi o koprodukcijskom novcu pariških, berlinskih i rotterdamskih “world sales” agencija, filtrira se kroz Sundance laboratorij, a za uspjeh filma ključan je prodor na tri velika europska festivala ili Sundance.
U tom smislu, Latinoamerikanci ne kontroliraju vlastitu sudbinu kao ni mi. Isto vrijedi i za tržište: za razliku od mediteranskog juga poput Turske ili Egipta gdje tržištem dominiraju domaći naslovi, u Latinskoj Americi – kao i Hrvatskoj – oni pretežno grabe mrvice. Te dvije okolnosti navele su redatelje da se još više usmjere na međunarodno “arthouse” tržište i “dugi rep” festivala i interneta, što je sudbina koja se događa i našem filmu. Ista je i posljedica: jača lokalna dominacija Hollywooda.
Ono što, međutim, Latinoamerikanci imaju, a naš film nema je frapantna raznovrsnost: raznovrsnost zakutaka društva koje istražuju, estetskih pristupa, smjerova u eksperimentiranju, ljudskih situacija. To je eksplozija šarolikosti koja tako fali europskom filmu, u kojem nerijetko imamo dojam da stalno nanovo gledamo jedan, isti film.
Ključni filmovi od Meksika do Čilea
Bitka na nebu (2005., Carlos Reygadas, Meksiko)
Ključni film redatelja kojeg slave kao “novog Godarda iz Meksika”. Reygadas je svojim filmovima utjecao na novu meksičku školu koju karakteriziraju izraziti naturalizam, brutalnost i upotreba naturščika.
Božji grad (2002., Fernando Meirelles, Brazil)
Gangsterska epopeja iz loših četvrti Rija upoznala je svijet s visokim standardima brazilske A produkcije. Film je Meirellesa odveo u Hollywood, ali je i napadan zato što gangstersku zbilju prikazuje šminkerski estetizirano.
El custodio (2006., Rodrigo Moreno, Argentina)
Film o tjelohranitelju koji danomice prati političara – na sastancima, za obrokom, kod ljubavnice. Jetki, neizravni komentar društva.
Lake Tahoe (2008., Fernando Eimbcke, Meksiko)
Nastao u laboratoriju Sundancea, “Lake Tahoe” film je o mladiću koji u nedjeljno jutro pokušava popraviti auto, da bi se ispostavilo da iza lijene dnevne rutine stoji nešto važnije. Film koji je 2008. sve oborio s nogu na Berlinaleu.
Pasja ljubav (2000., Alejandro Gonzalez Inarritu, Meksiko)
Prvi film Inarritua i Arriage već ima sve sastavnice koje će kasnije imati “21 gram” i “Babel”, ali je k tomu južnjački žestok. Film kojim počinje meksička filmska renesansa.
PVC-1 (2007., Spiros Stathoulopoulos, Kolumbija)
Opaki film o otmici za otkupninu snimljen u jednom kadru virtuoznom vještinom.
Sveta djevojka (2004., Lucrecia Martel, Argentina)
Film o nabožnoj djevojčici koja promatra zbivanja u kongresnom hotelu sjajan je primjer pametnog “ženskog pisma”.
Techa asustada (2009., Claudia Llosa, Peru)
Iznenađujući pobjednik posljednjeg Berlina prikazuje urbanu antropologiju peruanske sirotinje: neobičan miks socijale i folklora.
Tony Manero (2008., Pablo Larrain, Čile)
Ovogodišnja senzacija iz Čilea, film koji priča o Pinochetovoj eri kroz lik imitatora Johna Travolte.
Whisky (2004., Pablo Stoll, Juan Pablo Rebella, Urugvaj)
Film o dvojici braće samaca koji proizvode čarape danas je već mali klasik, a jedan od koredatelja Rebella u međuvremenu se ubio.
Komentari