Staljin je kao i Lenjin fanatično vjerovao u marksizam i ideju da je nezamjenjiv. Ali, bili su u krivu, povijest bi se identično dogodila i da je netko drugi bio na Staljinovu mjestu.
Kako bih sačuvao zdrav razum i bazičnu vjeru u humanost čovjeka, potrebno mi je da vjerujem kako su i Staljin i Hitler, i njihovi ljudi bili potpuno poremećeni. Moram vjerovati kako su oni koji su potpisivali smrtne presude za milijune ljudi, koji su svoje nekadašnje prijatelje bili u stanju osobno premlatiti do smrti, zbog bolesti izgubili moć rasuđivanja i razlikovanja dobra od zla.
Tako je kritičar Observera započeo recenziju knjige “Staljina dvoru crvenog cara”, britanskog povjesničara Simona Sebaga Montefiorea. Nema takve utjehe u nedavno prevedenoj Montefioreovoj knjizi.
O svom pristupu u predgovoru knjige povjesničar je napisao: “Želio sam otići dalje od tradicionalnog poimanja Staljina kao ‘enigme‘, ‘luđaka‘ ili ‘sotonskog genijalca‘ a njegovih drugova kao ‘ljudi bez biografija‘, turobnih brkatih ulizica na crno-bijelim fotografijama. Ovo je kronika njegovog dvora, od 1929. kad je prihvaćen kao ‘vođa‘ do njegove smrti. Primamljivo je krivnju za sve zločine baciti na jednog čovjeka – Staljina. Danas na Zapadu postoji opsesija kultom zla: jezovito ali besmisleno suparništvo između Staljina i Hitlera – ne bi li se, prebrojavanjem njihovih žrtva pronašao ‘najgori diktator na svijetu‘. To je demonologija, ne povijest. Učinak je tek optuživanje jednog luđaka, a ne nudi nikakvu poukuni o opasnostima utopijskih ideja i sustava ni o odgovornosti pojedinaca.”
Od seksa do sadizma
Na svom najpoznatijem djelu Montefiore je radio godinama, prekapajući po arhivima, pismima, intervjuirajući sve koji su mu mogli dati bilo kakav novi element potreban za rekonstrukciju jedne epohe i privatnih života aktera priče.
Nema razloga za bojazan, ova knjiga nije neki nakaradni oblik tople ljudske priče o Staljinu, nizanje besmislenih podataka koji bi trebali otkriti drugu stranu medalje – diktatora koji voli filmove, književnost, djecu, cvijeće, žene ili neke opskurne pojedinosti.
Premda uključuje i te podatke, rezultat rada je “društvena povijest pakla” – detaljni prikaz života Staljina, kruga najbližih suradnika, mučnih bitki za naklonost, seksualnih i ljubavnih eskapada, mitske paranoje i kulture sadizma.
“Staljin” je u manje od pet godina preveden na preko 35 jezika, dobio je relevantne nagrade kao i odlične kritike. Povjesničar je napisao i knjigu “Mladi Staljin” koja je ponovila uspjeh, a već su, kako to obično biva, prodana i prava za filmsku ekranizaciju. Na scenariju radi John Hodge, poznat kao scenarist “Trainspottinga”.
Motiv za Montefioreovo bavljenje Staljinom mogao bi se podvući pod ono što se naziva zavodljivim sjajem dijaboličnog uma.
– Staljin je jedan od kreatora našeg modernog svijeta, sviđalo se to nama ili ne. Godinama ga se uopće nije pokušavalo razumjeti, površno je prikazivan i tretiralo ga se isključivo kao jednodimenzionalno čudovište. Imao sam tu sreću da dobijem pristup novim arhivama koje su mi omogućile da kao povjesničar po prvi put prikažem pravog Staljin. Uvjeren sam da je to razlog zbog kojeg je knjiga u tako kratkom roku prevedena na toliko jezika – bez lažne skromnosti odgovara Montefiore u razgovoru za Jutarnji.
Što je sve bio
- Redovito se iznenadimo kad uvidimo kako monstrumi nisu bitno različiti od nas, iznenadi nas taj faktor ljudskosti, ali bez analize i tog dijela teško se maknuti od općih mjesta. Staljin je bio neobičan u svakom obliku – dijelom intelektualac, dijelom razbojnik – kombinacija različitih talenta učinila ga je osobom kakav je bio. Diktatori njegovog kalibra uglavnom i jesu dijelom gangsteri, dijelom proroci, dijelom vođe, dijelom nasilnici. On spada među one koji vam nikada ne dosade, istodobno beskrajno dijaboličan i zavodljiv. Namučio sam se pišući, jer sve oko njega toliko je osjetljivo i kompleksno. Znao sam da ću početi s pričom o samoubojstvu Nadje, Staljinove druge žene, jer je to bio nekakav prijelomni trenutak. Večer koja joj je prethodila otkriva puno kako o Staljinu tako i njegovom krugu.
Nije Staljin pao s neba, napominje Montefiore: – Njegovo ponašanje duboko je ukorijenjeno u povijesti Rusije u onom segmentu da je znao što izvući iz povijesti i kako to prilagoditi sebi. Kao Gruzijac, služio se i prednostima autsajdera, sposobnošću da oponaša nacionalne opsesije, poigravajući se s nacionalnim karakteristikama daleko bolje nego što to rade tzv. insajderi.
Rusi vole snažne vođe
Može li se kod ljudi kao što je bio Staljin razlučiti želja za moći i osobna uvjerenja?
– Staljin, kao i Lenjin bili su istinski ideolozi koji su fanatično vjerovali u marksizam. Ali problem je bio taj što su vjerovali i u to da su nezamjenjivi, od presudne važnosti za povijest. Iskreno, ne mislim da bi situacija bila znatno drukčija da je netko drugi bio na Staljinovu mjestu. Svi bi se služili istim nemilosrdnim totalitarnim taktikama ali bez istih osobnih vendeta.
Na nedavnom izboru u Rusiji na kojem se birala najveća povijesna ličnost Rusije, Staljin je dugo premoćno vodio. Kako bi se izbjegao skandal produžen je rok glasovanja. Analitičari su objašnjavali kako je razlog takvim rezultatima neznanje i neupućenost, činjenica da mladi ne znaju puno o čistkama, ali znaju da je Staljin bio snažan vođa koji je pobijedio Hitlera.
- Rusija se nije suočila s prošlošću, ne mislim da traže novog Staljina ali sasvim je jasno da vole snažne vođe – napominje Montefiore te dodaje: – Što se tiče Staljina, mislim da će s vremenom biti rehabilitiran i da će ga unatoč svemu u konačnici tretirati kao Petra Velikog.
Nova knjiga o Jeruzalemu
Montefiore trenutno dovršava knjigu “Biography of Jerusalem” u kojoj analizira razdoblje do 1967. godine. Smatra da prošlost, u tom slučaju, objašnjava sve o sadašnjosti. Staljin nije jedini monstrum koji je privukao njegov interes. Naime, objavio je i knjigu “101 monstrum” kao i knjigu “101 heroj svjetske povijesti”. Što je s herojima krvavih ruku?
- Neke je povijesne ličnosti teško svrstati u jednu kategoriju. Neki su “heroji-monstrumi” kao Napoleon ili Petar Veliki. Pretpostavljam da bi neki mogli reći da u tu kategoriju spada i maršal Tito. I on je bio zanimljiv lik, suprotstavio se Staljinu a onda se služio i staljinističkim metodama kako bi ojačao svoju vlast. Premda ga nikad ne bih usporedio s monstrumom kao što je bio Staljin.
Piše i beletristiku. Ne zaboravlja spomenuti kako je i njegov roman “Sashenka” o povijesti bogate ruske obitelji odlično prošao kod kritike.
- Strahovit sam čistunac kad pišem povijest, ništa mi ne smije izmaći kontroli, manijakalno provjeravam sve izvore. Kad je u pitanju fikcija, tu sam daleko opušteniji. Pišući “Sashenku” uistinu sam uživao – mogao sam raditi što sam htio. Na kraju mi se dogodilo da sam te izmišljene likove toliko zavolio da su mi postali stvarniji od svih povijesnih likova – zaključuje Montefiore.
Surađivao A. Salihbegović
Na Montefioreovu vjenčanju princ je pokazao Camillu
Simon Sebag Montefiore nije tipični povjesničar. Pripadnik je visokog društvenog sloja, tabloidi su ga opisivali kao velikog zavodnika, neko vrijeme se bavio financijama, 90-ih se igrao ratnog izvjestitelja a onda se posvetio pisanju povijesnih knjiga. Živi u najelitnijem dijelu Londona, oženjen je za Santu Palmer-Tomkinson, spisateljicu ljubavnih romana. Njihovo vjenčanje bilo je i prvo društveno događanje na kojem su se kao par pojavili princ Charles i Camilla. Novinari Vanity Faira potpuno zaneseni su pisali o prošlogodišnjoj promociji knjige “Mladi Staljin” baveći se odjećom, uzvanicima, tajnim odnosima okupljenih te mračnim i javnim obiteljskim tajnama. Od presudne važnosti za opis promocije bilo im je i to što su bliski prijatelji bračnog para – princ Charles i David Cameron, vođa britanskih konzervativaca. Ne čudi stoga što o ulozi monarhije u suvremenom svijetu Montefiore odgovora: – Monarhija je korisna za sakupljanje dobrotvornih priloga i skretanje pozornosti na važne stvari. Princ Charles koji je originalan, pristojan i šarmantan čovjek bio je među prvima koji su govorili o problemu zagađenja okoliša i globalnom zatopljenju. Danas svi tako govore. I ne zaboravimo da je u Velikoj Britaniji, monarhija kičma demokracije – barijera koja onemogućava moćne političare da zauzmu potpunu moć. Smatra i kako će “Cameron biti jako dobar premijer”. A glavni izazov EU, prema njemu je taj “što je Istočna Europa na rubu propasti. Može li Zapad spasiti Istok, veliko je pitanje ove godine”.
Komentari