Kockičicin iBlob

Natko Nodilo, Stara vjera Srba i Hrvata

prvi put štampano od 1885. do 1890. godine u deset knjiga Rada Jugoslovenske akademije znanosti i umetnosti, pod naslovom „Religija Srba i Hrvata, na glavnoj osnovi pjesama, priča i govora narodnog“

Dio III, Sunce, strana 150

Svetijega hrama u Heladi ne bijaše do Apolonova u Delfima, niti boga, što bi, više od njega, drmao srcem grčkih ljudi. Mimo sve bogove, Grci se odadoše pronicavom jutrenjemu tješitelju, te ga milovaše i tvorom i riječju. Pažnja prema Suncu bijaše jednaka, i u nas. Od istoka njegova do zapada, pusto obilje pobožne pokliči i njeznih izražaja, praćaše Sunčev triumf preko obasjanih nebesa. Već čusmo: „Sunce na istok, a bog na pomoć!“ Bogomoljci još klikovahu: „U ime boga, u čas dobar, Sunce isteče!“ – „Sunce mi je na istoku, hoće da dogje!“ – „O tako ti moje Sunce žarko, – tako sjalo, nikad ne tamnjelo!“[1] koje nabožne izljeve sada puk potkićuje, kao zgoljni ukras, jednoj ili drugoj pjesmi, najviše svadbenoj. Ako se ovako nebesnome mladiću, po svoj zemlji Srbâ i Hrvatâ, uzvikivalo, manje pjesnički, ili manje obzirno, nije se govorilo o njemu. Junak „odskočio“, ili „iskočio“ na nebu, pa, gdje nakon dnevnog sjajnog hoda zalazi, tu se on „smiruje“. Sujevjerni čovjek hoće i danas da reče: „Smirilo se sunce“, a nipošto: „zašlo“, ili „sjelo“[2]. Osam je dana nazatka onome, koga čisto Sunce vidi u jutru neumivena[3], a koga na večer, pri svome zalasku, budni veseli bog zateče gdje spava, i taj prolazi zlo. U takome času, san niti djetetu dobar nije: „Probudi mi dva nejaka sina, – da mi gjecu Sunce ne zalazi“, s ovoga obzira kaže pjesma[4]. Po eranskom i po slavenskom nazoru, san je u prilog zlima duhovima[5]. Sunce, naprotiv, zdrav je budilac: „Ko će tebe rano probuditi, – a i onu mlogu sirotinju, – golu, bosu i neopasanu?“ veli majka Suncu, u pjesmi jednoj bosanskoj[6].

Uza svu tvarnost grijeha, budno Sunce, koje ga briše i osvećuje, bijaše neko poluetično božje biće. Ali bog svraća se sasvim u obim prirode, kad je smatran kao sporitelj i davač ljetnoga ploda. Najprvi je dijelitelj, dakako, veliki tvorac sviju vidnih bogova, vrhovni Vid, od čijeg vidila, po misli slavenskoj, postaje i samo Sunce. Nego, ako je do Vida tvorno, početno vidilo, a to je do Sunca žarka, blagodatna toplota. Radi toga, Sunce će se nazivati, obično, i „žarkim“ i „ogrijanim“, a izlazak biti će mu „ogranak“. Kad starinskim izrazom velimo, da je božje Sunce „granulo“, ili „ogranulo“, kažemo, da je ono ogrijalo. Sunce, godišnjim svojim hodom, a moćnim mijenama svoga žara, javlja se i najtupljemu oku dobrotvorom ljetnim, bogom silnim i podatljivim. Pače velebna riječ bog (baga u natpisima Akemenidâ, bagha u Avesti, bagaios kod Frigâ, bhaga kod Indâ), što je od drevnog korena bhag, davati, podjeljivati[7], te znači davalac, iz početka, u zajednici arijskoj, pristajaše Suncu. U himnama Rig-Vede, Bhaga je jedan od mnogih pridjeva i obličja, pod kojim se prozivlje Sunce: „možni Bhaga štu je rano stekao, ono i dijeli“, dijeli on, kojí je „zbilja bogat“[8]. Pučka naša poslovica: „Bog je stari davalac“, skrojena je po najtačuijoj arijskoj etimologiji, i po govoru vedičnom, ako se ne tiče Vida, no se odnosi kao što mislim, na Sunce[9].

Od čestog svakidanjeg nazivanja Sunca budnika, čistioca, osvetnika, a najskoli davača toplote i hrane, stvori mu se ime Dabog, kod Srba i Hrvata neznabožaca. Daboga, sina Svarogova, t. j. sina neba, poznaju i sjevero-istočni Slaveni. Po značenju davnom, prvo i drugo udo riječi, jednako je. Dabog, Dajbog, Daždbog, hoće naprosto reći bog davač[10]. Kako je ime moglo lasno postati od invokacije, razabira se i sada pri izrazima, što ih puk svaki čas ponavlja: „Ako Bog da!“ – „E da Bog da!“ – „Da Bog dobro!“ – „Bog daj budi!“, gdje po gotovo izlazi na vidilo Dabog. A lična naša imena: Dabo, Daboje, Dabiša, Dabisav, Dabiživ (?), pominjahu mogućnoga boga i onda, gdje je već bio sišao sa svoje visine. Sigje, dašto, pod pritiskom hristjanstva, koje od njega napravi hromoga Daba[11] i zla duha. Bio Dabog, kazuje priča iz Srbije[12], car na zemlji, a Gospod Bog na nebesima. Pa se pogode: „grešne duše ljudi da idu Dabogu, a pravedne Gospodu Bogu na nebesa“. Pogodba trajala dugo, i tamanitelju ljudskih duša sam Gospod ne mogao glave doći: „da ga ubije, nije mogao, jer je Dahog, Bože prosti, bio silan kao i Gospod Bog na nebesima, a nije mogao, niti je bilo od trebe pogodbu pokvariti“. Nego će Dabogu doskočiti sin Božji. Rodio se ovaj, „da već ide po svoju očevinu“, te i „na iskup duša“. Kad to čuo Dabog, „od teške jarosti zine, da mu se jedna viličetina vukla po zemlji, a drugom u nebo dodirao, ne bi li i sina Božijeg proždro“. Ali sin Božji na dva kraja od svoga koplja nabode mu obje vilice, koje ostadoše , onako razvaljene, pa „grešne duše pokuljaše iz usta mu na nebesa“. Tako nakažen i ukočen, Dabo živi još, tvrdi priča. U istoj je oprjeci Dabog s Gospodom Bogom i u drugoj srpskoj priči „o stvorenju svieta“[13], iz koje takogje izbija negdašnja veličina ovoga prokletnika pokrštenih Srba i Hrvata. Pričajnu gragju, ipak, volio bih držati manihejskom, prije no čistom hristjanskom. U vjeri mazdejaca, iz vremena Sasanidâ, višnji Ormazd i suprotnik mu Ahriman isto ovako pogodiše se, da na ovome jadovitom svijetu ništa se ne promijeni, za doba od devet hiljada godina „u vremenu neograničenomu“[14]; a, iza navršenog roka pogodbe, mazdejci očekivahu nebesnoga Spasa, sina Božjega naše priče. Može dakle biti, da Dabog spade na zla duha pod kletvom krestjana bogomilskih.

Od puka čusmo riječ, da se Sunce ragja; a tu riječ valja nam uzeti u svoj njezinoj punoći, u smislu najstrožijem. Rogjaj Sunca, to je veliki čin božji, što na nebu biva svakog ranog dana, a, ponajsvečanije, pri svakoj mladoj godini. Pjesme skroz mitične, te i pored varijacija u suštini jednake, izdižu ovo nad svakom sumnjom. Evo takih pjesama, iz jugoistočnih krajeva naroda: – „Vijer prosi u Juga djevojku, – Vijer prosi, a Jug se ponosi. – Tu su mi se vjetri zavadili, – a studene vode pomutile, – do jednoga Jovina bunara, – gdje mi sjedi vijernica ljuba. – Na krilu joj tri blizanca sina; – jednom ime: kiša divti-kiša: – drugom ime: sjajna mjesečina, – a trećemu: na istoku sunce. – Govorila kiša divti-kiša: – Svašta mi se obraduje, majko, – a najviše lijepa šenica. – Govorila sjajna mjesečina: – Svašta mi se obraduje, majko, – a najviše u putu putniče. – Govorilo na istoku sunce: – Svašta mi se obraduje, majko, – a najviše mloga sirotonja“[15]. Ko su to Jovo i vjerenica mu, iz krila koje ispada Sunce, Mjesec i nenadni prvi Dažd proljetni, nabacuje pjesma poredna: „(Vjetri) zanjijaše carevim bunarom, – tudi sjedi mlada carevica, — oko nje se tri sina igraju. – Najstariji je majci dolazio – i ovako njojzi govorio: – Ja sam, majko, sunce na istoku! – Boga mole u brdu čobani: – Daj nam, bože, sunce na istoku. – Pa je srednji majci dolazio – i ovako njojzi govorio: – Ja sam, majko, sjajna mjesečina! – Boga mole putnici u putu: – Daj nam, bože, sjajne mjesečine, – da vidimo mladi putovati. – Najmlagji je majci dolazio: Ja sam, majko, gjurgjevska kišica! – Kad rominjkam, svak mi se raduje, – ponajviše zelena livada, – na livadi bijele ovčice“[16]. A kaže nam čudesni rogjaj najrazgovjetnije, premda ciglu majku rastavlja u tri, ova pjesma, takogje jekavska: „Sadih jelu u kamenu, – a uz jelu lozu b’jelu, – a uz lozu struk bosiljka. – Obiđoh je do godišta, – jel mi jela rod rodila. – A kad dogjoh do godišta, – ne može se pristupiti – od visine vite jele, – od širine loze b’jele, – od mirisa bosioka . . . Iz kor’jena Dunaj teče, iz srijede pčele lete, – u svrhu joj slavić poje, – pod njim plove košutice. – Strijelja ih careviću. – Al govore košutice: – Ne str’jeljaj nas, careviću! – Eno doli tri postelje, – na posteljam tri tungjele, – na tungjelam tri nevjeste, – svaka drži sinka svoga . . Jednomu je sunce ime, – a drugomu jasan mjesec, a trećemu tihi daždić. – Majci reče sunce žarko: – Lijep ti sam, moja majko! – Kad izićem iza gore, – ja ogrijem sve sirote. – Majci reče jasan mjesec: – Lijep ti sam, moja majko! – Kad iziđem u ponoća, – svi putuici tad putuju. – Majcí reče tihi daždić: – Lijep ti sam, moja majko! – Kad ja nagjem u sred ljeta, – rodi vino i pšenica“[17].

Prikaza triju pjesama posve je čista. Sunce se ragja od majke carice, careve vjerenice. Car je, dašto, onaj „Car nebesni“, koji „Sunce ženjaše“[18], a. careva vjerenica ona nebesna Carica, ona Gospoja, koja a neba pušta plodonosnu kišu, a, zamamljena roditeljka, obavija se pavitinom19. Spomen bijele loze jal pavitine, u trećoj pjesmi, nije uzaludan, kao što nije bez uzroka tu stavljen i bosiok, koga sitnost, bjelina i miris pristaju, već to znamo, Vidovoj religiji20. Sunce je sin Vidov. Od Vida, i od žene mu, ono se ragja pri jutrenjim lahorima dana, i pri pirećim vjetrima a vodama odmrznutim i uzmućenim svake mlade godine. To je porogjajni Carev bunar, kojim zanjihaše ponositi Jug i drugi vjetrovi naših pjesama.

U prizoru Sunčeva rogjaja jela, „sagjena u kamenu“, što uz nju raste bijela loza i bosiok, ima veliko znamenovanje. Jednome drvetu, plemenitoj dafini, ili lipi, ili jeli, ili jasenu, kako je koja klima i flora naselja narodnog, razuosi se, u drevnim ženskim pjesmama, hvala vanredna i upravo prekomjerna. Do drveta je ženskinje, kao što u pjesmi već navedenoj; ali ima pjesama, gdje žena, ili djevojka, tek mimogred dolazi, a plemenito drvo biva glavnim predmetom gatanja. Najsavršenija pjesma ovakove vrste biti će, izmegju mnogih, ova hercegovačka iz Vukove zbirke: „Ja usadih vitu jelu – u kamenu u grohotu, – i dva lista miloduha, – jedan stručak bosioka, – jedan prutac vite loze. – Progje ljeto, ne obigjoh, – progje drugo, ne otidoh, – dogje treće, nakanih se. – Pristupit’ se ne mogaše – od visine vite jele, – od treptanja miloduha – i dva struka bosioka, – od širine slatke loze; – iz stabla joj voda teče, – iz njedara čele lete, – a u vrhu vino teče. – Kupi čele gjevojčica – za kavodom u njedarca, – vino l’jeva u gjerdane, – miloduhom soluf kiti, – a bosioka kitu bera, – čim da zlato dvore mete“[21].

Što je to drvo, pjevano posvuda u narodu, uz skoro jedne te iste izraze? Na pitanje arijski mit daje posve dovoljna odgovora[22]. Svjetlost, što u cik od zore na nebo uzlazi i razgranava se po oblacima rasvijetljenim, privigjala se Arijcima kao veličanstveno božje drvo, koje od sjajnog debla pušta sjajne grane. O tom drvetu pričaju, manje ili više, sva plemena arijska: Indi i Eranci, Kelti, Germani sjeverni i južni, Heleni i Itali, pa i Slaveni. Malorusi u zagoneci: „Stoji drvo usred sela, a vidi se u svakoj izbi“, dok to odgoneću: „Sunce i svjetlost njegova“, kažu čisto, što je to. A drvo ima svoje voće, zlatne jabuke, ili orahe, ili smokve, koje sve simbolizira po nebu osuta tjelesa, sunce, mjesec i zvijezde. Kao što voće, tako je i drvo različno, po različnosti flore kod indoeuropskih naroda. Ali je ovo najviše od takih vrsta, koje i zimi čuvaju lišće, jer podržana zelen, zimzelen, označuje vječnost svjetlosti, zamrle i zabušene, no uztrajne i uvijek žive preko zime i noći[23].

Kod naroda indo-europskih, predanje o božjem drvetu leži sada razasuto u fragmentima. Nego, gatnju Skandinavci učuvaše skoro u svoj prvašnjoj cjelosti njenoj; pa čudotvorno im drvo sliči posve onome mitičnom naših pjesama. Ima na nebesima svjetsko drvo, jasen Yggdrasil[24], koji zar stoji od Yggra (Strahora), od Odina. Yggdrasil, najsvetije i najveće od sviju drveta, nekako se užiže, pa veže nebo, zemlju i pakao. Njegove se grane kroz vasionu raspružile, a i preko neba proniču. Divni jasen rasturio i tri korena; ispod svakog bije po jedan studenac žive vode pomlagjujuće. Od triju bunara, prvi je nebesni, drugi divski, jal poluboga Mîmira, dok treći pripada paklu. Iz tih svetih bunara skandinavake tri Sugjenice, Norne, danomice zahvataju vode, pa njom krope grane jasenu. Onda, s drveta rominjka rosa od meda: to je takozvani medeni pad, od koga se čele nasićuju. Na drvetu, i oko drveta, buče životinje; orao sjedi u vrhu, vjeverica trčí granama, četiri jelena, i uz njih zmije, vesele se i planduju do korenja[25].

Naša gatnja „o plemenitom drvetu“ dopunjava se a gatnjom o Yggdrasilu, a ova opet s našom. Skandinavcima zbrisa se važna crta o rogjaju Sunca, koja je u našim pjesmama još duboko usječena. Ostali dio od mita bolje se izražava u germanskoj tradiciji; ali i naša, ako i manje jasna, ide s onom uporedo. Ovdje i ondje, voda izbija iz korena stabla, pa su tri bunara te vode žive. I tri Norne nam susretaju sa tri djevojke jedne naše pjesme, ako u ovoj tri djevojke ne nastadoše od jedite Sunčeve majke. U čelama, što „lete iz srijede“ stabla, ili u čelama, što ih naša djevojka „kupi“, dok „vino l’jeva u gjerdane“ a „vino teče u vrhu“ jele, imamo, drugim izražajima, medeni pad (hunângsfall) skandinavske mitologije. Po poznatom arijskom nazoru, med koji se lijeva, ili pada, prikazuje tekućinu nebesnog svijetla. Orao, koji sjedi u vrhu Yggdrasila čiti je slavuj, koji „poje u vrhu“ jele, kao što i četiri jelena do korenja ukazuju se u našim „košuticam“, koje „pod jelom plove“, a „strijelja ih carević“. Pače je izraz naš ovdje potpuniji. Po iztraživanju sadanjih mitologa, već je na čistu, da koliko Indi, toliko i Germani imadijahu mit jedan, koji im Sunce prestavljao kao jelena ili jelenoliku životinju, pa toga jelena strijeljao divlji jedan lovac[26]. A najčistije je u nas to, da čudno drvo, „usagjeno je u kamenu“, ili „u kamenu u grohotu“. Po onome što više puta izložismo, kamen je nebo. Ovako, po našoj izreci, drvo raste na nebu.

Sad naprijed rekosmo, da je Yggdrasil jasen (askr). Pa taman jasen, prije nego jela, ili dafina, ili lipa, kao da bijaše i naše plemenito drvo. „Jasenje“ nazivlje se pjesma jedna ženska u Slavoniji, a da se nastranome nazivu ne zna uzroka, ako uzrok nije u ova dva prva stiha: „Ajd’ redom, redom, jasenje! – U tvome dvoru veselo!“[27] Ovo jasenje, od koga rek’ bih da je veselje u dvoru, može biti, da nas prisjeća na pomenutu malorusku zagonetku o svjetlosti: „Stoji drvo usred sela, a vidi se u svakoj izbi“[28]. Svakako je jasen, u obliku hipokorističnom jasenak; još u pučkom praznovjerju drvo najčudesnije: noću vile otkidaju mu vrh; a noću mu nestaje i cvijeta, pa svi alosani ljudi, kad noće pod njim, popiju li rano s jutra u vodi, ma bilo što, ispod jasenka iskopano, osvanuće zdravi[29]. Vrh noću otkinut i cvijeće nestalo, to je noćni nestadak svjetlosti u drveta, koje se eto opet vida, a vida ljude, s jutra. Ali najjači dokaz, da se nebesno drvo i u nas pomišljalo navlastito kao jasen, naći je u ovim stihovima ženske jedne pjesme hercegovačke: „U jasena sitna resa, – po njoj pada medna rosa, – kupila je košutica.“[30]. Ta „medna rosa, koja pada“, tačno je hunângsfall (medeni pad) u jasena Yggdrasila skandinavskog. Svjetotvornim drvetom bio jasen i kod Italo-Helenâ. Grčko mu ime melia odaje med njegove božje svjetlosti[31].

Svijetla medovina, koja teče s rajskog drveta, od prevelikog je zamašaja u vjeri i u bogoštovju Arijaca. Njom pomlagjuju ae bogovi, zagreznuti u tami; sapeti u uzama dušmanakim; njom se krijepe; redom, svi rajnici. Ono je bogovsko pilo i jelo, besmrtno pilo, kad bijelo, a kad žuto i zlaćano, kao što je zlaćane ili bijele boje svaka svjetlost, sunčana i mjesečna. Hranu nebesnu, od koje napreduju bogovi, a svijetli se sav svijet božji, obožavaće ljudi, pa će pokušati, da je i tvarno naprave od žutog soka, iscijegjena iz bilja kojekakva. To je Soma u Indiji, Haoma na Eranu. Soma je Indima bog; a na Somu da dohrle, da se njim okrijepe, prizivlju se nebesnici, navlastito rani Açvini, nebrojeno puta u himnama Rig-Vede. I Erancima je Haoma nešta veličajno, neiskazano, te je, u mazdejskoj leturgjiji, od prilike ono, što euharistija u hristjanâ. Živ spomen Some, vidila, što mladi i zanavlja bogove, sačcuvaše Heleni u besmrtnoj ambroziji i u čaši nektara, kojom se njihovi blaženici obregjuju. na svijetlome Olimpu; čašu naljeva i dodaje bogovima rajska dikla, lakokretna, krasna Heba. Spomen bogovske gozbe traje i kod nas. Ep zapjevao: „Bože mili! čuda velikoga! – Gledah čuda prije nevigjena: – u Pavlovu svetom manastiru – postavljeni od zlata stolovi, – svi se sveci redom posadili; – navrh sofre Gromovnik Ilija, – nasred sofre Sava i Marija, – po dnu sofre Petka i Negjelja. – Slavu diže svetitelj Nikola, – i napija u slavu Ristovu; – al’ se njemu malo zadrijema, – u drijemu čašu ispustio, – čaša pade na stolove zlatne, – nit’ se razbi, nit’ se proli vino“[32]. Dâ., ne razbi se, jer je čaša i u čaši pilo, vjekovito. Što se, u jednoj pjesmi[33], „srpski car Stepane“ napojio vina do bezumlja, i što se vinom kiti neprestano Kraljević Marko, može biti, da je i to došlo od iste rajske gozbine svetitelja poganskih. Ova čaša, prepunjena vidilom nebesnim, čaša meda ili masla, ostade i u našim zagonetkama o suncu. Puk veli: „Čaša meda celom svetu dosta“ – Jedna čaša masla svemu svijetu dosta“, a razumijeva sunce[34]. Maslo vodi nas ravno k Rig-Vedi, gdje „maslom rosukaju“ sjajni bogovi[35].

Do rajskog stabla od svjetlosti, do njegove žive vode, vrutka to jal jezera, stanuju bogovi. To im je Rajevina svijetlog obilja, Rajevi protkani čistinom i vidilom[36]. Sjedeći za punom sofrom, na stolovima od zlata, po govoru naše pjesme, blaženi rajnici napajaju se tu pićem svjetlosti, iz čaše vjekotrajne. U misli Rusa neznabožaca, Rajevina bijaše zelena ubava livada[37]; pa je jednako prekrasna livada, koje se ne bi čeljade moglo dosta nagledati, i u našoj jednoj priči[38]. Pod drvetom, kod vode žive, na ubavoj livadi, bogovi se raje; ali će ih sve zadesiti nedaća, dašto mimogredna, trenutna. Kako stablo od svjetlosti čas napreduje, a čas nazaduje, čas sija, a čas tamni, tako jačaju, jal slabe bogovi. Ovakoj mijeni podvrženi su, poimence, Vid, Sunce i Zora.

Napomene:

1 Vuk. Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona, u Beču 1849, passim.

2 Vuk. rječ., pod Smiriti se: „Srblji kažu, da suncu ne valja reći zagje, niti sjede, nego smiri se, jer kad mu se reče zagje, onda ono (sunce) reče: zašao pa ne izišao! a kad mu se reče sjede, onda ono reče: sjeo, pa ne ustao! a kad mu se reče: smiri se, onda ono reče: smirio se i ti!“

3 Id., pod Sunce.

4 Vuk. pjes., knj. III, 57, v. 90 – 1.

5 Vendidad, XVIII, 37-9: „Ustanite, vi ljudi, veličajte najbolju čistoću, gonite Daeve; uz vas trči Daeva Bushyańçta Ovaj uspavljuje nanovo sav avijet oskrbljen tjelesima.“

6 Petranovića pjes., knj I, 1, v. 6-9.

7 Fick, Vergl. Wort., I B., s. 154.

8 Rigv. VII, 41, v. 2-3.

9 Ipak je opaziti, da riječ bog, već u vrijeme neznabožačko, odvoji se od Sunca, i označi opće božanstvo. To je izvedeno i kod Eranaca. Baga su svi bogovi, a najveći je od baga Auramazda (Spiegel, Avesta I B., Einl., s. 10).

10 Jagić, Daždbog – Myth. Skizzen, Arch. V, gdje se to tumači „deus dator“, dok je Miklošiću „dispensator divitiarum“, a Kreku „gieb Reichthum“.

11 Vuk. rječ., pod Dabo.

12 Vila Beog., g. 1866, br. 40.

13 Id, g. 1867, br. 41.

14 Spiegel, Avesta II B. s. 218.

15 Petranovića pjes., knj. I, 8.

16 Id. knj. I, 9, v. 8-26.

17 Slovinac, g. 1880, br. 16.

18 Na str. 148.

19 Vidi Dio I, str. 66-79 (106-119).

20 Dio I, str. 52 (92).

21 Pjes. iz Herceg., 235.

22 Drvo u religiji izraelskoj, te i u opće kod Nearijaca, ispada sasavim iz kruga ovih rasprava.

23 W. Schwartz, Indogermanischer Volksglaube (ein Beitrag zur Religionsgeschichte der Urzeit), Berlin 1885, gdje se o nebesnom drvetu od svjetlorti kod Indo-germana na široko, a kašto i smiono, razlaže

24 Valjda jednak sa glasovitim Irminsulom Sasa neznabožaca, kog uništi Karlo Veliki u vojni od god. 772.

25 Grimm, Deutsche Myth., s. 664.

26 Veliki taj Lovac nije drugo, do stari ili mladi Lovac, Velimir ili Veljko Lović, naših priča (v. Dio I).

27 Pjesmu mi priopći g. F. Hefele.

28 Na str. 155.

29 Vuk. rječ., pod Jasenak.

30 Vuk. pjes. iz Herceg., 232, v. 1-3.

31 Gubernatis, Myth. des Plantes, pod Frene.

32 Vuk. pjes., knj. II, 22, v. 1-14.

33 Id. ib. 28.

34 Novakovića zagon. Jednako se odgoneću i ove druge gonetalice, koje je takogje uvažiti: „Jedna gruda voska svemu svijetu dosta“ – „Tica bez zuba, a svijet izjede“ – „Ja se pripeh na visoko, i pogledah ponisko, ali raj po biseru (sunce po rosnoj livadi) pase“. Tica na visokom jasenu raja još lepeće po njima.

35 Rigv. VII, 41, v. 7.

36 Rajevina, i Rajevi u množini, riječi su drevnog i prethristjanskog kova, od korena ra, udjeljivati, uživati (Miklošić, Christ. Term. 48), kako već primjetismo (Dio I, str. 70 [110]).

37 Dio II, str. 125 (223).

38 Vuk. prip. 17: „Očina zakletva“, gdje se priča o livadi, što na njoj raste čudna trava, koju treba da najmlagji od troje braće položi pred konjem svoga starog zeta čudotvorca. Zet zapita šuru: „Kazuj šta si video? Šura mu reče: Video sam prekrasna livadu. Onde bi stajao tri dana, da se one krasote nagledim. Na to zet reče: Ovaki je raj onoga sveta!“