Statistika je i zamišljena tako da zavara. Na primer, ogromna većina penzionera u Srbiji, njih oko milion, prima penziju nižu od proseka od 220 eura. Čak najveći deo njih prima mizerne penzije od stotinu i čak manje eura. Međutim kada se na tu masu doda prosek ovih što primaju 220 i više (neki i do 1000 eura i preko), onda se stekne slika da u Srbiji penzioneri relativno podnošljivo žive.
Što nije istina, većina je socijalni slučaj. Ali to vlada i ekonomisti ispeglaju koristeći statistiku (statističari su najmanji problem, oni rade po striktno definisanim pravilima), što moramo tretirati kao obmanu i falsifikat. Stvar je prezentovanja podataka i strukture, znači da kažete ko koliko izdvaja, dobija i troši – kada bi se to uradilo, došli bi do jako interesantnih podataka, javno. Ista stvar je i sa platama. Nije istina da je prosečna plata u Srbiji 350 eura. Ta cifra jeste prosek kada se sabere novčana masa koja se izdvaja za plate, pa podeli sa brojem zaposlenih, ali toliko prosečan radnik ne dobije u Srbiji. Evo kako najlakše shvatiti ovu pojavu.
Ove godine je profesor iz Novog Sada prijavio dohodak od 167 miliona dinara. Što je 14 miliona dinara mesečno. Neka Novosadski univerzitet ima zaposlenih 1000 profesora i predavača, i neka je plata 70 hiljada po profesoru mesečno, to je 70 miliona dinara. Sada saberemo zaradu ovog jednog profesora i dobijamo 84 miliona koje su mesečno zaradili profesori u Novom Sadu, i podelimo sa 1001. Dobijamo da je prosečna zarada profesora u Novom Sadu 84 hiljade dinara. Ni krivi ni dužni profesori dobiše još 140 eura samo ZBOG JEDNOG (1) jedinog profesora sa tolikom platom. I onda neki političar dođe profesorima kada se bune i kaže – pa šta hoćete prosečna plata vam je 84 hiljade?
Ovo je ekstreman primer, al kako to funkcioniše u realnosti – uzmite prosečnu manju opštinu u Srbiji. Ona ima jednu fabriku lake, najčešće tekstilne industrije, jednu fabriku iz metalskog kompleksa, sa nešto malo prehrambene industrije i poljoprivrede. Gro muškaraca i žena je bilo zaposleno u ove prve dve, padom životnog standarda muškarci traže posao bilo u sivoj zoni bilo u inostranstvu. Žene uglavnom ostaju da rade gde su radile za platu do 15 hiljada mesečno najviše zbog zdravstvenog i penzionog osiguranja. Muškarci koji ostaju da rade uglavnom su pred penzijom i ne isplati im se da napuštaju posao. I sada realno stanje je da je u takvoj opštini prosečna zarada ni 100 eura mesečno. Međutim, zbog radnika u organima vlasti, nešto malo prosvetnih i zdravstvenih, nekog lokalnog kabadahije sa klanicom koji zapošljava 50 radnika i daje im malo veću platu, taj prosek naraste na 200 eura. Ako je gro radno sposobnih otišao u inostranstvo onda se otvore i ekspoziture banaka i napucaju prosek na 250 – 300 eura, a realno dovoljna je jedna plata šefa ekspoziture od par hiljada da sve to ispegla jer plata šalterske službenice ne prelazi 30-40 hiljada. Sve je to stvar naopake statistike, matematičkih trikova iz 6 razreda osnovne škole, koju demagozi i prevaranti obilato koriste. Nema Novi Beograd najveće plate u Srbiji, već je na Novom Beogradu većina centrala banaka, a u njima su se zakoptili najveći paraziti koji imaju basnoslovno bolesne plate (direktori banaka, bivši ministri i šefovi agencija uglavnom koji su stranim bankama politički i omogućili taj položaj), dok službenici imaju taj neki prosek, a ogromna većina stanovnika je na nivou proseka Srbije i ispod. Znači opet prevara.
Šta je realno stanje? U Srbiji nema ekonomske aktivnosti ili je ima veoma malo i nije dostupna analizi. Gro novca u Srbiji se vrti oko države i političara , koji su integrisani u bankarski sistem (i to onda ekonomisti iz vlasti uglave u BDP a gde i ne bi kad ih posle toga čeka posao u banci), zatim ide par tajkuna koji su u suštini ništa više od piljara koji skupljaju pare za ove gore (preko PDV-a), naravno termin piljar označava tehnološki i intelektualni nivo tih ljudi, u apsolutnom iznosu oni zarađuju isto tako bolesne pare. Posle tajkuna nema niko, postoje gvozdena vrata i iluzija ekonomije, ogroman broj ljudi koji jedva sastavljaju kraj sa krajem, ili koji misle da dobro žive a u suštini više plaćaju sve nego neko u normalnoj državi, 3 stana a imaju 1, 3 kola a imaju 1, itd. Ovaj višak ide onima gore i ta iluzija traje dokle god je političara koji su ispod nivoa piljara, a kod nas ne postoji političar koji je dostigao nivo piljara, barem u ekonomskom smislu, jer da ga je bilo, odavno bi se neke stvari drugačije odvijale. I neće biti bolje nijednom promenom vlasti, jer svi su katastrofalno loši. Poenta je da oni NEĆE dati nikom da promeni takav odnos i strukturu – a i što bi? Ovako lepo žive i znaju da ni u jednoj drugačijoj konstalaciji snaga ne bi mogli da budu čak ni piljari (pravi).
To je realnost, a statistikom možete da našminkate bilo šta.
(djape071, 8. maj 2011 10:13)
Komentari