Talasanje izazvano plivanjem ovih, često nevidljivih, stvorenja stvara više energije nego svi okeanski vetrovi i plime (i oseke)! Da li su meduze skriven i neiskorišćen energetski izvor na Zemlji?
S takvim pitanjem u glavama naučnici su prionuli da odgonetnu tajnu. Talasanje izazvano plivanjem ovih, često nevidljivih, stvorenja pružilo je uverljiv dokaz za, samo na prvi pogled, bezveznu pretpostavku: komešaju okeane jednakom snagom kao vetrovi i plima (i oseka)!
Šta se to, u stvari, događa?
Ispostavlja se da se deo vode pokreće zajedno s telom, kao da uz njega prianja. Ako imate na umu da u morima i okeanima žive milijarde milijardi meduza, zamislite kolika je to pritajena sila. Neki su je, brže-bolje, uporedili s tajanstvenom energijom kosmosa, prozvavši je tamnom energijom okeana.
Puko kretanje životinjica moglo bi da ima krupnu ulogu u komešanju vodene mase, što je nekada smatrano besmislenim. Okeanska voda mogla bi da upija snagu stvorenu, čak, treperenjem fitoplanktonskih treplji. Naime, i to je svojevrsno trenje koje se temelji na jednom od načela fizike.
Minulih godina, međutim, iskrsla su izvesna razmimoilaženja u naučničkom tumačenju.
Zbrojite li vetrove i talase, to je manje od onoga što stvori mešanje vode u morima i okeanima. Istraživanje iz 2004. obelodanilo je da jato riba uzroukuje jače vrtloženje od oluje. Ubrzo posle toga okeanski fizičari su izmerili ogromne vrtloge koje su izazvali maleni ljuskari, za koje se verovalo da su suviše mali da bi imali bitan uticaj ne komešanje vode.
Nemajući još matematičku jednačinu kojom će do tančina razjasniti pojavu, fizičari se pitaju kako te malecne sile izbegnu da ih veliko okeansko trenje poništi. Jedno od objašnjenja koje je svojevremeno ponudio unuk Čarlsa Darvina, pritom njegov imenjak, glasi: samo plivanje stvara drukčiji pritisak koji privlači vodu uz telo, nevidljivi klobuk koji duž puta rastoče poprečne struje.
Kada se telo kreće kroz tečnost, ispred se stvara polje visokog, a iza niskog pritiska. I sama tečnnost se premešta iz područja visokog u područje niskog pritiska – s prednjeg ka stražnjem kraju tela, tako da imate stalno pomeranje vode.
U Kalifornijskom institutu za tehnologiju upriličili su neposredno osmatranje neobične pojave. Koristeći svetlucajuće (fluoroscentne) boje i podvodne kamere, nevidiljivo su učinili vidljivim: snimili su plivanje meduze za kojom se u vidu repa vukla voda. Iako je to ličilo ne beskrajno malu kap vode u poređenju s napunjenim vedrima vetrova i talasa, smatra se da je najveći deo okeana – izuzev gornjih 90 metara ili nešto približno – toliko miran da nekoliko ručnih kuhinjskih mešalica (miksera) može da uzburka gotovo dva kubna kilometra tečnosti. Drugim rečima, plivanjem bilo koje životinje.
Sledeći je zadatak da proveri da li je ostvarivo i da se izračuna koliko vode pokrene ma koje živo stvorenje u okeanu – u kojoj meri se brojke menjaju zavisno od oblika tela i veličine i broja (gustine) po kubnom metru. Zamišlja se da bi budući nalazi mogli uveliko da utiču na obrasce (modele) klimatskih promena koji to, za sada, ne uzimaju u obzir. Ukoliko plivanje (kretanje) stvara sile u razmerama talasa, itetako bi delovalo na sveopštu klimu.
Pojedini znalci ističu da ovo više podseća na zaplet u klimatskom romanu, jer nije sasvim jasno kako neko može u postojeće klimatske obrasce da uključi kretanje okeanskih životinja.
Članak kalifornijskih istraživača objavljen je nedavno u časopisu „Nejčer”.
Stefan Vukašin
Komentari