Svest o teritoriji ojačala je kod nekih kasnijih društava kad su, usled porasta populacije, porasta poljoprivredne proizvodnje, ali i usložnjavanja društvene zajednice, nastali gradovi sa komplikovanim sistemima odbrambenih zidina i kula, približno između 3500. i 3200. u Mesopotamiji. U tom kontekstu, mislilo se da su stanovnici grada Jerihona, nešto južnije, u dolini reke Jordan, izgradili prve poznate fortifikacije u istoriji, možda oko 7000 pre n.e. Arheolozi sada smatraju, međutim, da su jerihonske zidine debele 1,6m i kanali ispred njih duboki 2m, a široki 8,5m bili napravljeni protiv poplava. U tom slučaju, Jerihon nije prva fortifikacija, nego to prvenstvo ipak pripada gradovima iz 3500-3200 p.n.e. Zapravo, prvi utvrđeni gradovi verovatno su služili više za držanje vlasti nad okolnim selima nego za odbranu od spoljašnjeg agresora; ovako se može objasniti nastanak gradova i u nekim drugim oblastima, na primer gradova Mohendžo Daro i Harapa u civilizaciji u dolini reke Ind, u Indiji (oko 3200-1600. pre n.e.). U slučaju ta dva indijska grada, samo je citadela bila zaštićena zidinama, a donji delovi grada ne; ovo sugeriše da je primarna funkcija citadele bila da potvrdi vlast vladaoca, a ne da brani stanovništvo od neke opsade.
Vojni aspekti društva postaju jasniji kad je istorija počela da se zapisuje, počev od sumerske kulture oko 3200 p.n.e. Sumerci, narod lingvistički izmešan, naseljavali su se u donjoj Mesopotamiji, između reka Tigar (Tigris) i Eufrat. U početku su tamo bili brojni gradovi-državice, kao što su bili Kiš, Uruk, Ur i Lagaš, između kojih su izbijale zađevice; političke strukture u njima bile su, izgleda, relativno demokratske, a svaki grad je birao sebi kralja koji je bio i verska figura. Verovatno pod pritiskom susedne Elamitske kraljevine došlo je do uspostavljanja dinastičkih država i do paralelne tranzicije iz herojskog u institucionalizovano, ili strukturisano, ratovanje. Među najstarijim i najvažnijim likovnim prikazima ratovanja jesu Standard od Ura (Standard of Ur, 2500. pre n.e.) i Stela sa lešinarima Lagaša (2460. pre n.e.); na oba ova spomenika vidimo kraljeve kako vode svoje narode u bitku. Vidi se postrojenost vojnih formacija, koja snažno dočarava osećaj njihove discipline i odanosti. Što je još važnije, ta dva likovna prikaza (jedno je zidni panel, a drugo je krečnjački reljefni stub zvani stela) prikazuju kakav je bio stil ratovanja u sredini trećeg milenijuma pre naše ere.
Stil ratovanja prikazan na Standardu od Ura bio je kombinacija bojnih kočija (engl. chariots) i pešaka-kopljanika u relativno zbijenim formacijama. U donjem „registru“ tj. donjem od tri reda na ovoj slici, te bojne kočije zapravo su bojna zaprežna kola, jer imaju četiri točka, i to masivna (sasvim popunjena) drvena točka, a svaka takva kola vuku po četiri životinje sa dugačkim ušima, koje nisu konji nego su ili azijski „polumagarci“ ili mazge. Te životinje zapregnute su tako što imaju na vratu am, i samo jedan jaram, sa prstenovima kroz koje su provučene uzde koje se nastavljaju sve do prstenova na nozdrvama. Ovo sugeriše da su ova kola razvijena od seoskih zaprežnih kola ili sanki sa stočnom vučom. Ali, malena su i uzana, imaju prostor za samo dva čoveka – jedan je vozač, drugi je kopljanik ili bacač džilita (kratkih kopalja). Kopljanik stoji tačno iza vozača i drži se za njega, što je potrebno zato što su bočne strane kola niske ili ih uopšte i nema dok je prednja strana visoka i predstavlja grudobran koji štiti vozača i daje mu oslonac. Na prednjoj strani svakih kola, i na boku, postoji po jedan tobolac sa džilitima.
Može se postaviti pitanje kakva je uopšte bila funkcija ovih bojnih zaprežnih kola, s obzirom da kopljanik ili džilitaš iza vozača teško može, iz te pozicije, da baca, osim ustranu. Teško bi se takvim kolima krenulo u neki juriš na masu neprijatelja, pre svega zato što životinje ne bi rado naletale na prepreku niti se pentrale preko nje, a i zato što prednja osovina nije bila uglavljena tako da bi se prednja dva točka okretala ulevo ili udesno pa je svako zaokretanje moralo biti mukotrpno, u širokom polukrugu. Štaviše, na jednim kolima se vidi da vojnik iza vozača drži bojnu sekiru, što bi značilo da je morao da siđe sa vozila da bi izbliza udarao neprijatelje.
Komentari