Po svemu sudeći, sumerska bojna kola jurila su popreko ispred (tj. duž) neprijateljske linije fronta, ili s leve i desne strane neprijatelja, i tada su iz kola bacana koplja ili džiliti. Osim toga, mogla su poslužiti za gonjenje već slomljenog neprijatelja, ili za dovoženje oficira na samu borbenu liniju, da bi oni tu sišli iz kola i počeli da se bore. Nesumnjivo su bojna kola bila i psihološko oružje, naročito ako ih neprijatelj nije imao, kao što ova slika sugeriše. U tom pogledu, značajno je da su kraljeva bojna kola snabdevena višim bočnim stranama i izgledaju kao opasnije vozilo. Kopljanici pešaci su svi obučeni u slične ogrtače sa metalnim kvrgama i svi imaju metalne ratne šlemove.
Sugestija da su oni falanga, ili zbijena pešadijska formacija, jako je naglašena time što se njihova koplja preklapaju jedno preko drugog. Verovatno svaki ima i po jedan bodež ispod ogrtača, a kraljevska garda nosi i sekire i koplja. Ukupan utisak je, da ova armija Sumeraca predstavlja disciplinovanu, koherentnu silu, koja je na početku bitke koristila bojna kola da bi napravila praznine na nekim određenim mestima u neprijateljevom poretku, a zatim iskoristila te „rupe“ da prodre težinom i disciplinom svojih zbijenih kopljaničkih formacija, koje su verovatno stupale u korak, i zabadale koplja u neprijatelja jednakim zamahom (svi odjednom) da bi udar po neprijatelju bio maksimalno jak a istovremeno i svaki kopljanik maksimalno zaštićen.
Vredi zapaziti da je samo nekih četrdeset ili pedeset godina kasnije ratna veština već bila znatno usavršena u odnosu na ovu, ali, po linijama koje su sugerisane panelom Standarda od Ura. Na Steli sa lešinarima (oko 2460. godine p.n.e.) – a ona je spomenik pobedi u ratu između dva grada-države, Ume i Lagaša – pešadijska formacija Eanatuma, kralja Lagaša, postala je još zbijenija. Uistinu, to je sada potpuna falanga; sličnu će ostvariti tek grčki hopliti nekih 1800 godina docnije. Gornji panel prikazuje kolonu vojnika sa metalnim šlemovima koji nastupaju u šest redova; njihovi štitovi su veliki, pravougaoni, postavljeni tačno jedan uz drugi, a koplja su dugačka i teška, držana sa dve ruke. Kralj Eanatum lično predvodi vojsku; on u desnoj ruci nosi mač povijen kao srp, a u drugoj ruci verovatno ima neko slično dugačko koplje. Na sebi ima dugačku „bojnu tuniku“ čiji je jedan kraj prebačen preko njegovog ramena, a njegovi vojnici nose neku skromniju verziju toga istog – možda neku vrstu oklopa od kožnih traka. Na donjem panelu, kralj u svojim zaprežnim kolima predvodi pobedničku paradu svoje vojske, a vojnici sada nose koplja preko ramena a sekire su im u futrolama. Kralj opet drži i koplje i svoj srpasto povijen mač. On stoji u kolima ali napred, a ispred sebe ima i tobolac sa džilitima spremnim za bacanje, ali i bojnu sekiru, takođe. Neposredno iza kralja vidi se, ali jedva, nečija ruka, a to bi mogao biti ili kopljanik koji ga je štitio, ili vozač kočija. Pošto su kralju obe ruke zauzete naoružanjem, a ne vidi se da su mu uzde vezane oko pojasa, mora biti da je neko drugi, a ne on, vozio kola.
Zbog teških oštećenja na steli, nemoguće je u potpunosti rekonstruisati stil ratovanja Lagaša, ali jasno se vidi da je težište napada bila zbijena pešadijska falanga. Ispred falange verovatno su nastupala kola iz kojih su bacani džiliti, a možda je uz kočije išla, kao deo iste jedinice, i laka pešadija. Ovo dedukujemo po donjem panelu, gde oko kraljevih kola ide strukturisana formacija lake pešadije bez štitova, koja nosi i dugačka koplja i sekire. Možda su oni kraljeva garda, možda i ne, ali svakako se razlikuju od teške falange. Razumno je pretpostaviti, dakle, da je posle brzopokretne akcije bojnih zaprežnih kola i lake pešadije, na posao stupala teška falanga, koja je, poput hoplita mnogo vekova kasnije, krčila sebi put kroz neprijateljske redove naprosto gurajući se, koristeći, jednostavno, svoju težinu i disciplinu, svoje međusobno preklopljene štitove, i uporno, postojano nadiranje. Potom bi dezorganizovanog neprijatelja dokusurila kola i laka pešadija. Lagaška armija bila je, evidentno, veoma respektabilna sila. To je verovatno bila stajaća armija i služila je ekspanzionističkoj politici dinastije Lagaš (2570-2342 pre n.e.) koja je nastojala da kontroliše trgovačke puteve prema Arabijskom poluostrvu i prema Mediteranu. Ovo naoružanje, korišćeno u Sumeriji, nije se u narednih hiljadu godina mnogo menjalo – koplje, sekira, bodež, i džiliti koje treba hitnuti sa kola; srpasti mač verovatno je bio više ceremonijalan nego upotrebljiv, jer još nije bio pronađen način da bronza postane dovoljno tvrda da bi to oružje moglo dobiti veću dužinu pa time i korisnost.
Komentari