Dakle, Vikinzi su oko 500 godina pre Kolumba stigli u Ameriku. Iako su postigli velika teritorijalna osvajanja u Evropi a i među Slovenima, ubrzo su asimilirani u te narode; brzom integracijom Vikinga stvorena su nova društva. Sličnu ulogu odigrali su germanski varvari: na istoku ih je Vizantija potukla, ali su zato na zapadu stvorili mnoga nova društva. Za razliku od toga, muslimani nisu mogli da budu tako lako integrisani u Evropu, jer su želeli da porobljavaju; a njihova vera, iako je bila tolerantna prema drugim verama, bila je nespojiva sa širenjem hrišćanstva i sa drugačijim političkim i kulturnim institucijama na zapadu. Zato se tokom nekih sedam stotina godina, od 300. do 1000. godine, u zapadnom svetu stvorio jedan novi raspored država, koje su zamenile Rimsku carevinu.
Poslednja pretnja Evropi, pre nego što se ustalio organizovani feudalizam sa svojom teškom konjicom, bili su, međutim, Mađari, još jedna nomadska grupa poreklom sa teritorija severno od Crnog mora. Mađari su se borili kao konjička armija strelaca, ali su imali, za borbu izbliza, ipak i mačeve (malo povijene), sekire i koplja. Na sebi su imali laki oklop koji se sastojao od gvozdeno-lančane košulje, šlema od štavljene kože, a kao oklop su koristili čak i svoju sopstvenu kosu, koju su uplitali u dve debele kike levo i desno od svog vrata, kao zaštitu obeju glavnih vratnih arterija. Važna je bila upotreba uzengija: oni su mogli da stave noge u uzengije, levo i desno od sedla, i da tako jašu. Ovaj pronalazak su u Evropu uneli, krajem šestog veka, Avari, ili Turci. Uzengije omogućavaju jahaču da brže pokrene i zaustavi konja, i da bolje manevriše u sastavu konjičke formacije. Mađari su u borbi pravili front labavo komponovan od nekoliko brigada, sa prazninama između, da bi svaka brigada ponaosob mogla i da se okrene, pa i da se povuče ako je potrebno, ili da izvodi lažne napade i lažna povlačenja. Mađarski stil borbe bio je zasnovan na tome da konjanici–strelci zaspu protivnika pljuskom strela, a onda da kruže oko protivnika i napadaju ga odasvud. Kad neprijatelj počne da beži, u bitku ulaze i rezerve, sa zadatkom da pobiju sve do poslednjeg. Kao i Huni pre njih, i Mongoli posle njih, Mađari su uspevali da pređu velika geografska rastojanja na konjima, i to tako što je svaki vojnik ne samo jahao jednog konja nego za sobom vodio još tri-četiri rezervna, koji ostaju dovoljno odmorni da on može povremeno da pređe na nekog od njih, a osim toga vodi još i tovarne konje. Uz to, disciplina je kod Mađara bila drastična i okrutna.
Oko 900. godine Mađari su napadali i pljačkali naširoko: u dolinama duž Rajne, Mozela, Loare i Rone; po severnoj Italiji; po Balkanu; pa su 942. zadrli čak do Konstantinopolja. Onda su 955. pokrenuli veliku invaziju na zemlje Otona Prvog (936-73), vladara istočne franačke kraljevine. Mađarska armija imala je oko 35 do 40 hiljada lakih konjanika, pod komandom „krvavog Bulčua“ koji je taj nadimak dobio zbog oštre discipline. Oton Prvi je imao manju vojsku, možda 20 do 25 hiljada, ali je njegova konjica bila jače oklopljena.
Borba je počela južno od Augzburga. Bulču je pokušao opsadu Augzburga, ali, kao i većina nomadskih armija, Mađari su se slabo snalazili u opsadnim poslovima; uskoro su morali odustati od opsade. Ovo je pokolebalo njihov moral, a osim toga, Otonov garnizon je sad izašao iz grada i pridružio se napadu. Bulču je smislio razuman plan borbe: da jedan manji deo njegove armije pregazi reku Leh, udari Franke u leđa, a glavnina da napravi zaokret ka severu, pređe na jednom gazu, i napadne frontalno. Ovo je slično strategiji koju će uspešno upotrebiti Mongoli na pustari Mohi 1241. godine da bi potukli Ugre, potomke Mađara. Međutim, godine 955. ova Bulčuova strategija nije uspela, jer je taj napad s leđa propao, Franci su napadače razbili i razjurili još pre nego što je glavni, frontalni napad počeo. A kad je počeo, mađarska laka konjica je svojim strelama slabo šta postigla protiv dubokih falangi Otonove teške konjice, pogotovu što je jaka, uporna kiša umanjila efektivnost takvih strela. Bulču je onda probao sa standardnom nomadskom varkom, lažnim bežanjem, ali ni to nije uspelo. Onda je, naprosto, bacio svoju laku konjicu u opšti juriš, prsa u prsa, na Otonove zbijene oklopnike. Nimalo iznenađujuće, ovo se pretvorilo u masakr Mađara. Preživeli Mađari potisnuti su u reku Leh gde su se podavili.
Tako je 955. godine stavljena tačka na mađarske ofanzive. Nekoliko decenija kasnije, Mađari su prihvatili hrišćanstvo, skrasili se kao poljoprivrednici, i postali kraljevina Hungarija, kojom je vladao Stefan Prvi. Simbolično je to što je Mađare potukla baš teška konjica: već je počinjalo evropsko srednjovekovno doba viteza na konju.
Komentari