Dobro je poznato kako su crkveni ljudi reagovali na pojavu Vikinga; u tom pogledu, tipične su žalbe patrijarha Fotija (Photius), koji ne nalazi reči dovoljno jake da izraze sav užas koji je nastao kad su Vikinzi nahrupili među civile: „Jao meni nesrećnome, što moje oči videše taj pokolj, kad pleme neustrašivih divljaka pojuri svud oko grada, pustošeći predgrađa, uništavajući sve, upropašćujući sve – njive, kuće, stada, tegleću marvu; ubijajući svakog – i žene i decu, i staro i mlado, sve samo mačem probadajući, ni na koga i ni na šta se ne sažalivši. Satreše sve. Kao skakavci u žitnom polju, kao buđ u vinogradu, ili kao kovitlac oluje ili bujica poplave ili ne znam više kako to da kažem, satreše našu zemlju i ubiše cele generacije stanovništva. Ja mislim da su srećniji oni koji padoše mrtvi pod udarcima ovih ubilačkih varvara, jer, mrtvi, barem ne moraju da gledaju sav ovaj jad i užas koji je oko nas živih.“
Mnogi od tih prvih upada Vikinga u Englesku i Škotsku bili su usmereni na manastire, zato što su manastiri imali nagomilano bogatstvo a slabu odbranu; Vikinzi, pošto su bili pagani, nisu opažali nijedan razlog zbog koga ne bi napadali ove ciljeve. Tako su, recimo, 793. godine norveški Vikinzi napali manastir Lindisfarn (veliki evropski centar učenosti, a naročito književnosti i istoriografije, prim. prev.), poubijali popove i monahinje, oskrnavili svetinje, odneli bogatstvo, pa čak i poveli nekoliko kaluđera u ropstvo. Crkvenjak Simeon od Darama (Simeon of Durham) kasnije je napisao o ovim napadačima iz 793. da su „sve upropastili, grozno opljačkali, izgazili sveta mesta svojim zaprljanim nogama, iskopali oltare, ugrabili sva blaga, ubili mnogo bratije, neke odveli u lancima, neke isterali napolje gole i vređali ih, a neke podavili u moru“. Napadi na buduću francusku i nemačku teritoriju bili su mnogo većeg obima, počeli su 834, a već sredinom tog veka Vikinzi su se osetili toliko samopouzdano, da su ostali da provedu čitavu zimu na pokorenoj teritoriji. Uskoro su njihova meta bili ne samo obalski gradovi nego i gradovi na rekama: Hamburg i Antverpen, Nant, Šartr, Orlean, Bordo, Tuluz, Pariz. Uprkos svojoj pomorskoj sklonosti, Vikinzi su dokazali da su vični i opsadama: opsedali su Pariz 885. i 886. godine upotrebljavajući probojne ovnove, sprave za bacanje kamenja, i zasipajući branioce kišom strela. Umeli su i da prodiru duboko u kontinent, jašući konje i onda sjahujući da bi se borili ipak kao pešadija. Konačno, oko 900. godine Vikinzi su počeli trajno da se naseljavaju u Francuskoj, naročito u Normandiji. Slično se desilo i na britanskim ostrvima: od 790. godine pljačkaški napadi, naročito danskih Vikinga; zatim, obimnije kampanje dublje u kopnu, od 865. do 954. godine, pa opet od 980. do 1035, a onda najzad naseljavanje, trajni ostanak, i integrisanje u okolni narod.
Kako su se Vikinzi borili? U prvim napadima, strategija je bila: udri i beži. Za veće kampanje, koje bi otišle dublje u kopno, bila je potrebna nekakva baza snabdevanja, ali oni su to gradili često na nekom ostrvcu u rečnom ušću, na primer na jednoj adi zvanoj Nortej na reci Blekvoter na istočnoj obali Engleske (Northey, Blackwater); tu im je bila baza dok su pustošili kopno, 991. godine. Ovaj kamp obično je imao oblik utvrđenja: zemljani bedem, jarak okolo, nekoliko stražara. Odatle su Vikinzi išli uzvodno, ka svom cilju, eventualno ploveći rekom, ali ako to nije bilo moguće, jahali su. Konje su možda dovozili sa sobom, u svojim brodićima, a možda su ih krali od okolnog stanovništva. Kad stignu do cilja, oni sjašu, pa opljačkaju sve što im se hoće, a ako im se neko usprotivi, bore se. Bili su to letnji napadi. U mnogim slučajevima, pred kraj leta oni bi otplovili u svoju zemlju, da tamo prezime. Ali, vremenom su uspeli toliko da se osile, da su ostajali da i prezime u tom svom logoru. Kad su danski Vikinzi vojevali po Engleskoj, 886-7. i 892-6, prodirali su ne rečnim, plovnim putem, nego jašući konje. Pravili su sebi baze, i koristili stare rimske drumove da krstare po celoj dužini i širini Engleske. Pošto su snage odbrane bile usmerene uglavnom ka rekama i moru, ovaj drumski način prodiranja bio je od ključnog značaja za uspešnost u vikinškom osvajanju velikih delova teritorije.
Komentari